U mračnom preplitanju sektaštva i politike koje trenutno diktira sudbinu Bliskog istoka, interesi Washingtona, Jerusalema i Teherana stopili su se u opasnu težnju: pretvoriti svaki dan u godini u fanatični „Veliki tjedan“. Dok ratni bubnjevi odjekuju, religija više nije utjeha, već pogonsko gorivo za uništenje

U mračnom preplitanju sektaštva i politike koje trenutno diktira sudbinu Bliskog istoka, interesi Washingtona, Jerusalima i Teherana stopili su se u opasnu težnju: pretvoriti svaki dan u godini u fanatični „Veliki tjedan“. Dok ratni bubnjevi odjekuju, religija više nije utjeha, već pogonsko gorivo za uništenje

Tokom svoje vatrene retorike posljednjih dana, koju mnogi opisuju kao „paklenu procesiju“, američki predsjednik Donald Trump nije oklijevao da uzalud priziva i Boga i Allaha kako bi opravdao svoje ultimatume. No, on u tome nije usamljen.

Njegov sekretar odbrane, Pete Hegseth, otišao je korak dalje, pozivajući Amerikance da se „svaki dan, na koljenima“ mole za vojnu pobjedu, i to eksplicitno „u ime Isusa Krista“. Za ove arhitekte novog poretka, glas razuma koji dolazi iz Vatikana nema težinu; papa Lav XIV. uzalud upozorava da je ovaj sukob, toliko suprotan izvornoj Isusovoj poruci, ništa drugo do „skandal za cijelu ljudsku porodicu“.

Ovih dana društvenim mrežama kruži snimka kontroverzne uskršnje molitve u Bijeloj kući, koja je produbila ideološki jaz u američkom društvu usred sukoba s Iranom. Ključna figura skupa, pastor Franklin Graham, predvodio je narativ u kojem se vojni pohod na Teheran interpretira kroz biblijsku prizmu. Ukratko, Bog je Trumpa poslao da za Izraelce ubija Irance.

Graham je Donalda Trumpa direktno uporedio s Esterom, kraljicom koja je prema predaji spasila Jevreje od pokolja u Persiji (današnji Iran). Njegova poruka bila je jasna: Trump je „uzdignut od Boga“ (raised up) kako bi zaštitio Izrael i „oslobodio“ iranski narod od islama, koji je okarakterizirao kao prijetnju civilizaciji. Iako Bijela kuća u zvaničnim transkriptima koristi eufemizme poput „pobjede nad neprijateljima Izraela“, kritičari i mediji poput The Guardiana i PBS-a izvještavaju o radikalizaciji retorike koja rat pretvara u vjerski pohod.

Dok su konzervativne grupe poput Christians United for Israel ovaj narativ proglasile ispunjenjem biblijskih proročanstava, opozicija i međunarodni posmatrači upozoravaju na opasan presedan. Umjesto geopolitičkih ciljeva, u fokus su stavljeni religijski motivi uništenja „islamskih fanatika“, što je dovelo do optužbi za zagovaranje modernog krstaškog rata u ime jevrejskog naroda i kršćanskog nacionalizma.

Sve ovo čemu danas svjedočimo dijametralno je postulatima vjere. Izvorna poruka Isusa Krista bila beskompromisno pacifička. U prvim stoljećima, kršćani su odbijali svaku vrstu ubijanja, uključujući državna pogubljenja i vojnu službu. Vojnici ili visoki zvaničnici koji su izricali smrtne kazne nisu mogli biti kršteni.

Preokret nastaje pod carem Konstantinom, kada kršćanstvo postaje službena religija carstva. Augustin Hiponski u četvrtom stoljeću razvija teoriju o „pravednom ratu“ (bellum iustum), ali uz stroge uslove: rat mora biti odbrambeni, srazmjeran i pokrenut tek kada su iscrpljena sva druga sredstva. Međutim, drugi biskupi tog doba, poput Ambrozija Milanskog, bili su manje skrupulozni, zahtijevajući nasilnu intervenciju države u ime „vjerske istine“, što je otvorilo vrata kasnijoj netoleranciji prema Jevrejima i drugim religijama.

Srednji vijek donosi krstaške ratove, prvobitno motivisane pozivima u pomoć iz Bizantije, ali i novim samopouzdanjem papstva koje je željelo oblikovati evropsko društvo. Ipak, moderni zaokret ka pacifizmu dešava se u 19. i 20. stoljeću. Nakon gubitka Crkvene države 1870. godine, Vatikan se redefinira kao globalni posrednik. Od Prvog svjetskog rata i pape Benedikta XV, dominantna pozicija Rimokatoličke crkve je jasna: Crkva mora miriti svijet i ne smije zauzimati strane u oružanim sukobima.

Danas je taj stav zacementiran dokumentima Drugog vatikanskog koncila: rat je pod svim okolnostima zlo. Upravo u tom svjetlu treba posmatrati reakciju pape Lava XIV na Hegsethove izjave. Iako papa nije direktno imenovao ministra, njegova poruka bila je nedvosmislena osuda rata u Iranu kao neopravdanog čina.

The Guardian izvještava o prodoru kršćanskog nacionalizma u najviše krugove američke moći. Umjesto pukog prenošenja poruka sa vjerskih ceremonija, list je analizirao kako se teološki narativi koriste za opravdavanje ofanzive na Iran.

