Izbor Ankare kao sjedišta nove vlasti bio je rezultat strateških, geografskih i političkih kalkulacija. Prvo, Ankara je ležala u geografskom središtu Anadolije, daleko od obala i stranih vojski, što ju je činilo sigurnijom u trenutku kada je Istanbul bio pod okupacijom. Grad je bio smješten na čvorištu željezničkih linija, što je omogućavalo efikasnu komunikaciju i logistiku tokom rata.
Kada se govori o velikim svjetskim gradovima, Istanbul zauzima posebno mjesto, grad na dva kontinenta, nasljednik Rima, Bizanta i Osmanskog Carstva, metropola čija je historija duža od mnogih država. Uprkos toj veličini i simbolici, Istanbul danas nije glavni grad Turske. Tu ulogu, gotovo cijelo jedno stoljeće nosi Ankara, grad koji je početkom 20. stoljeća bio tek mala anadolska varoš.
Odluka donesena u oktobru 1923. godine imala je duboke političke, ideološke i civilizacijske razloge i simbolizirala je prijelaz iz jednog svijeta u drugi, iz carstva u republiku, iz prošlosti u modernost.
Kraj Prvog svjetskog rata zatekao je Osmansko Carstvo u raspadu. Potpisivanjem primirja u Mudrosu (30. oktobar 1918.), Carstvo je kapituliralo pred silama Antante. Savezničke trupe su ubrzo zaposjele strateške tačke, a od 15. marta 1920. Istanbul je zvanično bio pod britanskom okupacijom. Osmanski je parlament raspušten, poslanici uhapšeni, a centralna vlast praktično paralizirana.
Istovremeno, u unutrašnjosti Anadolije javljali su se lokalni pokreti otpora, koje će uskoro ujediniti Mustafa Kemal-paša, tada već heroj Dardanelâ. Iz središta zemlje on organizira novi parlament u Ankari, gdje 23. aprila 1920. godine zasjeda Velika narodna skupština Turske – političko jezgro koje će kasnije postati temelj Republike Turske.
Izbor Ankare kao sjedišta nove vlasti bio je rezultat strateških, geografskih i političkih kalkulacija. Prvo, Ankara je ležala u geografskom središtu Anadolije, daleko od obala i stranih vojski, što ju je činilo sigurnijom u trenutku kada je Istanbul bio pod okupacijom. Grad je bio smješten na čvorištu željezničkih linija, što je omogućavalo efikasnu komunikaciju i logistiku tokom rata.
Drugo, Atatürk je razumio da nova Turska ne može nastati u sjeni propalog carstva. Istanbul je bio previše vezan za prošlost, sultanat, dvorove i vanjske utjecaje. Nasuprot tome, Ankara je predstavljala unutrašnju, „autentičnu“ Tursku, daleko od stranih ambasada, od kosmopolitskog utjecaja i od stare birokratske elite. U njenom siromaštvu i izolaciji Atatürk je vidio čistoću i mogućnost da izgradi nešto potpuno novo – republiku koja počinje od nule.
Kada je 1923. godine proglašena Republika Turska, Ankara je već bila više od ratnog centra. Postala je projekat modernosti. Atatürk je želio da novi glavni grad bude model svega što je želio od svoje države, racionalno planiran, moderan, funkcionalan, zapadno orijentisan i svjetovan.
Istanbul je imao monumentalnu historiju, ali je bio i simbol starih struktura moći koje je Atatürk odlučno odbacio. U njegovoj viziji, Ankara je trebala biti laboratorij novog društva, mjesto gdje se gradi novi turski identitet, oslobođen imperijalnih mitova i religijskog autoriteta.
Grad je planiran u evropskom stilu, sa širokim bulevarima, modernim institucijama, univerzitetima i ministarstvima. Postao je fizički izraz ideologije kemalizma, republikanstva, sekularizma, nacionalizma i modernizacije.
Istanbulska pozicija, iako strateški moćna u carskom dobu, u novom svjetskom poretku predstavljala je slabost. Smješten na Bosforu, u blizini granica i pomorskih ruta, grad je bio ranjiv i teško branjiv. Nakon gorkog iskustva okupacije 1918–1923, Atatürk nije želio da se središte države ponovo nađe u rukama stranih sila u slučaju novog rata.
Ankara je, nasuprot tome, bila prirodna tvrđava, okružena brdima, u unutrašnjosti kontinenta, gotovo neosvojiva bez velikih vojnih operacija. Za državu koja se tek oporavljala i učila da bude suverena, to je bila ključna prednost.
Kada je Mehmed II 1453. godine osvojio Konstantinopolj, on je sebe proglasio Kajzerom Rima (Kayzer-i Rum) i time simbolično preuzeo nasljeđe Istočnog Rimskog carstva. Osmansko carstvo je sebe vidjelo kao nasljednika imperijalne tradicije, svjetske sile koja vlada narodima i kontinentima.
Turska republika, međutim, nije željela biti imperija. Ona je nastala kao nacionalna država, izgrađena na ideji turskog identiteta i suvereniteta. Atatürk je odbacio univerzalne ambicije carstva i okrenuo se izgradnji unutrašnje snage, obrazovanja, nauke, industrije i kulture.
U tom smislu, premještanje prijestonice iz Istanbula u Ankaru simboliziralo je prekid s rimskim i osmanskim naslijeđem, te uspostavljanje nove osovine identiteta: od imperijalnog prema nacionalnom, od teokratskog prema sekularnom, od prošlosti prema budućnosti.
Danas, Istanbul ostaje kulturni i ekonomski centar Turske, njeno lice prema svijetu, dok je Ankara administrativno srce države. Ova dihotomija, između tradicije i modernosti, mora i kontinenta, carstva i republike, i dalje oblikuje turski identitet.
