Procjena ko je zapravo napisao američki mirovni plan za Ukrajinu pretvorila se u politički skandal koji je razotkrio duboku konfuziju u Washingtonu. Nakon što je procurio nacrt dokumenta u 28 tačaka, Trumpova administracija nije uspjela objasniti ni porijeklo ni autorstvo teksta, dok su pojedini senatori tvrdili da je riječ o ruskoj ponudi koja je stigla do američkih pregovarača mimo institucija. Istovremeno, Kijev je u Ženevi pokušao preoblikovati plan kako bi izbjegao najopasnije odredbe, dok evropske države traže da se u pregovore vrate jasne sigurnosne garancije i princip potpune zaštite ukrajinskog suvereniteta

Otkako je otkriveno da u Washingtonu postoji tajni mirovni plan u 28 tačaka, namijenjen okončanju rata u Ukrajini, američka politika se našla u neuobičajenom i gotovo ponižavajućem položaju: pokušava objasniti porijeklo sopstvenog dokumenta. Ono što je trebalo biti demonstracija diplomatske inicijative najveće svjetske sile pretvorilo se u vikend prepun kontradiktornih izjava, curenja informacija i otvorenih sumnji da je plan zapravo sastavljen u Moskvi.

Umjesto jasnog odgovora, Bijela kuća je ušla u vrtlog nagađanja, gdje ni najviši zvaničnici nisu mogli usaglasiti da li je riječ o američkoj ponudi ili o spisku zahtjeva koje je Rusija pokušala progurati kroz kanale bliže Trumpu nego državnim institucijama.

Prve vijesti o postojanju nacrta pojavile su se kada je portal Axios objavio da je Steve Witkoff, jedan od najbližih Trumpovih povjerljivih ljudi iz privatnog života, vodio neformalnu komunikaciju sa Kirillom Dmitrievim, šefom Ruskog fonda za direktne investicije i pregovaračem koji uživa puno povjerenje Kremlja. Dmitriev je krajem oktobra doputovao u Sjedinjene Države na, kako je sam napisao, “poziv američke strane”, te se u Miamiju sastao s osobom koja nema diplomatski mandat, ali ima dugogodišnje lične odnose s Trumpom i neobično redovne kontakte s Vladimirom Putinom.

U isto vrijeme, Jared Kushner je diskretno vraćen u međunarodne poslove, što je u Trumpovom krugu poslužilo kao argument da su upravo neformalni kanali sposobni postići ono što tradicionalna diplomatija godinama nije.

Kada je priča dospjela u javnost, niko u Washingtonu nije želio preuzeti autorstvo dokumenta. Marco Rubio je u Halifaxu navodno rekao grupi senatora da plan ne predstavlja zvaničnu poziciju administracije, nego je samo “prosijeđena ponuda” ruske strane. Angus King i Mike Rounds su prenijeli tu ocjenu kao potvrđenu činjenicu, izazvavši političku eksploziju u kojoj je državni sekretar bio prisiljen da u roku od nekoliko sati povuče sopstvene riječi. Uslijedila je objava na društvenim mrežama u kojoj je Rubio tvrdio suprotno, ističući da Sjedinjene Države stoje iza prijedloga, koji predstavlja “čvrst i održiv okvir za pregovore”. Bilo je jasno da je šteta već načinjena: dojam administracije koja ne zna šta radi, niti ko za koga govori, ostavio je dubok trag u Washingtonu i daleko izvan njega.

Unutrašnja konfuzija nije bila slučajnost, nego posljedica strukture u kojoj ključne odluke donosi uski krug ljudi bez institucionalnog nadzora. Nacionalni savjet za sigurnost, koji koordinira sve međunarodne procese, bio je zaobiđen. Phil Gordon, nekadašnji visoki zvaničnik u Bijeloj kući, upozorio je da je upravo odsustvo formalne procedure proizvelo “fijasko”, u kojem nedostatak jasnih linija odgovornosti omogućava da neformalni akteri kreiraju dokumente koji imaju potencijal mijenjati međunarodne odnose. Trumpova fleksibilnost, koju njegovi saveznici predstavljaju kao političku snagu, pokazala se kao slabost: spremnost da se pregovara bez principa otvara prostor za rješenja koja ne vode računa o dugoročnim posljedicama.

Za Ukrajinu je otkriće plana značilo otvaranje najopasnijeg trenutka u ratu koji traje od februara 2022. godine. Kijev je od početka isključivan iz procesa i suočen s prijedlogom koji predviđa ograničavanje vojske, odustajanje od strateških ciljeva i pristajanje na gubitak teritorija. Uprkos tome, ukrajinska delegacija je nakon višesatnih pregovora u Ženevi pokušala preokrenuti situaciju i u zajedničkoj izjavi s Washingtonom saopćila da je postignut napredak u definiranju “ažuriranog i poboljšanog” mirovnog okvira. Dokument nije objavljen, što je samo povećalo sumnje, ali je promijenilo narativ: Sjedinjene Države su prvi put izričito navele da svaki budući sporazum mora u potpunosti poštovati ukrajinski suverenitet.

Evropa je u taj proces ušla tek nakon što je već bio odmakao, što je izazvalo osjećaj poniženja i straha da se odlučuje o budućnosti kontinenta bez evropskog prisustva. Ursula von der Leyen je podsjetila da se granice ne mogu mijenjati silom, dok je Giorgia Meloni poručila da je Trump pokazao spremnost na izmjene plana, ali samo u okviru postojećeg teksta. Njemački kancelar Friedrich Merz javno je izrazio sumnju da je moguće postići dogovor u roku koji je Trump nametnuo, upozoravajući da se radi o procesu koji zahtijeva više vremena nego što američka politika želi priznati.

Poljski premijer Donald Tusk otišao je najdalje, rekavši da prije bilo kakvih pregovora treba razjasniti ko je napisao plan i gdje je nastao. Time je ujedno artikulisao pitanje koje je sve vrijeme visilo u zraku: može li Ukrajina pristati na dokument čije se porijeklo ne može dokazati?

Dok političke tenzije rastu, Evropa pokušava spasiti ono što smatra minimalnim preduslovom održivog mira. Prema informacijama koje su dospjele u medije, evropske države su izradile set korekcija kojim se nastoji osigurati da Ukrajina ne ostane razoružana i izložena budućim napadima, da se ne obavezuje na ustupanje teritorija i da se plan pretvori u okvir koji sprečava, a ne zamrzava rat. Raspravlja se i o korištenju zamrznute ruske državne imovine kao oblika kompenzacije i finansiranja obnove, ali je jasno da su u pitanju tek početni koraci u procesu koji može otići u potpuno suprotnom smjeru.

Ključni trenutak tek slijedi. Ni Ukrajina ni Washington još nisu otkrili detalje revidiranog dokumenta, dok se čeka reakcija Kremlja. Ako Moskva odbije izmjene, čitav proces vraća se na početak, a Trumpova administracija ostaje bez diplomatskog uspjeha kojim je željela dokazati da može okončati rat do kraja mandata. Ako Rusija pristane, počinje nova faza u kojoj se postavlja pitanje da li se mir može postići bez stvarne sigurnosti ili će kompromis postati uvod u novi ciklus nasilja.

Za Ukrajinu, trenutak je historijski. Poslije gotovo tri godine otpora, nalazi se pred najtežim izazovom rata: bitkom koja se vodi za stolom, gdje se brani isto ono što je od početka branila na frontu. Razlika je u tome što, ovaj put, ne odlučuju tenkovi, nego povjerenje, resurs kojeg je na Zapadu sve manje, a u Washingtonu nikada nije bilo u većoj krizi.