Tri ključne tačke izvještavanja. Prva je ideologizacija vojske. List je dokumentirao svjedočenja pripadnika američkih snaga kojima je rat s Iranom predstavljen kao „božanski plan“. Prema Guardianu, unutar komandnog lanca Pentagon je, pod uticajem sekretara Petea Hegsetha, počeo koristiti jezik krstaških ratova, tretirajući sukob kao uvertiru u biblijski Armagedon.

Dalje, analizirajući retoriku pastora Franklina Grahama o Trumpu kao „novoj Esteri“, The Guardian ističe da se biblijski motivi koriste kao strateški alat. Ovakva paralela služi za dehumanizaciju protivnika i moralno opravdanje totalnog uništenja iranskih ciljeva, pod izgovorom zaštite Izraela i ispunjenja proročanstva.

Svjedočimo, dakle, teokratskom intervencionizmu. Bijela kuća više ne vodi rat na bazi geopolitičkih interesa, već na bazi „teokratskog intervencionizma“. Međunarodno pravo potiskuje se u stranu kako bi se napravio prostor za mesijansku viziju vanjske politike, čime se religijski fanatizam transformira u zvaničnu državnu doktrinu.

Korijeni ovog fanatizma u Sjedinjenim Državama duboki su i planski građeni. Američka evangelička desnica godinama ulaže napore da kršćanstvo proglasi neodvojivim dijelom nacionalnog identiteta, pretvarajući MAGA pokret u neku vrstu moralističkog krstaškog rata.

U toj borbi, koja direktno podriva ustavnu odvojenost crkve od države, Trump je postao njihovo „zlatno tele“, idol kojem se klanjaju s istim žarom s kojim su Izraelci obožavali kip dok je Mojsije na Sinaju primao Deset zapovijedi. Za ovaj pokret, rat nije geopolitički strateški potez, već ispunjenje biblijskog proročanstva.

U isto vrijeme Ruska pravoslavna crkva (RPC), pod vodstvom patrijarha Kirila, postala je ključni ideološki stub Putinovog režima. Za razliku od vatikanskog univerzalizma koji insistira na zaštiti svakog pojedinca, RPC je odbranu „ruskog svijeta“ (Russkiy Mir) proglasila svetom dužnošću. U njihovom narativu, rat nije čin agresije, već odbrana tradicionalnih kršćanskih vrijednosti od „dekadentnog Zapada“.

Patrijarh Kiril je čak javno obećao „ispiranje svih grijeha“ ruskim vojnicima koji poginu na ratištu, što je direktan povratak srednjovjekovnoj retorici koja je u potpunoj suprotnosti s modernim kršćanskim pacifizmom.

Ovakva pozicija dovela je do neviđene izolacije Moskve unutar kršćanskog svijeta. Carigradski patrijarh, kao „prvi među jednakima“ u pravoslavlju, postao je najoštriji kritičar Moskve, optužujući RPC za jeres etnofiletizma, podređivanja crkve nacionalnim i državnim interesima. Dok se u Rimu diskutuje o pravu na samoodbranu Ukrajine, u Moskvi se religija koristi za sakralizaciju sile, čime se hrišćanska poruka mira trajno žrtvuje na oltaru državnog ekspanzionizma.

Slični procesi odvijaju se i u Izraelu. Cionistički supremacizam sklopio je pragmatičan, ali opasan savez s privilegovanim ortodoksnim Jevrejima. Ova sektaška koalicija danas je stub Netanyahuove vlade i glavni zagovornik vizije o „Velikom Izraelu“. Ta ideološka i religijska matrica više se ne skriva; ona služi kao direktno opravdanje za teritorijalni ekspansionizam. Meta nisu samo Gaza i Zapadna obala, već i južni Liban, sirijska pogranična područja, pa čak i predjeli s druge strane rijeke Jordan. U ovom svjetonazoru, granice ne iscrtavaju međunarodni ugovori, već drevni religijski tekstovi.

Na trećoj strani trougla nalazi se Iran, zemlja koja baštini naslijeđe revolucije iz 1979. godine, jedine moderne revolucije koju je predvodio vjerski vođa, ajatolah Homeini. Ipak, ironija šestosedmičnog rata leži u tome što su upravo sukobi promijenili unutrašnju dinamiku Teherana. Umjesto duhovnog vodstva, vaga moći se sada nepovratno nagnula na stranu vojnih struktura. Generalštab je preuzeo primat nad džamijom, ali je retorika ostala ista, ona o svetoj odbrani i mučeništvu.

Suočeni smo s ratom u kojem su na svim stranama fronta fanatici uvjereni u vlastitu božansku misiju. Problem s kojim se svijet suočava nije nedostatak vjere, već višak njenog najekstremnijeg oblika. Ovaj sukob nije samo sudar vojski i tehnologija, već sudar triju fundamentalizama koji su, svaki na svoj način, kidnapovali vjeru kako bi opravdali krvoločnost politike. Najveća tragedija je u tome što su fanatici, iako na suprotnim stranama, zapravo u savršenom dosluhu: svima njima mir je prepreka, a apokalipsa cilj.