Dvadeset šest godina nakon uvođenja eura, Evropska unija još nema jedinstveno finansijsko tržište, već više nacionalnih sistema. Čak ni energetsko tržište, iako povezano, nije potpuno objedinjeno. Zato se nameće pitanje: može li Evropa uopće objediniti odbrambenu industriju u trenutku kada je suočena s ruskim ekspanzionizmom, američkim izolacionizmom i trajnom nestabilnošću Bliskog istoka i Afrike?

Na izlazu sa međunarodnog aerodroma u Minhenu stoji billboard s natpisom „Evropska odbrana“. Reklama promoviše sporazum njemačkih kompanija Helsing i Hensoldt o razvoju autonomnog drona. Prema američkom časopisu Foreign Policy, taj oglas gotovo simbolično sažima jednu od ključnih ideja nedavno održane Minhenske sigurnosne konferencije: stvaranje autonomnog evropskog pa i kanadskog odbrambenog kapaciteta unutar NATO-a.

Slika saradnje između Helsinga i Hensoldta može djelovati uvjerljivo. Međutim, postoji očigledan problem: obje kompanije su njemačke. Evropske države i dalje posmatraju odbrambenu industriju kao strogo nacionalno pitanje. Posebno je to vidljivo u zemljama kontinentalne Evrope koje slijede model takozvanog rajnskog kapitalizma, gdje država ima snažniju ulogu u ekonomiji. Posljedica je da evropska odbrambena industrija ostaje duboko fragmentirana i sve ukazuje da će takva i ostati, jer ne postoji jedinstveni autoritet koji bi regulirao sektor i centralno naručivao njegovu proizvodnju.

Dvadeset šest godina nakon uvođenja eura, Evropska unija još nema jedinstveno finansijsko tržište, već više nacionalnih sistema. Čak ni energetsko tržište, iako povezano, nije potpuno objedinjeno. Zato se nameće pitanje: može li Evropa uopće objediniti odbrambenu industriju u trenutku kada je suočena s ruskim ekspanzionizmom, američkim izolacionizmom i trajnom nestabilnošću Bliskog istoka i Afrike?

Riječ „ponovno naoružavanje“ vratila se u evropski politički rječnik. Osjećaj hitnosti postoji. Ali rezultat zasad nije veća efikasnost niti stvarna konsolidacija industrije. Naprotiv.

Odbrambena industrija funkcioniše kao monopson, tržište na kojem postoji mnogo proizvođača, ali praktično samo jedan kupac: država. U Sjedinjenim Državama to znači jedno ministarstvo odbrane. U Evropi ih ima najmanje 29, države članice EU, uz Ujedinjeno Kraljevstvo i Norvešku. To znači 29 centara odlučivanja i 29 nacionalnih industrija koje vlade žele zaštititi.

Odbrana je previše osjetljiv sektor da bi bio prepušten logici slobodnog tržišta. Strateška autonomija zahtijeva industrijsku integraciju, ali ta integracija podrazumijeva ustupanje dijela ekonomskog suvereniteta. A to za vlade znači gubitak političke moći, nešto na šta nijedna nije spremna.

Unutar Evropske unije sektor se neformalno dijeli na četiri nivoa kompanija, podjela koju vlade brane gotovo bez izuzetka.

Prvi nivo (Tier 1) čine kompanije koje projektuju i sastavljaju kompletne sisteme, nastupaju kao glavni izvođači pred državama i vode složene programe naoružanja. Tu spadaju giganti poput Airbus-a, Dassault-a, Thales-a, BAE Systems-a, Saab-a, Leonarda ili Fincantierija. U tom krugu gotovo da nema prostora za spajanja ili preuzimanja. Kako kaže jedan suosnivač investicionog fonda specijaliziranog za evropsku odbrambenu industriju, „uz mogući izuzetak BAE Systems-a, jer su Britanci otvoreniji prema stranom kapitalu, te kompanije su praktično nedodirljive“.

Drugi nivo (Tier 2) čine firme specijalizirane za ključne sisteme, poput njemačkog Rheinmetalla ili španske Indre.

Treći nivo (Tier 3) obuhvata tehnološki sofisticirane, ali znatno manje kompanije.

Četvrti nivo (Tier 4) predstavlja široku industrijsku bazu dobavljača.

Sa ubrzanom tehnološkom transformacijom vojne industrije, kompanije iz drugog i dijela trećeg nivoa postale su strateški zaštićene. Teško je zamisliti da bi neka evropska vlada dopustila da ključni proizvođač vojne tehnologije pređe u strane ruke. Sličan stav postoji u Francuskoj, gdje se odbrambena industrija smatra gotovo zatvorenim sistemom. Pariz je, primjerice, nastojao zadržati Ujedinjeno Kraljevstvo izvan evropskog programa finansiranja odbrane SAFE, kako bi smanjio konkurenciju. U takvoj logici prodaja vojne kompanije stranom vlasniku gotovo se tumači kao jednostrano razoružavanje.

