Dok američki i izraelski projektili mijenjaju mapu Bliskog istoka, Kina ostaje neobično suzdržana. Smrt Alija Hameneija za Washington je “strateški udarac”, ali za Peking bi mogla biti prilika

Kada su američki i izraelski borbeni avioni prošlog vikenda pogodili Teheran, usmrtivši vrhovnog vođu Alija Hamneija, udarna informativna emisija kineske državne televizije prenijela je vijest uz neobičnu direktnost. Činjenice su iznesene brzo i šturo. Bio je to oštar kontrast u odnosu na događaje od prije samo dva mjeseca, kada su širom Islamske Republike izbili masovni protesti. Tada su kineski mediji šutjeli dvije sedmice, da bi na kraju demonstrante proglasili “marionetama vanjskih sila”.

Ova razlika razotkriva ključni razlog zašto je Peking manje zabrinut zbog trenutne destabilizacije Irana nego što se u Washingtonu pretpostavlja. Za kinesko rukovodstvo, prizor narodne pobune koja ruši autokratski režim predstavlja egzistencijalnu prijetnju i scenarij koji izaziva najveću nervozu. S druge strane, zračni udar na političkog lidera je, iz perspektive Pekinga, događaj kojim se može upravljati. Lakše je osuditi “američki belicizam” nego objasniti uspjeh ulične revolucije. Štaviše, Peking već nazire ishode u kojima bi iz ove krize mogao izaći kao pobjednik.

Pojedini krugovi bliski Trumpovoj administraciji tumače smrt Hamneija kao razarajući udarac za Kinu. Takve interpretacije polaze od pretpostavke da je Kina ponižena jer nije zaštitila svog saveznika. Prije tri godine, kada je Peking posredovao u obnavljanju odnosa između Irana i Saudijske Arabije, mnogi su to vidjeli kao uspon Kine do statusa ključnog igrača na Bliskom istoku. Ipak, zajednički napadi SAD-a i Izraela ogolili su stvarnost: kineski uticaj i aspiracije u regiji znatno su ograničeniji nego što to sugeriše njihova retorika.

Peking je pokazao sličnu pasivnost i u Venecueli, kada su američke snage krenule na Nicolása Madura. Iako Iran ima veću težinu, osigurava oko 10% kineskog uvoza sirove nafte naspram venezuelanskih 4%,  on je za Kinu prvenstveno bio koristan kao instrument za stvaranje glavobolje Washingtonu.

Međutim, argumenti o Kini kao “velikom gubitniku” više su plod želja nego realne analize. Prvo, svako ponovno fokusiranje američke pažnje na Bliski istok, čak i ako ne preraste u dugotrajno blato poput Iraka, Kini daje prijeko potreban manevarski prostor u azijsko-pacifičkoj regiji. Julian Gewirtz, zvaničnik Bidenove administracije, primjećuje da je strateška distrakcija Amerike uvijek dobitak za Peking.

Drugo, asimetrija u odnosima je očigledna. Kineski kupci preuzimaju preko 80% iranskog izvoza nafte, često ga maskirajući kao malezijsku sirovinu kako bi izbjegli sankcije. S druge strane, Kina je diverzificirala svoj portfelj dobavljača, a njena potražnja za naftom dostiže vrhunac zbog ekspanzije električnih vozila. Iran jednostavno više nije nezamjenjiv.

Zanimljivo je da najuži partneri Kine na Bliskom istoku nisu Iranci, već saveznici SAD-a poput Ujedinjenih Arapskih Emirata i Saudijske Arabije. Peking s diskretnom zabrinutošću posmatra iranske nuklearne ambicije, strahujući da bi nuklearni Iran mogao potaknuti Japan na sličan korak, što bi dramatično narušilo sigurnosnu arhitekturu u kineskom dvorištu.

Kineska politika ostaje nesentimentalna. Peking neće napustiti Iran, ali mu je sekundarno ko drži poluge moći u Teheranu, klerici ili neka nova frakcija proizašla iz Revolucionarne garde, sve dok su ekonomski interesi zaštićeni. Ako američka akcija rezultira vladom koja odustaje od nuklearnog oružja, Kina će to prihvatiti s olakšanjem.

“Kina bi čak mogla profitirati”, smatra Ding Long sa Univerziteta u Šangaju. Ukoliko se sankcije eventualno ukinu, kineske kompanije, sa svojim iskustvom u infrastrukturi i tehnologiji, bit će prve u redu za obnovu zemlje. Kina je trenutno hladni posmatrač dok padaju bombe, ali njena prava uloga počinje tek kada nastupi faza rekonstrukcije.

IZVOR: The Economist