Nametak: “Iz Sarajeva je davno odselio, a morao je seliti, jer je plivao uz struju, da ne reknem ‘pišao uz vjetar’. U Beogradu je bio u Presbirou, ali se nije aklimatizirao, pa je 1941. otišao u Zagreb. Bio je više internacionalist nego Hrvat ili Srbin, a bio Bošnjak. Zamalo da nije postao Turčin. Beogradu je bio Turčin, Zagrebu Srbin, Sarajevu Hrvat, tako da ga nije nitko htio štampati…“

Jedna od najintrigantnijih i najtragičnijih figura bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti svakako je Abdurezak Hifzi Bjelevac. Pisac, urednik, prevodilac i kulturni radnik, koji je u periodu između dva svjetska rata bio izuzetno poznat i cijenjen, danas je gotovo potpuno zaboravljen. Njegovo ime nosi jedna ulica u Sarajevu, ali njegova djela i doprinos bosanskohercegovačkoj kulturi ostali su zasjenjeni političkim i društvenim previranjima 20. stoljeća.

Abdurezak Hifzi Bjelevac rođen je osmog juna (mada postoje informacije i da je rođen 25. jula) 1886. godine u Mostaru, osam godina nakon što je Bosna i Hercegovina stavljena pod upravu Austro-Ugarske. Već kao mladić pokazivao je interesovanje za književnost i kulturu, ali i za tadašnje političke i društvene tokove. Bio je obrazovan u trgovačkoj školi u Mostaru, što mu je kasnije omogućilo da se snalazi u raznim profesijama.

Njegovo akademsko putovanje odvelo ga je do Istanbula, gdje je studirao francuski jezik na prestižnom Galatasarajskom liceju. Istanbul mu je otvorio vrata u svijet osmanske kulture, povijesti i književnosti. Taj utjecaj će ostati prisutan u njegovim djelima, gdje je vješto spajao bosanski identitet s istočnom tradicijom.

Međutim, Bjelevac nije ostao samo pasivni posmatrač kulturnih tokova. Po povratku u Bosnu i Hercegovinu, počeo je raditi u raznim profesijama, uključujući poreskog službenika, fabrikanta papirnih vreća, revizora, te kasnije urednika i prevodioca. Bio je urednik časopisa “Novi vijek” i “Behar”, te dopisnik “Večernje pošte”. Njegovo poznavanje turskog i francuskog jezika omogućilo mu je da obavlja dužnost atašea za kulturu i štampu u Ankari.

Bjelevac je bio izuzetno plodan pisac. Njegova djela, posebno romani i pripovijetke, odražavaju kulturne, historijske i identitetske dileme bosanskohercegovačkog društva u prvoj polovini 20. stoljeća. Njegov prvi roman “Pod drugim suncem” objavljen je 1914. godine u Mostaru i odmah je stekao veliku popularnost. U ovom djelu prati sudbine dvojice braće, obrazovanih u Beču i Istanbulu, kroz koje istražuje problem gubitka identiteta i kulturološke rastrzanosti između Istoka i Zapada.

Među njegovim najznačajnijim romanima su i “Minka” (1917), “Ana Zolotti” (1920), “Melika” (1927) te “Zidanje srećnog doma” (1934). Njegov opus upotpunjuju knjige “Muhammed” (1942), “Istanbul, grad na obalama Mramorskog mora” (1944) i “Carica Azher, pjesma iz Irana” (1944). Također, objavljivao je humoreske, pripovijetke i eseje u raznim časopisima poput “Behara”, “Bisera”, “Hrvatskog naroda” i “Nove Hrvatske”.

Iako je tokom međuratnog perioda bio priznati autor, sudbina mu se naglo promijenila nakon sloma takozvane Nezavisne Države Hrvatske. Progonjen i marginaliziran, Bjelevac više nije mogao objavljivati svoja djela. Njegova književna karijera nasilno je prekinuta, a njegovo ime izbrisano iz kulturnog prostora Bosne i Hercegovine.

Alija Nametak je u svom “Sarajevskom nekrologiju” napisao tekst kojim je ispratio Bjelevca na bolji svijet, gdje, između ostalog, kaže: “Iz Sarajeva je davno odselio, a morao je seliti, jer je plivao uz struju, da ne reknem ‘pišao uz vjetar’. U Beogradu je bio u Presbirou, ali se nije aklimatizirao, pa je 1941. otišao u Zagreb. Bio je više internacionalist nego Hrvat ili Srbin, a bio Bošnjak. Zamalo da nije postao Turčin. Beogradu je bio Turčin, Zagrebu Srbin, Sarajevu Hrvat, tako da ga nije nitko htio štampati…“

Ipak, Bjelevac nije samo zaboravljen; on je zapostavljen. Njegova djela, ispunjena refleksijama o identitetu, tradiciji i modernizaciji, i danas mogu biti itekako relevantna. Vrijeme je da se njegov doprinos bosanskohercegovačkoj kulturi vrati u fokus, kako bi nove generacije mogle upoznati jednog od najznačajnijih, ali i najnepravednije zanemarenih književnika našeg podneblja.

(Priredila: Elmira Resić)