Lista „nedodirljivih“ kompanija stalno se širi. Francuska vlada nedavno je blokirala prodaju odjela za antene kompanije Eutelsat švedskom fondu EQT, obrazlažući to potrebom da Evropa razvije alternativu satelitskoj mreži Starlink, čiji je vlasnik američki poduzetnik Elon Musk. Čak ni činjenica da je Švedska članica NATO-a i EU nije promijenila odluku.

Rezultat je industrija podijeljena i na strani ponude i na strani potražnje. To je paradoksalno jer Evropa već decenijama zna da razvoj savremenih sistema naoružanja prevazilazi mogućnosti jedne države.

Još šezdesetih godina nastali su prvi zajednički projekti, poput aviona Jaguar razvijenog 1968. godine. Nakon toga slijedila je čitava serija transnacionalnih programa, uključujući i legendarni Concorde. Međutim, takva saradnja rijetko je dovodila do stvarnih industrijskih spajanja i gotovo uvijek je bila opterećena političkim sukobima.

Primjer koji danas najbolje ilustruje problem jeste projekat FCAS, budući evropski borbeni avion šeste generacije koji razvijaju Francuska, Njemačka i Španija. Program se već mjesecima nalazi na ivici raspada. Glavni razlog je spor između kompanija Dassault i Airbus Defence, ali i insistiranje Pariza da avion mora moći operirati s francuskog nosača aviona Charles de Gaulle.

To je gotovo preslikana situacija iz 1985. godine, kada je Dassault napustio sličan međunarodni projekat. Francuska je tada razvila vlastiti avion Rafale, dok su Airbus, BAE i Leonardo stvorili Eurofighter Typhoon.

Danas Evropa ponavlja isti obrazac. Pored FCAS-a postoji i drugi projekat borbenog aviona šeste generacije, GCAP, u kojem učestvuju Ujedinjeno Kraljevstvo, Italija i Japan. Ako oba projekta opstanu, evropski dio NATO-a bi sredinom četrdesetih godina mogao imati dva gotovo identična sistema razvijena paralelno.

Problemi nisu ograničeni na avione. Još radikalniji primjer je projekat MGCS, zajednički francusko-njemački program za razvoj nove generacije tenkova koji bi zamijenili Leclerc i Leopard 2.

Program je pokrenut prije devet godina, ali je danas praktično blokiran. Sukobi između industrijskih partnera, posebno njemačkog Rheinmetalla i francuskih proizvođača, doveli su do kašnjenja od najmanje deset godina. Ako ikada uđe u upotrebu, novi tenk mogao bi se pojaviti tek oko 2045. godine, u vrijeme kada niko ne može pouzdano predvidjeti kako će izgledati kopneno ratovanje.

U međuvremenu Poljska je 2022. odlučila kupiti hiljadu južnokorejskih tenkova K-2. Suočena s ruskom prijetnjom, Varšava nije mogla čekati decenije da Pariz i Berlin riješe industrijske sporove. Sve to baca sumnju na političke deklaracije o evropskoj odbrani. Budžeti rastu, potražnja za oružjem eksplodira, ali niko ne želi racionalizirati proizvodnju.

Američko iskustvo pokazuje da takva konsolidacija obično dolazi od države. Nakon završetka Hladnog rata, Washington je praktično prisilio industriju na spajanje. Dana 21. jula 1993. tadašnji američki ministar odbrane Les Aspin pozvao je čelnike 25 najvećih odbrambenih kompanija na večeru u Pentagon. Razlog sastanka nije bio unaprijed objašnjen. Kada su svi sjeli za stol, Aspin i njegov zamjenik William Perry objasnili su surovu realnost: budžet će drastično pasti i neće biti prostora za sve kompanije. Država ih neće spašavati.

Poruka je bila jednostavna, spojite se, prodajte se ili nestanite.

Taj događaj ušao je u istoriju pod nazivom „Posljednja večera“. U narednih nekoliko godina od dvadeset pet velikih firmi ostalo je samo pet: Lockheed Martin, RTX, General Dynamics, Boeing i Northrop Grumman. Danas su to stubovi američke vojne industrije, a samo tih pet kompanija dobija gotovo četvrtinu svih federalnih ugovora sa privatnim sektorom.

Evropa, međutim, nije država. Ona je savez država koje žele zadržati kontrolu nad vlastitim industrijama, radnim mjestima i političkim uticajem. Upravo zbog toga projekat „evropske odbrane“ stalno se sudara sa nacionalnim interesima. Reklama za dron na aerodromu u Minhenu tako ostaje simbol ideja koja postoji u političkim govorima, ali još nije stigla do stvarne industrijske strukture kontinenta.

IZVOR: El Mundo