Za Rezu i grupu njegovih sunarodnjaka iz Egipta, kao i mladog Palestinca iz Gaze, kamp je privremeno odredište. „Bosnia is good“, dobacuju stražaru na ulazu, pokušavajući probiti njegovu hladnu masku. No, njihova iskustva sa granice svjedoče o surovosti puta prema Evropskoj uniji. Modrice, podljevi i otečeni zglobovi nisu rijetkost. Te tvrdnje je teško dokazati, ali dokumentirana praksa ilegalnih pushbackova, odnosno nasilnih protjerivanja preko granice, ostaje realnost

Samo nekoliko metara dijelilo je Rezu Mohammeda od krova nad glavom i privremenog utočišta u Evropskoj uniji. Satima je hodao kroz šumu, u mraku, zajedno s prijateljem, nadajući se da će neopaženo prijeći granicu. Umjesto slobode, dočekala ga je hrvatska granična policija. „Croatia was really bad“, kaže kratko, pokazujući otečeni zglob i podsjećajući da se granica između Bosne i Hrvatske za mnoge migrante pretvara u zid nasilja i poniženja.

Danas Reza ponovo stoji ispred ograde kampa Lipa, improviziranog kontejnerskog naselja na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine. Kamp, smješten na 36.000 kvadratnih metara, okružen je šumama s minskim upozorenjima i napuštenim kućama, pravi prostor ničije zemlje. Lipa je mjesto gdje snovi migranata ili nastavljaju živjeti ili potpuno nestaju.

Prema podacima Međunarodne organizacije za migracije, trenutno u Lipi boravi 198 ljudi. Na vrhuncu migrantske krize, kapaciteti su bili popunjeni sa više od 1.500 osoba. Porodice su donedavno imale vlastiti centar u Bihaću, ali on je zatvoren zbog slabijeg priliva. Sada svi dijele iste kontejnere, tri obroka dnevno i skromnu podršku humanitarnih organizacija.

Za Rezu i grupu njegovih sunarodnjaka iz Egipta, kao i mladog Palestinca iz Gaze, kamp je privremeno odredište. „Bosnia is good“, dobacuju stražaru na ulazu, pokušavajući probiti njegovu hladnu masku. No, njihova iskustva sa granice svjedoče o surovosti puta prema Evropskoj uniji. Modrice, podljevi i otečeni zglobovi nisu rijetkost. Te tvrdnje je teško dokazati, ali dokumentirana praksa ilegalnih pushbackova, odnosno nasilnih protjerivanja preko granice, ostaje realnost.

Pushbackovi na granici s Hrvatskom poznati su već godinama. Evropske institucije i nevladine organizacije zabilježile su brojne slučajeve nasilja, unatoč tome što je takva praksa protivna međunarodnom pravu. Hrvatska pučka pravobraniteljica još 2023. govorila je o „sistematičnoj“ primjeni ovih metoda.

Ali granica krije i drugu prijetnju. Uz državnu represiju, migrantski put presijecaju i kriminalne bande. Lokalni policajac, koji je želio ostati anoniman, opisuje ih kao „veliku mafiju“. Najpoznatija među njima, BWK, prema istraživanjima Balkan Insighta, specijalizirala se za otmice migranata i iznudu otkupnina od njihovih porodica. Povremeno se u šumama otkrivaju tijela, dokaz da taj mračni biznis ima smrtonosne posljedice. Policija priznaje da je borba protiv tih struktura gotovo nemoguća.

Ipak, uprkos opasnostima, većina migranata ne želi odustati. Cilj, Njemačka, Italija ili Austrija, čini se preblizu. Samo 234 osobe prošle godine podnijele su zahtjev za azil u Bosni i Hercegovini. Jedan od rijetkih koji je promijenio mišljenje je Musa, 24-godišnjak iz Sijera Leonea. Nakon dvije godine boravka u kampu Lipa, odlučio je zaustaviti se. „Htio sam konačno mir u glavi“, kaže dok u kuhinji restorana na obali Une priprema obroke. Kolege ga tapšu po ramenu, odnos je prijateljski, gotovo bratski.

Musa priča o iscrpljujućem putu od Turske, preko Grčke i Sjeverne Makedonije. Šverceri i policija jednako su ga ponižavali i tukli. Kada je u Lipi vidio koliko se ljudi vraća slomljenih tijela i duha, odlučio je ostati. Danas pokušava izgraditi novi život u Bosni, iako se suočava s birokratskim zidovima. Njegov prvi azilantski zahtjev odbijen je, službenici mu nisu povjerovali da je bio mučen u domovini. „Pokazivao sam im ožiljke na leđima. Rekli su mi da vjeruju, ali rješenje je pokazalo suprotno.“ Uz pomoć aktivista i pravnika, Musa se sada bori u drugoj instanci.

Za gradonačelnika Bihaća Elvedina Sedića, ovakve priče otkrivaju i širu društvenu sliku. Mladi ljudi napuštaju Bosnu zbog besperspektivnosti, a nova radna snaga poput Muse mogla bi popuniti praznine. Ipak, politička kriza u zemlji gurnula je temu migracija u drugi plan. Brojevi su trenutno niski, ali iskustvo iz 2018. i 2019. pokazuje da se situacija može brzo promijeniti.

„Empatija ljudi u Krajini je i dalje velika, ali sami ne možemo podnijeti teret“, kaže Sedić. Kritikuje i politiku Evropske unije: „Sramotno je što EU investira pola miliona eura u izgradnju pritvorskog odjela u Lipi, koji danas zjapi prazan, dok istovremeno nema novca za vodosnabdijevanje.“ Za njega je jasno: Evropa gura problem na Hrvatsku i njenu graničnu policiju, bez stvarnog rješenja.

Lipa ostaje mjesto kontrasta. Za jedne je to posljednja stanica prije ulaska u EU, za druge nova početna tačka. Neki, poput Reze, i dalje sanjaju Italiju, dok Musa uči kuharske vještine i gradi život u Bihaću. Ali između granice i mafije, između pushbackova i birokratije, izranja ista slika: ljudi zarobljeni u mreži koja im ne dozvoljava ni da krenu naprijed ni da se vrate nazad.

U njihovim očima treperi nada, ali i umor. Bosna i Hercegovina, smještena na rubu evropske tvrđave, ostaje prostor čekanja, za neke privremen, za druge konačan.

IZVOR: Der Standard