Ako ne možete prestati skrolati, problem nije u slaboj volji nego u biologiji. Danski naučnik Nicklas Brendborg objašnjava kako društvene mreže i digitalne platforme djeluju poput slot-mašina u kasinu, koristeći „superstimule“ da zadrže našu pažnju, mijenjaju ponašanje i utiču na mentalno zdravlje te zašto je razumijevanje tih mehanizama prvi korak ka kontroli

Ako ste se ikada zapitali zašto ne možete prestati prelaziti prstom po ekranu mobitela, čak i kada vam je jasno da vam to ne prija, odgovor, tvrdi Nicklas Brendborg, ne leži u slaboj volji, već u biologiji. Naša sklonost beskonačnom skrolanju, kaže ovaj danski biomedicinar, nije moralni ili karakterni problem, nego posljedica evolucijskih mehanizama koje savremene industrije svjesno iskorištavaju.

Brendborg, jedan od najzapaženijih mladih naučnika u Evropi, široj javnosti poznat je kao autor knjige Udødelige meduser (Besmrtne meduze), popularnog eseja o dugovječnosti koji je postao bestseler u 18 zemalja. Kao postdoktorski istraživač molekularne biologije na Univerzitetu u Kopenhagenu, Brendborg se posvetio približavanju složenih bioloških procesa svakodnevnom iskustvu. Njegova nova knjiga, Vanedannende (Ono što stvara ovisnost)., istražuje kako prehrambena, tehnološka i digitalna industrija koriste naučna saznanja da bi manipulirale našim ponašanjem često nauštrb zdravlja.

U središtu njegove analize nalazi se pojam „superstimula“. Riječ je o umjetno pojačanim podražajima koji nadmašuju sve što se može pronaći u prirodi, ali savršeno odgovaraju našoj biologiji. Ljudski mozak, objašnjava Brendborg, evoluirao je da reagira na rijetke, ali važne signale, slatku hranu, masnoću, društveno priznanje, ljepotu. Savremene industrije su te signale identificirale, razložile i zatim proizvele njihove prenaglašene, vještačke verzije. Rezultat su proizvodi i usluge kojima se teško oduprijeti.

Ista logika vrijedi i za hranu i za pametne telefone. „Cilj je uvijek isti: natjerati nas da konzumiramo malo više, još jedan zalogaj, još jedan video, još jedan post“, objašnjava Brendborg. Nije riječ o nedostatku samokontrole, nego o hemiji: superstimuli aktiviraju centre zadovoljstva u mozgu mnogo snažnije nego prirodni podražaji i upravo zato djeluju gotovo neodoljivo.

U tom smislu, dvije industrije posebno se izdvajaju kao proizvođači najopasnijih superstimulusa, prehrambena i tehnološka, naročito kroz društvene mreže. Posljedice su vidljive. Kada je riječ o ishrani, Brendborg upozorava da je stopa gojaznosti porasla do te mjere da se većina svjetske populacije kreće prema prekomjernoj tjelesnoj težini. „Ugojili smo se jer je hrana dizajnirana da jedemo više nego što nam je potrebno“, kaže on.

Proizvođači optimiziraju sve, od boje i teksture do zvuka koji hrana proizvodi dok je jedemo. Rezultat je globalna zdravstvena kriza koja više nije ograničena na bogate zemlje: u državama poput Egipta, Katara ili Kuvajta danas ima više gojaznih nego u Sjedinjenim Američkim Državama, dok pacifička ostrva prednjače s čak 80 posto stanovništva s viškom kilograma. Rekorder je Nauru, gdje je ta brojka oko 90 posto.

Ipak, prema Brendborgu, društvene mreže predstavljaju možda i najopasniji superstimulus današnjice. „One preoblikuju našu pažnju, društveno ponašanje i mentalno zdravlje“, upozorava. Ovisnost o digitalnim platformama sve više pomjera život iz fizičkog u virtualni prostor, a paralelno s tim rastu usamljenost, anksioznost, depresija i padaju stope nataliteta.

Svoja upozorenja Brendborg potkrepljuje istraživanjem provedenim u Španiji, koje je objavio IZA Institute for Labor Economics. Studija je pokazala jasnu povezanost između pristupa brzom internetu, društvenim mrežama i pogoršanja mentalnog zdravlja adolescenata, posebno djevojčica. Nakon uvođenja brzih mreža, zabilježen je porast hospitalizacija zbog anksioznosti, depresije i samopovređivanja među mladim djevojkama. Razlog, naglašava Brendborg, nije u tome što je tehnologija sama po sebi zla, već u tome što potiskuje stvarne društvene odnose i iskrivljuje percepciju stvarnosti.

Algoritmi društvenih mreža favoriziraju ekstremno lijepo, uspješno i atraktivno. „Na naše ekrane dolaze ‘jedan u milion’, ali mozak ima kognitivnu pristrasnost: ono što često vidiš, doživljavaš kao normu“, kaže Brendborg. Kako sate provodimo na mrežama, ta iznimka postaje mjerilo, što mijenja našu sliku o sebi i drugima.

Zašto onda, uprkos svijesti o štetnosti, ne možemo prestati skrolati? Odgovor je u samom dizajnu. „Društvene mreže funkcionišu poput slot-mašina u kockarnicama“, objašnjava Brendborg. Zarada dolazi od reklama, pa je cilj zadržati pažnju što duže. Nagrada nije novac, nego zabavan, šokantan ili emotivno potvrdan sadržaj. Kako se te nagrade pojavljuju nepredvidivo, mozak ulazi u režim učenja koji proizvodi izuzetno uporno ponašanje, nastavljamo skrolati u iščekivanju sljedeće „nagrade“.

Rješenje, međutim, nije bijeg u digitalni asketizam. Brendborg smatra da je ključno naučiti koristiti mreže svjesno, a ne kompulzivno. Nije presudno koliko minuta dnevno provodimo online, nego da li to potiskuje san, kretanje, posao i stvarne odnose.

Kako bi ograničio vlastitu izloženost, Brendborg primjenjuje nekoliko jednostavnih pravila: koristi klasični budilnik i ne drži telefon u spavaćoj sobi; instalira aplikacije koje blokiraju pristup najadiktivnijim platformama u određenim dijelovima dana; gasi sve notifikacije; i, konačno, uklanja boje s ekrana, jer crno-bijeli prikaz čini aplikacije mnogo manje stimulativnim.

Njegov najradikalniji savjet je imati dva telefona: jedan „radni“, s osnovnim aplikacijama, koji nosimo sa sobom, i drugi, za zabavu i društvene mreže, koji ostaje kod kuće i veći dio dana je isključen.

Na kraju, Brendborg posebno naglašava da bi djeci i mladima trebalo strože ograničiti pristup društvenim mrežama. Njihov mozak je još u razvoju, naročito dijelovi zaduženi za kontrolu impulsa, nagradu i socijalno poređenje, što ih čini posebno ranjivima. U digitalnom svijetu superstimulusa, zaključuje on, razumijevanje vlastite biologije prvi je korak ka vraćanju kontrole.

IZVOR: El Mundo