U toj zemlji, ljevica je zadržala vlast djelujući na ideji koja je donedavno zvučala paradoksalno: da ograničavanje imigracije nije suprotnost progresivnoj politici, nego njen preduslov. Premijerka Mette Frederiksen godinama tvrdi da visok nivo useljavanja podriva osjećaj zajedništva koji omogućava građanima da prihvate visoke poreze i velikodušan sistem socijalne države. U tom argumentu, stroge mjere postaju način da se „spasi” model koji je definirao Dansku.

Velika Britanija je prošle sedmice izazvala političku buru najavom novih, izuzetno restriktivnih pravila za azilante. Vlada premijera Keira Starmera, koju predvodi laburistički centar, predložila je da se status izbjeglica češće preispituje, dok bi put do stalnog boravka trajao najmanje dvadeset godina. Plan uključuje i mjere koje su kritičari nazvali „performativnom okrutnošću”, poput oduzimanja nakita od tražilaca azila kako bi se pokrili troškovi njihovog smještaja i hrane.

Starmer pokušava odgovoriti na pitanje koje muči mnoge centrističke vlade u Evropi: kako smiriti zabrinutost birača zbog imigracije, a ostati vjeran liberalnim vrijednostima? Laburisti su prošle godine uvjerljivo pobijedili na izborima, ali je desničarska stranka Reform U.K. u međuvremenu preuzela dvocifrenu prednost u anketama, tvrdeći da „prekomjerna imigracija razara britanski identitet” i opterećuje javne servise.

Rješenje koje London sada imitira nije došlo s desnice nego iz Danske. U toj zemlji, ljevica je zadržala vlast djelujući na ideji koja je donedavno zvučala paradoksalno: da ograničavanje imigracije nije suprotnost progresivnoj politici, nego njen preduslov. Premijerka Mette Frederiksen godinama tvrdi da visok nivo useljavanja podriva osjećaj zajedništva koji omogućava građanima da prihvate visoke poreze i velikodušan sistem socijalne države. U tom argumentu, stroge mjere postaju način da se „spasi” model koji je definirao Dansku.

Suština danskog pristupa je odvraćanje. Još 2016. parlament je usvojio zakon kojim se mogu oduzimati dragocjenosti tražiocima azila. Državne beneficije su smanjene, a proces dobivanja azila postao je duži i neizvjesniji. Povratak u matičnu zemlju moguć je čim se proglasi „sigurnom”. Put do stalnog boravka traje najmanje osam godina.

Brojevi pokazuju drastičan pad. Dok je 2015. oko 21.000 ljudi zatražilo azil u Danskoj, prošle godine taj broj je pao na nešto više od 2.000. Pad je zabilježen širom Evrope, ali je danski bio najstrmiji. Politički, Frederiksen je time uspjela smanjiti prostor za krajnju desnicu i ostati na vlasti uprkos antivladinom raspoloženju koje je zahvatilo mnoge evropske zemlje.

No prošle sedmice dogodio se preokret. Socijaldemokrati su izgubili kontrolu nad Kopenhageno, prvi put u više od sto godina. Dio glasača okrenuo se ljevici koja optužuje vladu za „okrutnost” i rasizam. Pojedini stručnjaci upozoravaju da mjere koje trebaju odbiti ilegalne migrante utiču i na osjećaj pripadnosti među onima koji su u zemlji legalno, dok su smanjene beneficije gurnule više izbjeglica u siromaštvo, što se povezuje s porastom kriminala i lošijim obrazovnim rezultatima.

Ovaj pristup stvara unutrašnji paradoks: država istovremeno želi obeshrabriti dolazak novih migranata, ali i uspješno integrirati postojeće. U zemljama poput Britanije, s daleko raznolikijim društvom i hroničnim nedostatkom radne snage u zdravstvu, taj bi konflikt mogao biti još izraženiji.

U konačnici, pitanje ostaje otvoreno: može li se „danski model” izvoziti? Danska je mala, etnički relativno homogena zemlja od šest miliona stanovnika. Ono što je tamo funkcioniralo možda se neće lako uklopiti u države koje već generacijama oblikuju migracije i u kojima borba protiv populizma zahtijeva sasvim drugačije odgovore.

IZVOR: NYT