Ova relativna suzdržanost ukazuje na to da Teheran svoje proksi snage vidi prvenstveno kao stratešku rezervu, “posljednju liniju” koju će u potpunosti rasporediti samo ako opstanak samog iranskog režima bude doveden u pitanje. S druge strane, to može biti i indikator ozbiljne erozije iranskih komandnih sistema nakon gubitka ključnih figura

Militantne grupe širom Bliskog istoka koje podržava Iran nastavljaju s napadima na Izrael, SAD i njihove saveznike, deklarativno u znak odmazde za tekuće zajedničke američko-izraelske napade na Teheran. Ipak, dok rat ulazi u svoju treću sedmicu, analitičari i regionalni zvaničnici primjećuju neobičan fenomen: ove grupe se, uprkos zapaljivoj retorici, i dalje suzdržavaju od potpunog, frontalnog sukoba.

Ova relativna suzdržanost ukazuje na to da Teheran svoje proksi snage vidi prvenstveno kao stratešku rezervu, “posljednju liniju” koju će u potpunosti rasporediti samo ako opstanak samog iranskog režima bude doveden u pitanje. S druge strane, to može biti i indikator ozbiljne erozije iranskih komandnih sistema nakon gubitka ključnih figura.

Hezbollah, najmoćniji iranski saveznik sa sjedištem u Libanu, rano se uključio u sukob lansirajući rakete i dronove na Izrael nakon ubistva vrhovnog vođe Irana, ajatolaha Alija Khameneija. Slično su postupile i šiitske milicije u Iraku, gađajući ciljeve u Izraelu i američke baze u Jordanu. Ipak, vojni eksperti primjećuju da ove grupe još uvijek nisu angažovale ni djelić svojih stvarnih resursa, ograničavajući se uglavnom na sporadična, često neefikasna lansiranja dronova koja služe više kao politička poruka nego kao stvarna vojna prijetnja.

Posebno intrigantnu ulogu igraju jemenski Huti. Iako su sastavni dio nekada monolitne proiranske koalicije poznate kao “Osovina otpora”, oni do sada nisu obnovili otvorena neprijateljstva sa SAD-om, niti su se pridružili masovnim osvetničkim napadima na Izrael ili njegove partnere u Zaljevu. Dok Teheran krvari, Huti poručuju da su im “prsti na obaraču”, ali taj obarač još uvijek niko ne povlači.

Zatvaranjem Hormuškog tjesnaca, vitalne arterije za globalno snabdijevanje naftom, plovni putevi Crvenog mora postali su strateški važniji nego ikada prije. Iako od početka otvorenog rata u Iranu nisu prijavljeni napadi u Crvenom moru, napetost je opipljiva. Zajednički pomorski informativni centar (JMIC) upozorava da opasnost nije prošla. Ključni trenutak koji će testirati namjere i disciplinu Huta bit će predstojeći prolazak udarne grupe američkih nosača aviona kroz uski tjesnac Bab el-Mandeb.

Michael Knights, ekspert za Irak pri njujorškoj konsultantskoj kući Horizon Engage, smatra da će ovo biti presudan trenutak. „To je ultimativni test. Huti posjeduju mine, dronove, artiljeriju i sofisticirane projektile. Osovina otpora realno nikada neće dobiti bolju priliku da ugrozi američki nosač aviona ako to zaista želi“, ističe Knights. Pitanje je, međutim, žele li Huti takvu eskalaciju u trenutku kada su njihovi sopstveni interesi u Jemenu krhki.

Iako su decenijama uživali iransku podršku, a imenovanje Mojtabe Khameneija za novog vrhovnog vođu proslavili kao “novu pobjedu Islamske revolucije”, Huti su se pokazali kao pragmatični igrači. Allison Minor iz Atlantic Councila napominje da Huti imaju “neriješene domaće zadatke”. Za razliku od rata u Gazi, gdje su napadima na brodove stekli enormnu popularnost u arapskom svijetu, direktno učešće u iranskom ratu nosi mnogo veće rizike uz upitnu korist za njihovu unutrašnju stabilnost.

Dok se u Jemenu čeka, u Iraku krvoproliće ne prestaje. Irak se ponovo nameće kao centralno poprište sukoba. Udari u sjevernom Iraku, koje najvjerovatnije izvode SAD ili Izrael, postali su svakodnevica nakon učestalih napada dronovima na američku bazu u Erbilu i projektila ispaljenih na američku ambasadu u Bagdadu.

