Nakon imenovanja, preselio se u Sarajevo gdje je, prema zapisu Šejh Sejfudina Kemure, prisvojio veliku bašču na kojoj je podigao tekiju Nakšibendijskog reda, uz koju je sagrađena i musafirhana, imareti te doveden vodovod sa vrele studene česme.

Skenderbeg je u Bosnu došao sa sultanom Mehmed Fatihom, a prema dostupnim informacijama, on je kao vojskovođa bio zadužen za osvajanje grada Prusca.

Po naredbi sultana, on je nakon osvajanja Prusca tu stanovao tri godine i upravljao njegovim predjelima, nakon čega biva imenovan za bosanskog sandžakbega.

Nakon imenovanja, preselio se u Sarajevo gdje je, prema zapisu Šejh Sejfudina Kemure, prisvojio veliku bašču na kojoj je podigao tekiju Nakšibendijskog reda, uz koju je sagrađena i musafirhana, imareti te doveden vodovod sa vrele studene česme.

Pored tekije, Skender-paša je podigao i jednu veliku kuću uz Miljacku za stanovanje, ispod musafirhanu i 11 dućana za razne radnje.

Kasnije će Skender-paša otkupiti i dio zemlje na drugoj strani Miljacke.

Ipak, za vrijeme službe, nije dovršio tekiju, pa je za to zadužio svog sina, Hasan-bega, koji ju je završio za dvije godine.

Nakon dovršetka tekije, Skenderbeg se vratio na poziciju sandžakbega bosanskog, i tom prigodom je na Mošćanici podigao 18 vodenica i 33 česme.

Šejh Sejfudin Fehmi bin Ali također je zabilježio da je Skenderbeg na Koševskom potoku podigao 13 vodenica, koje su uvakufljene za tekiju.

Nakon smrti sina Numana, Skenderbeg je njegove timare i ispaše na Igamnu i Bjelašnici kao i čifluke (posjede) prenio je u svoj posjed i uvakufio ih također za tekiju.

Netom nakon smjene sa mjesta sandžakbega, Skenderbeg se nije vraćao ka Pruscu nego otišao istčno ka Drini.

Tako Fehmi bin Ali bilježi da je Skenderbeg na predjelu zemljišta kod Višegrada zvanoj “Ravanluk” na rijeci Ibar podigao vodenicu sa četiri okna, dok je kod Rogatice također podigao tri vodenice.

Zatim je i kod Visokog na Bosni podigao vodenicu sa pet okni i sve vodenice uvakufio za potrebe tekije.

Za potrebe održavanja imareta (javne kuhinje), Skenderbeg je uvakufio i zemlju na Pofalićima, Sušici, Kovačićima te još u Čamluku i Gornjem Stupu.

Skenderbeg će se i četvrti put vratiti na mjesto bosanskog sandžakbega, pa će za upravnika vakufa imenovati Jusuf-agu, a svog divan efendiju Alija vakufskim pisarem.

Čin vezira Skenderbeg stiče nakon pohoda na Perziju. Iako Salih Muvekkit u svojim spisima govori da je Skenderbeg preselio na bolji svijet u Bosni, savremenici nekadašnjeg sandžakbega pak tvrde da je poginuo u bitci.

Kasnije je vakuf došao u ruševno stanje, pa je Ahmed Čelebija od kadije zatražio da mu se dozvoli popravak kuće koja je oronula i mlinova koji su ošetćeni u poplavama.

Za popravak, prema zapisniku, predviđeno je bilo 5499 akči, što bi u današnjoj protuvrijednosti iznosilo između 65 i 80 hiljada KM.

U Carskom fermanu koji je izdat, dozvoljena je obnova tekije, ali se u tom dokumentu pominje da je za obnovu bilo potrebno približno 20 hiljada akči, ali je u fermanu napomenuto da su sredstva namijenjena i za obnovu vodenica u Visokom.

U carskom fermanu iz 1566. godine stoji da se sredstva za obnovu izdvoje iz vakufskog prihoda, te da se pripazi da se popravke što bolje izvrše.

U svojoj knjizi “Kako je urbanistički uragan dohakao sarajevskoj zelenoj dolini” Mesud Sijarić je zapisao da je tekija bila među najstarijim stambeno-vjerskim objektima.

Također, isti autor navodi da se u njoj redovno učio zikr poslije jacija-namaza uoči petka.

Nakon zikra, pio se čaj, a ponekad bi pred dušu umrlih porodica dijelila somune i halvu, te ponekad i kurbansko meso.

Tekija je, zajedno sa džamijom porušena 60-ih godina prošlog vijeka, na čijem je mjestu napravljen Sportsko kultuni centar.

U drugom tekstu bavit ćemo se Skender-pašinom džamijom, koja je podignuta u njegovo ime nakon smrti.

Izvor: Preporod