Kako je islam pustio korijenje na indijskom potkontinentu? Otkrijte ko su bili Mahmud iz Gaznija i Muhammed iz Gura, zašto su Kilđiji gradili prijestolnice koje su nestajale u požarima pobuna, i kako su Sayyidi i Lodiji kao posljednji vladari Delhija nemoćno dočekali Babura. Upoznajte sultanate koji su oblikovali sjever, jug i zapad Indije. Otkrivamo Čand Bibi, princezu-ratnicu koja je branila Ahmadnagar, i otkrivamo priču o Koh-i-Nooru, najvećem dijamantu svijeta. Ovo je historija indijskih sultanata u sjeni Mogula, zaboravljenih muslimanskih kraljevstava koja su krojila povijest Indije i pripremila tlo za dolazak najveće muslimanske dinastije potkontinenta

Piše: Ahmed Imamović

Muslimani danas čine jednu od najvećih vjerskih zajednica Indijskog potkontinenta. U samoj Indiji ih je, prema popisu iz 2011. godine, više od 180 miliona, oko 14 posto stanovništva. Ako se pridodaju Pakistan (oko 200 miliona) i Bangladeš (više od 150 miliona), jasno je da je ovaj dio svijeta jedno od najvećih središta islama na planeti. Gotovo svaka treća muslimanska zajednica u svijetu živi upravo ovdje.

Islam se na indijski potkontinent širio u valovima, a iscrpne podatke nalazimo u monumentalnoj  knjizi „Indija – Povijest i kultura“ prof. dr. Ivan Andrijanića sa Odsjeka za Indologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu (Školska knjiga, 2022.). Prvi kontakti datiraju još iz 7. stoljeća, kada su arapski trgovci stizali na jug Indije, u današnju Keralu. Oni su dolazili morem, pretežno iz Arabije i istočne Afrike, i gradili prve džamije poput one u gradu Čeraman Džumau, za koju predanja govore da je nastala već 629. godine. Iako historija ove džamije ostaje obavijena legendama, ona simbolizira početke muslimanske prisutnosti na indijskom jugu.

Drugi značajan val dolazi sa sufijama. Od 11. stoljeća nadalje, derviši i šejhovi polako osvajaju srca lokalnog stanovništva. Njihova jednostavna poruka, ljubav prema Bogu, pobožnost i posvećenost u molitvi, bila je bliska tradicijama indijskog bhakti pokreta. Sufijski šejhovi, poput onih u Bengalu, Pandžabu i Dekanu, nudili su pristup vjeri koji je prevazilazio stroge granice i prodirali su duboko u društvo, osobito među potlačenim slojevima. Oni su, kako naglašava Andrijanić, dali islamu u Indiji onu dimenziju duhovne i kulturne snage koja se pokazala dugotrajnijom od vojnih osvajanja.

Naravno, politička dimenzija prisutnosti muslimana nije izostala. Već početkom 8. stoljeća, arapski vojskovođa Muhamed ibn Kasim osvojio je Sindh (danas Pakistan), stavljajući ga pod vlast Umajadskog hilafeta. To je bio prvi pokušaj stvaranja trajne islamske vlasti na potkontinentu. Kasnije će Turkmeni i Afganistanci, oslanjajući se na svoju vojnu snagu i na nomadske tradicije, izvoditi pohode koji će stubokom promijeniti historiju Indije.

Najistaknutija ličnost ranog srednjeg vijeka bio je Mahmud iz Gaznija (971–1030). On je iz današnjeg Afganistana poveo čitav niz pohoda na sjevernu Indiju. Njegove vojne ekspedicije bile su motivirane i vjerom i željom za bogatstvom, pljačkao je hramove, ali je istovremeno širio autoritet islama. U Indiji je ostao zapamćen i kao graditelj; Gaznija je pod njegovom vlašću postala prijestolnica koja je okupljala pjesnike, alime i arhitekte.

