A koga zanima zašto Meho iz Bosne tj. Bosnić hoda nujan po Ravnim kotarima na prostoru sjeverne Dalmacije, treba pročitati pjesmu
U epskoj pjesmi Meho Bosnić, koja se sastoji od 534 stiha, objavljenoj u drugom tomu Hörmannove zbirke bošnjačke epike (1889), koju je u Jajcu zabilježio učitelj Mihovil Špoljarić, prva dva stiha počinju sljedećim stihovima:
“Nujan Bosnić po Kotaru hoda / nujan hoda i dorata voda… ”
Gotovo svaka leksema u ovim dvama stihovima zaslužuje poseban osvrt jer je uglavnom riječ o markiranim riječima. Ali, pridjev nujan, među ostalim leksemama, danas je manje poznat i uglavnom se može reći da se radi o leksičkom arhaizmu sa značenjem “sjetan, melanholičan, tugaljiv, rezigniran”, pa je po ovome značenju blizak imenici sevdah, jer ova imenica znači “sjeta, melanholija, tuga, razignacija”, što je svakako problem koji zaslužuje posebnu obradu.
Prema podacima iz nekih hrvatskih etimoloških rječnika (Skok, Matasović i dr.), pridjev nujan na hrvatskom terenu zabilježen je u 18. st. Nažalost, kad je riječ o bosanskim izvorima, nemamo te podatke, izuzimajući ovdje dati podatak da je riječ zabilježena u bošnjačkoj epici koncem 19. st. (što ne mora značiti da je nema ranije zabilježene). Zanimljivo je da je pridjev nujan, na osnovu historiografskih podataka o pjesmi, zabilježen na historijskom prostoru zapadne štokavštine, koja inače pokazuje neke zajedničke izoglose s čakavštinom. Kako se navodi u literaturi (npr. Matasović i dr.), smatra se da je ovaj pridjev nastao u čakavskoj dijalekatskoj praksi, pri čemu i Skok smatra da je prejotirano d, tj. dj rašireno i u štokavskim govorima, a što očito ukazuje na zapadnoštokavsku provenijenciju, i što je svakako otvoreno pitanje.
Iz navedenog se može zaključiti da je, prema navedenim podacima, suglasnik j u pridjevu nujan nastao jotovanjem dentala d, pri čemu i Skok i Matasović i dr. smatraju da je izveden iz glagola nuditi, odakle se prati paralela u obliku nuždan (< nud-jan) u značenju onoga koji trpi neku nuždu, nešto što je nužno. Da ne govorimo da je od nužde nastao bilesi i nužnik.
Pored navedenog izvora iz epike, pridjev nujan nalazimo i kod Muse Ćazima Ćatića, koji u umjetnički sjajnoj i aktuelnoj pjesmi Ramazanska večer u početnim stihovima poje: “Suton se spušta, mirisav k’o smilje / I siplje zemljom svoje nujne čare – / Gle, mujezini već pale kandilje / I svijet ostavlja trge i pazare, / A suton pada mirisav k’o smilje…”
A koga zanima zašto Meho iz Bosne tj. Bosnić hoda nujan po Ravnim kotarima na prostoru sjeverne Dalmacije, treba pročitati pjesmu.
Alen Kalajdžija diplomirao je 2002. godine na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost naroda Bosne i Hercegovine Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, gdje je magistrirao 2007, a doktorirao 2012. godine. Predavao je kratko u osnovnoj i srednjoj školi, a imao je više angažmana u nastavi bosanskog jezika na univerzitetima u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Objavio je četiri naučne monografije iz oblasti lingvističke bosnistike te zbirku kratkih priča. Uz više od 80 naučnih i stručnih radova te petnaestak kulturalnih kolumni objavio je približno 300 naučnopopularnih pojedinačno koncipiranih jezičkih savjeta o bosanskom jeziku. Na mjestu direktora Instituta za jezik Univerziteta u Sarajevu proveo je dva mandata (2013–2021). Trenutno u Institutu ima izbor u zvanje naučnog savjetnika.