Situaciju dodatno komplikuju nepotvrđeni izvještaji o operacijama američkih i izraelskih specijalnih snaga duboko u zapadnoj pustinji Iraka. U jednom od takvih sukoba, regularne trupe iračke vojske pretrpjele su gubitke, što je dovelo do oštrog protesta službenog Bagdada koji očajnički pokušava ostati neutralan.

Ni susjedni Jordan nije pošteđen; iranski dronovi i projektili učestalo narušavaju jordanski vazdušni prostor. Iako jordanska protivvazdušna odbrana bilježi visok procenat presretanja, jedan od udara uspio je uništiti ključni američki radar u bazi Muwaffaq Salti, ugrožavajući operacije najmodernijih lovaca F-35.

Iračke proiranske milicije, poput Kata'ib Hezbollaha i Kata'ib Imam Alija, regrutuju se unutar šiitske zajednice i direktno su podređene oficirima snaga Quds, elitnog krila iranske Revolucionarne garde (IRGC). Ipak, unutar samog Iraka raste otpor pretvaranju zemlje u iransku predstražu. Procjene lokalnih nevladinih organizacija govore o desetinama poginulih boraca, ali i civilnim žrtvama, što dodatno pritiska iračku vladu da obuzda milicije.

Vratimo se na ključnu dilemu: zašto Huti, odnosno Ansar Allah, još uvijek miruju? Decenijama se na njih gledalo isključivo kao na iranske “proksije”, puko produženo rame Teherana. Međutim, takva analiza je površna. Huti su autonomni akteri sa sopstvenim ciljevima. Iako se deklarišu kao dio „osovine otpora“, oni su kroz istoriju često pokazivali spremnost da interese svoje vlasti u Jemenu stave ispred ideoloških zahtjeva Irana.

Njihova vjerska pripadnost zeidizmu, specifičnom obliku šiizma koji se razlikuje od iranskog, daje im određenu doktrinarnu distancu. S druge strane, palestinsko pitanje je za njih egzistencijalno važno u smislu legitimiteta. Nakon sedmog oktobra 2023., Huti nisu mogli ostati po strani bez potpunog gubitka obraza. Ali danas, situacija je drugačija. Vođa pokreta, Abdul-Malik al-Huti, trenutno bira riječi s hirurškom preciznošću. Njegova saopštenja o „posmatranju situacije“ u oštroj su suprotnosti s agresivnim tonom iz ranijih godina.

Postoji i vrlo praktičan razlog za njihovo oklijevanje. Nakon razornih američkih vazdušnih udara krajem 2025. godine i teških ekonomskih sankcija koje je uvela Trumpova administracija, Huti su se fokusirali na konsolidaciju vlasti nad 20 miliona ljudi u zapadnom Jemenu. Novija istraživanja sugerišu da su Huti postali ključni igrači u regionalnoj ilegalnoj trgovini oružjem i proizvodnji Captagona, što im puni ratnu riznicu, ali ih istovremeno čini ranjivijim na međunarodni pritisak ako previše ugroze globalne trgovačke rute.

Najvažniji faktor u jednačini suzdržanosti Huta je Saudijska Arabija. Rijad se, nakon godina krvavog rata, prećutno pomirio s činjenicom da su Huti de facto vladari sjevernog Jemena, pod uslovom da granica ostane stabilna. Huti, s druge strane, ne žele rizikovati obnovu rata sa susjedom koji im je jedini preostali kanal za kakvu-takvu ekonomsku razmjenu. Ulazak Saudijske Arabije u aktuelni sukob na strani SAD-a bio bi onaj “okidač” koji Huti ne bi mogli ignorisati, ali dokle god je Rijad po strani, i Huti će vjerovatno birati pragmatizam.

U više od dvije decenije svog postojanja, pokret Huta se pokazao kao izuzetno prilagodljiv entitet koji ideologiju lako podređuje realpolitičkim ciljevima očuvanja moći. Trenutno, direktno uključivanje u rat za spas Irana ne izgleda kao potez koji bi im osigurao dugoročnu stabilnost.

Situacija na terenu je dinamična i prepuna nepoznanica. Dok balističke rakete prelijeću pustinje, a dronovi testiraju odbranu velikih sila, sudbina Bliskog istoka ne zavisi samo od naređenja iz Teherana ili Washingtona, već i od kalkulacija lidera u planinskim utvrdama Jemena i pustinjama Iraka. Za sada, “Osovina otpora” čeka, ali to čekanje može biti samo zatišje pred oluju koja bi mogla trajno preoblikovati mapu regije.

IZVOR: Der Standard, The Guardian