Zalazje je bio legitiman vojni cilj. Dana 12. jula 1992. godine, jedinice Armije RBiH napale su srpske snage koje su iz ovog sela učestvovale u kontinuiranim napadima na opkoljenu i izgladnjelu Srebrenicu. Na tom mjestu nalazile su se naoružane formacije vojske bosanskih Srba, a tokom akcije ubijena su dva civila, dok su svi ostali bili pripadnici Vojske Republike Srpske

Svake godine, 12. jula, dan nakon obilježavanja godišnjice genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, u selu Zalazje kod Srebrenice upriliči se parastos za 69 srpskih civila i vojnika koji su, kako se tvrdi, ubijeni na Petrovdan 1992. godine.

I ove godine, obilježavanju su prisustvovali čelnici lokalnih srpskih struktura, ratni politički recidivisti poput Aleksandra Vulina i Aleksandra Šešelja, kao i brojni predstavnici boračkih i političkih organizacija. Nimalo slučajno, ovo okupljanje postaje godišnji kontrapunkt srebreničkoj komemoraciji – pokušaj da se zločin pretvori u „dvostranu tragediju“, da se istina relativizira, a genocid negira.

Iza maske o „civilnim žrtvama“ krije se manipulacija činjenicama i sistematski pokušaj prekrajanja historije.

Zalazje je bio legitiman vojni cilj. Dana 12. jula 1992. godine, jedinice Armije RBiH napale su srpske snage koje su iz ovog sela učestvovale u kontinuiranim napadima na opkoljenu i izgladnjelu Srebrenicu. Na tom mjestu nalazile su se naoružane formacije vojske bosanskih Srba, a tokom akcije ubijena su dva civila, dok su svi ostali bili pripadnici Vojske Republike Srpske.

Nijedan međunarodni sud, uključujući ni Haški tribunal ni Sud BiH, nikada nije utvrdio da je u Zalazju počinjen ratni zločin nad civilima.

Uprkos tome, na ovakvim komemoracijama se redovno čita spisak “žrtava”, bez razlikovanja civila i vojnika, stvarajući lažni narativ o pokolju nad nevinim stanovništvom. To je klasičan primjer manipulacije memorijom, pokušaj da se na simboličkom nivou izgradi lažni mit o „srpskoj Srebrenici“, kako bi se relativizirale presuđene činjenice o genocidu nad Bošnjacima.

Sud BiH je 2017. godine pravosnažno oslobodio Nasera Orića i Sabahudina Muhića optužbi za ubistva tri zarobljena pripadnika srpskih snaga u Zalazju, Lolićima i Kunjeracu. Takva je presuda donesena zbog nedostatka dokaza. U Zalazju nije bilo sistematskog ubijanja civila. Bio je to vojni sukob, ne zločin.

Također, treba naglasiti da je ukupno 119 srpskih civila ubijeno tokom cijelog rata u području Bratunca – što je tragičan broj, ali daleko od mitomanske brojke 3.500, koja se redovno pojavljuje na spomenicima i u izjavama političara.

U Kravici se nalazi spomenik na kojem se navodi da je od 1941. do 1945. i od 1992. do 1995. ubijeno 3.500 Srba. Ispod tog spomenika je vojno groblje. Na njemu su pokopani mnogi koji su stradali u borbama, čak i preneseni iz Sarajeva, čime se dodatno zamagljuje razlika između vojnika i civila. Spomenik nije podignut radi pijeteta, već kao politički kontrapunkt Srebrenici, da bi se stvorila paralela gdje je nema.

Manipulacije su to koje imaju jednu svrhu – negiranje genocida. Umjesto da se suoče s vlastitom odgovornošću, lokalni srpski politički akteri stvaraju narative o „muslimanskim zločinima“ i žrtvama koje ne postoje u presudama ni dokazima.

Jedno od svjedočenja koje baca dodatno svjetlo na ulogu Zalazja jeste izjava žene R.B. iz Bratunca, data pred Sudom BiH. Tokom pada Srebrenice 1995. godine, u Potočarima je, kako svjedoči, „četnička vojska“ izdvajala muškarce i potrpavala ih u autobuse i kamione. Jedan od vojnika, Ilija iz sela Šapat, držao je sablju i rekao: „Oni idu u Zalazje, gdje će biti poklani umjesto kurbana.“

Prema tom svjedočenju, jedan autobus i kamion punih bošnjačkih muškaraca odvezeni su u pravcu Zalazja, gdje su najvjerovatnije likvidirani. Dakle, ne samo da se u Zalazju nisu dešavali zločini nad Srbima 1992, već je to mjesto 1995. godine korišteno kao mjesto pogubljenja Bošnjaka.

Da li su neki vojnici ubijeni nakon zarobljavanja? Moguće. Da li je moguće da je neko od njih stradao na način koji može biti kvalifikovan kao ratni zločin? Moguće. No za to je nadležno Tužilaštvo BiH – a ne politički cirkus kakav se svake godine 12. jula odigrava u Zalazju. Ako je bilo zločina, neka se procesuiraju. No jedno je jasno: Zalazje nije Srebrenica, niti će ikada biti.

Zalazje nije genocid. Nije masakr. Nije ni zločin nad civilima. To je bila vojna operacija u ratu u kojem je Srebrenica bila pod opsadom, glađu, granatiranjem i stalnim napadima. Lažna izjednačavanja i pokušaji da se mitologizira žrtva koja ne postoji nisu samo nemoralni – oni su negiranje genocida.

A negiranje genocida nije mišljenje. To je zločin.