Prema svjedočenjima preživjelih i arhivskim podacima, civilne milicije, pod rukovodstvom zamjenika guvernera Andréa Achiaryja i gradonačelnika Marcela Laviea, išle su od kuće do kuće, hapsile i pogubljivale civile – muškarce, žene, pa čak i djecu. Mnogi su bacani u masovne grobnice, a neki – kako je svjedočio francuski istraživač Jean-Pierre Peyroulou – i spaljeni živi

U evropskoj svijesti osmi maj 1945. godine poznat je kao Dan pobjede nad fašizmom, trenutak kada je Evropa konačno odahnula nakon šest godina nepojmljivih razaranja i smrti. No, istoga dana, hiljadama kilometara dalje, u kolonijalnom Alžiru, počeo je jedan od najmonstruoznijih pokolja u novijoj francuskoj historiji – masakr koji je odnio živote najmanje 40.000 Alžiraca i koji je najozbiljnije razotkrio brutalnost kolonijalnog sistema u kojem su milioni ljudi bili obespravljeni, gladni i podložni najokrutnijim oblicima represije.

Ujutro osmog maja 1945. godine, u gradu Sétif na sjeveroistoku Alžira, oko 10.000 ljudi okupilo se ispred džamije kako bi, prema pozivu tadašnjeg francuskog predsjednika Charlesa De Gaullea, proslavili kraj rata. No, za razliku od slavljenika u Parizu ili Londonu, okupljeni u Sétifu su nosili transparente s natpisima: “Okončaj okupaciju”, “Želimo jednakost”, “Nezavisnost” i “Alžir je naš”. Bili su nenaoružani.

Među njima se našao i četrnaestogodišnji izviđač Saal Bouzid koji je podigao alžirsku zastavu – simbol koji je francuska administracija tada strogo zabranjivala. Policija je reagovala s brutalnom silom: bez upozorenja, pucali su i ubili dječaka. U tom trenutku izbija haos.

Spontani protest prerasta u krvavi sukob u kojem bijesni demonstranti napadaju evropske koloniste. Procjene govore da je u danima nakon početka pobune ubijeno stotinjak evropskih civila. Francuska reakcija na to bila je izvan svake mjere. Pokrenut je masovni i višesedmični val represije, opisan u više naučnih studija kao planski genocidan čin, koji su sprovodile ne samo regularne francuske snage već i improvizirane milicije sastavljene od evropskih doseljenika.

U sedmicama koje su uslijedile, francuske trupe su, prema tadašnjim izvorima, “čistile” selo po selo, dok su avioni bombardovali nepristupačna planinska područja. U obalnom području, francuska krstarica Duguay-Trouin granatirala je grad Kherratu, a u unutrašnjosti, najgori zločini su počinjeni u Guelmi i Souk-Ahrasu. Prema svjedočenjima preživjelih i arhivskim podacima, civilne milicije, pod rukovodstvom zamjenika guvernera Andréa Achiaryja i gradonačelnika Marcela Laviea, išle su od kuće do kuće, hapsile i pogubljivale civile – muškarce, žene, pa čak i djecu. Mnogi su bacani u masovne grobnice, a neki – kako je svjedočio francuski istraživač Jean-Pierre Peyroulou – i spaljeni živi.

Ukupno je, prema alžirskim izvorima, do 26. jula, ubijeno oko 45.000 ljudi, dok je Francuska službeno priznala oko 15.000 mrtvih, a tek 2005. godine tadašnji ambasador Francuske u Alžiru Hubert Colin de Verdière označio je masakr kao “neoprostiv čin”. Historičar Olivier Le Cour Grandmaison, u svojoj studiji Coloniser, Exterminer, ovu represiju opisuje kao akt “kolonijalnog terorizma”, a politički istoričar Benjamin Stora nazvao je taj događaj “ranom koja nikad nije zacijelila”.

Samo dvije godine prije pokolja, u februaru 1943, alžirski političar i budući predsjednik privremene vlade, Ferhat Abbas, predao je “Manifest alžirskog naroda” predstavnicima Francuske, Velike Britanije, SAD-a i SSSR-a. U tom dokumentu Abbas je, podsjećajući na doprinos 134.000 alžirskih vojnika u oslobađanju Evrope, pozvao na stvaranje jedne ravnopravne, sekularne države, u kojoj bi Muslimani, Jevreji i Francuzi imali jednaka prava. Manifest je zahtijevao agrarnu reformu, priznanje arapskog jezika, slobodu štampe i obrazovanje za svu djecu. No francuska vlada je na to odgovorila represijom i zatvaranjem.

Nakon masakra 1945. godine, pokret koji je predvodio Abbas bio je de facto ugašen. Njegove novine su zabranjene, hiljade ljudi uhapšene, a antikolonijalno raspoloženje dodatno rasplamsano. Režim koji je pokušao ugušiti težnju za slobodom i jednakosti, uspio je jedino radikalizirati društvo. Devet godina kasnije, 1. novembra 1954, počinje Alžirski rat za nezavisnost, najkrvaviji antikolonijalni rat 20. stoljeća.

Francuski kolonijalni sistem u Alžiru, uspostavljen još 1830. godine, bio je izgrađen na dubokoj nepravdi. Oko 800.000 francuskih doseljenika (tzv. pieds-noirs) bilo je vlasnicima najboljeg obradivog zemljišta, dok je oko osam miliona Alžiraca živjelo u siromaštvu, bez pristupa obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i osnovnim ljudskim pravima. Glad je harala seoskim područjima, a hiljade su umirale tokom sušnih godina. Francuski književnik Albert Camus, rođen u Alžiru, 1945. godine piše u listu Combat: “Muškarci pate od gladi i traže pravdu… Njihova je glad nepravedna.”

Godinama nakon masakra, Francuska je pokušavala zataškati razmjere zločina. Tek krajem 1990-ih i početkom 2000-ih, zahvaljujući radu historičara poput Gilberta Meyniera, Benjamina Store, Jeana-Luc Einaudija i drugih, otkriveni su mnogi dokumenti i svjedočanstva. U 2005. godini, spomenuta je odgovornost Francuske, ali do danas niko od naredbodavaca i izvršilaca nije odgovarao.

Uprkos svemu, alžirski narod nije zaboravio. Masakr u Sétifu, Guelmi i Kherrati predstavlja prelomni trenutak moderne alžirske historije – trenutak kada je postalo jasno da sloboda neće biti darovana, već izborena.

Alžir je 1962. godine, nakon osmogodišnjeg krvavog rata u kojem je život izgubilo više od milion i po ljudi, izborio nezavisnost. No sjena kolonijalne prošlosti i dalje lebdi nad odnosima Pariza i Alžira. Masakr iz 1945. godine, iako u Francuskoj jedva poznat, u Alžiru se i dalje obilježava kao simbol stradanja, otpora i neugasle težnje za slobodom.