Retorika Zapada postala je još neodrživija sa pokoljem u Gazi. Bio je to genocid prenošen uživo, za razliku od kasnog otkrića onoga što se dešavalo u koncentracionim logorima krajem Drugog svjetskog rata. Sjedinjene Države su podržavale Izrael do kraja, dok su evropske zemlje radije gledale na drugu stranu ili opravdavale neselektivno ubijanje Palestinaca neodređenim razlozima poput prava Izraela na samoodbranu. Kako bi umirili nečistu savjest zbog saučesništva, mnogi evropski lideri ističu rješenje o dvije države, koje je prije više godina prestalo biti izvodljivo zbog progresivne materijalizacije projekta Velikog Izraela

Kada se raspao SSSR i završio Hladni rat, Sjedinjene Države ostale su jedina globalna supersila. Prema tada dominantnom tumačenju, liberalna demokratija trijumfovala je nad svojim posljednjim rivalom, komunizmom (fašizam je poražen u Drugom svjetskom ratu).

Dok je SSSR postojao, SAD nisu oklijevale podržavati desničarske diktature kako bi obuzdale komunističku prijetnju. Nestankom te prijetnje, Amerikanci su promijenili spoljnu politiku i opredijelili se za širenje demokratije u svijetu. Devedesete godine prošlog vijeka zabilježile su najveći broj demokratskih tranzicija u istoriji. Nije se radilo samo o povećanju broja savezničkih zemalja; uzastopne američke administracije, i republikanske i demokratske, prihvatile su tezu o “demokratskom miru”. Prema njoj, demokratije nikada ne ratuju međusobno, pa je najbolja garancija svjetskog mira bila u tome da što više zemalja ima demokratske sisteme (bio je to stari kantovski san o vječnom miru).

U tom unipolarnom svijetu, Sjedinjene Države su uspostavile nova pravila globalne ekonomije. Bile su to zlatne godine multilateralizma i međunarodnih organizacija. Na trenutak se činilo mogućim izgraditi svjetski poredak u kojem će primat imati demokratija, ljudska prava i međunarodno pravo. Bila je to, zapravo, jedinstvena prilika da Zapad prevaziđe tešku krivicu koju je vukao iz prošlosti: strahote kolonijalizma i njegove dugoročne posljedice, kataklizmu svjetskih ratova, evropski fašizam, Holokaust. Da su se, nakon svega toga, zapadne zemlje podvrgle pravilima koja su same stvorile, imale bi čvrstu osnovu sa koje bi branile njihovo poštovanje u ostatku svijeta.

Nažalost, Zapad je prokockao priliku, kao i toliko puta ranije. Sve ovo vrijeme zadržana je liberalna retorika, ali se postupalo uz skandalozne dvostruke aršine. Da su to na kraju bile samo riječi, postalo je očigledno u reakciji na terorističke napade 11. septembra. Sjedinjene Države i njihovi saveznici nisu prepoznali zamku i upustili su se u smrtonosni poduhvat slijepe osvete, „rat protiv terorizma“, u kojem je međunarodni poredak, dizajniran deceniju ranije, odletio u vazduh.

Permanentni rat protiv terora najveća je ljudska katastrofa u ovom vijeku. Bliski istok ne samo da nije demokratizovan, već su uvedeni veća nestabilnost i brutalni nivoi nasilja. Sjedinjene Države morale su se sramotno povući iz Afganistana 20 godina nakon početka rata, ostavljajući talibane da se vrate na vlast. Invazija na Irak izazvala je unutrašnji sukob koji je, između ostalih posljedica, doveo do formiranja ISIL-a, ekstremno nasilne islamističke grupe.