Njegov nasljednik Sebuktegin i potomci nastavili su osvajanja, ali je tek s porodicom Guri u 12. stoljeću došlo do stvarnog političkog prevrata. Kutbuddin Ajbak, turski rob koji je postao sultan i znameniti vojskovođa, 1206. godine osniva Delhijski sultanat. To je bila prva trajna islamska država u samoj Indiji.

Delhijski sultanat predstavljao je prekretnicu, islam je od tada postao sastavni dio političkog i društvenog života potkontinenta. Sultanat se širio, donosio nove administrativne modele, podizao džamije i medrese, a uz vojnu silu i sufijski pokret, islam je ušao u tkivo indijskog društva.

Kako piše prof. dr. Andrijanić, upravo se u Delhijskom sultanatu prvi put jasno vidi spoj islamskog političkog autoriteta i indijske društvene stvarnosti. Upravo taj spoj otvorit će put kasnijem usponu Mogulskog carstva, koje će Indiju uvesti u jedno od najblistavijih razdoblja njene povijesti.

U prvoj fazi srednjovjekovnog prodora prema Indiji najdublji trag ostavio je Mahmud iz Gaznija (971–1030). Njegovi pohodi nisu bili samo vojni izleti: govorimo o dugom nizu kampanja koje su svake godine zasijecale u sjevernu Indiju, ponekad radi plijena, ponekad radi prestiža i širenja islamskog autoriteta. Stradali su Kanuad, Mathura i Thanesar, a najviše je odjeka imala pljačka hrama u Somnatu (Gudžarat) 1026. godine.

Somnat je bio i sveto mjesto i važna luka na Arapskom moru. Tamo se čuvao jedan od dvanaest džjotirlinga – svijetlećih uvida u prisutnost hinduističkog božanstva Šive – pa je mjesto privlačilo mnogr hodočasnike. Mahmudov upad pogodio je i simboliku i ekonomiju: oduzet je plijen, narušen je ugled lokalnih vladara, a vijest je munjevito kružila muslimanskim svijetom. Bagdadski kalif al-Kadir nagradio je Mahmuda posebnim počastima, pretvarajući pohod u propagandni uspjeh.

Najpouzdaniji svjedok epohe je znameniti al-Biruni, Mahmudov učeni savremenik i dvorski naučnik, koji je sistematski bilježio podatke o indijskim religijama, jezicima i običajima. On piše i o Somnatu, no većina kasnijih perzijskih i arapskih kronika, napominje Andrijanić, sklona je pretjerivanjima i legendama. Tako se u 13. stoljeću javlja priča da je u hramu visio metalni kip Šive koji je „lebdio“ zahvaljujući jakom magnetu u svodovima, a Mahmud navodno otkrio „tajnu magnetizma“. Moderna arheologija (istraživanja tokom 20. stoljeća) pokazuje prizemniju sliku: u to doba na mjestu Somnata stajao je manji kameni hram sa uobičajenim Šivinim lingamom u svetištu; trpio je i prirodna oštećenja od mora i nevremena, prije i poslije Mahmuda.

Drugim riječima, osvajački udar je bio stvaran, ali mit je narastao. U islamskom svijetu pohod je tumačen kao pobjeda vjere, u hinduističkom pamćenju postao je trajni simbol stradanja hramova i razlog za današnje sukobe između muslimana i hindusa u Indiji; historičarima je ostao primjer kako politika i literatura znaju napuhati brojke i motive.

Nakon što je Mahmud otišao, kult i trgovina su se brzo oporavili. Vec 12 godina kasnije pojavljuje se natpis kralja Sijake II. (dinastija Paramara) koji govori o hodočašću u Somnat; Kumarapala Ćalukja ga 1169. pregrađuje; Ulug Kan, vojskovođa sultana Alaudina Halđija, ruši ga 1299., pa ga kralj Mahipala iz loze Ćudasama obnavlja 1308. Zatim ga uništavaju Zafar Kan (1395) i Mahmud Begada (1451). U 17. stoljeću Aurangzeb ga opet ruši i pretvara u džamiju. Nakon sticanja nezavisnosti Indije, provedena su iskopavanja, a 1950. je podignut novi hram. Danas Somnat funkcionira i kao svetište i kao muzej sjećanja, magnet za hodočasnike i posjetioce.