ISIL je učinio da Al-Qaeda izgleda mala, potvrđujući neuspjeh pristupa rata protiv terorizma. Prema podacima projekta Costs of War Univerziteta Brown, procjenjuje se da ljudska cijena rata koji su započeli George W. Bush i saveznici iz NATO-a iznosi oko 900.000 direktnih žrtava (od kojih su 370.000 civili), čemu treba dodati još oko 3,7 miliona indirektnih smrti. Pored gubitka života i političkog uništenja regije, ovi ratovi su razorili međunarodni legalitet i potkopali autoritet UN-a.

Retorika Zapada postala je još neodrživija sa pokoljem u Gazi. Bio je to genocid prenošen uživo, za razliku od kasnog otkrića onoga što se dešavalo u koncentracionim logorima krajem Drugog svjetskog rata. Sjedinjene Države su podržavale Izrael do kraja, dok su evropske zemlje radije gledale na drugu stranu ili opravdavale neselektivno ubijanje Palestinaca neodređenim razlozima poput prava Izraela na samoodbranu. Kako bi umirili nečistu savjest zbog saučesništva, mnogi evropski lideri ističu rješenje o dvije države, koje je prije više godina prestalo biti izvodljivo zbog progresivne materijalizacije projekta Velikog Izraela.

Napad na Iran dio je ovog kontinuiranog napora da se poništi bilo kakva univerzalistička pretenzija zapadnih vrijednosti. Prvog dana rata, bomba (ili projektil) usmrtila je više od 150 djevojčica u osnovnoj školi u iranskom gradu Minabu. Škola se nalazila u blizini zgrade koju je koristila Revolucionarna garda. Okolnosti još nisu potpuno jasne, iako sve ukazuje na grešku u planiranju SAD-a. Vijest je bila toliko neugodna da je odmah pokrenuta kampanja na mrežama kojom se osporava njena istinitost. Posljednjih dana Trump je pokušao odgovornost prebaciti na sam Iran.

Ono što je bitno jeste zamisliti šta bi se na Zapadu govorilo da je projektil Hezbollaha ili Hamasa, greškom u odabiru ciljeva, usmrtio 150 izraelskih djevojčica. Talas ogorčenja bio bi nezaustavljiv, tema bi dominirala medijima mjesecima i bila bi povod za nove masovne napade. Tvrdnja autora da se radilo o nesretnoj greški ne bi umanjila bijes ni osvetu. Tragična greška u Iranu je, međutim, nestala iz pažnje javnosti nakon nekoliko dana.

Iako stalno govorimo o opasnosti koju predstavlja Donald Trump, problem je mnogo stariji od njega. Svjedočimo teškim kršenjima međunarodnog prava od početka vijeka. Postoji nit koja povezuje ratove u Afganistanu i Iraku sa sadašnjim ratom u Iranu, preko intervencije u Libiji i podrške genocidu u Gazi (podrške koja je postojala i kod Bidena i kod Trumpa). Riječ je o sistematskom obrascu ponašanja. Trumpova novost je u tome što se više i ne trudi govoriti o uspostavljanju demokratije. Ako ne vjeruje u američku demokratiju, kako će vjerovati u iransku? On čak nije u stanju razumno objasniti cilj ovog rata, uzdajući se u to da će opšte odbacivanje iranskog režima u javnosti biti dovoljno da opravda ovaj unilateralni i ilegalni napad.

Zapadne zemlje bi se trebale pogledati u ogledalo. Odraz neće biti ugodan. Samozadovoljni diskurs o našim liberalnim vrijednostima postaje neodrživ kada odbijamo učiti iz grešaka prošlosti. Ponavljaju se zloupotrebe iz ranijih epoha i primjenjuju ogoljeni dvostruki aršini. Ako se liberalne i demokratske vrijednosti podrede čistoj volji za moć u haotičnom svijetu, onda je dekadencija Zapada već nezaustavljiva. Pretpostavljam da su u Kini zapanjeni sposobnošću zapadnjaka da unište temelje legitimiteta sopstvenog sistema vrijednosti.

Ignacio Sánchez-Cuenca je profesor političkih nauka, ovaj je komentar napisao za El Pais