Usputna epizoda govori koliko duboko mit putuje: 1842. britanski namjesnik Indije Edward Law dao je skinuti „crvena vrata“ s Mahmudove grobnice u Gazniju i dopremiti ih u Agru, uvjeren da su to vrata iz Somnata. Kad su stigla, vidjelo se da je riječ o tipičnoj islamskoj drvorezbariji bez stvarne veze s hramom.

Mahmud na koncu nije ovladao Indijom, ali je otvorio koridor za kasnije osvajače. Njegova država je živjela od učinkovite administracije i prihoda iz plijena, a dvor u Gazniju privlačio je perzijske učenjake i pjesnike (spominju se al-Biruni i Firdevsi). Istovremeno, njegovi pohodi su oslabili ionako krhke hinduističke dinastije sjevera. Sto godina nakon njegove smrti sjeverna Indija bila je privremeno pošteđena upada, ali nestanak Gurđara-Pratihara ostavio je vakuum moći. Nije ga popunila niti jedna jaka loza, nego je mnoštvo manjih kraljevstava nastavilo iscrpljujuće međusobne ratove što označava idealnu pozornicu za sljedeću epohu.

Poslije Gaznevija na scenu stupa nova sila iz Afganistana – Muhammed iz Gura (Muizzuddin Muhammad Guri, vladao 1173–1206). On je 1171. osvojio Gazni i time završio epohu Mahmuda iz Gaznija i njegovih nasljednika. Njegova ambicija bila je veća: dok su Gaznevije gledale Indiju kao plijen, Guri je želio stalnu muslimansku vlast.

U pohodima je osvajao Pandžab i Gudžarat, a 1192. u velikoj bici kod Taraina slomio je snagu hinduskih saveznika pod vodstvom Prthviradže III. Ćauhana. Upravo ta pobjeda otvorila je muslimanima vrata sjeverne Indije. Sam Muhammed iz Gura uskoro je ubijen (1206), ali njegovi zapovjednici nastavili su misiju.

Na ruševinama Gaznevija i pod sjenom Gura formira se Delhijski sultanat. Njegov utemeljitelj bio je Kutbuddin Ajbak, vojskovođa i Gurin turski rob koji se uzdigao do položaja zapovjednika. Godine 1206. proglasio se vladarom u Delhiju i time osnovao prvu dinastiju – Robovsku ili Mamelučku (na arapskom mamluk znači rob).

Ajbak je vladao samo četiri godine, ali je ostavio trajno naslijeđe. Pod njim je započeta gradnja Kutb Minara, danas simbola Delhija, a njegova politika utemeljila je obrazac: vojni zapovjednici turskog i afganistanskog porijekla, često bivši robovi, preuzimali su vlast i oblikovali novu državu.

Pravi konsolidator bio je Ajbakov zet i nasljednik Šemsuddin Iltutmiš (vl. 1229 – 1236). On je proširio vlast na Bengal, Pandžab i Sindh, učvrstio granice i osigurao priznanje bagdadskog halife, čime je Delhijski sultanat dobio legitimitet.

Posebno mjesto u historiji zauzima njegova kći Razija Sultana (vl. 1236–1240). Bila je jedna od rijetkih žena na čelu muslimanske države u srednjem vijeku. Hroničari je opisuju kao mudru i sposobnu, ali njena vladavina je naišla na otpor dijela dvora i uleme. Poginula je u pobuni od ruke vlastitog brata Bahrama Šaha, ali je ostala simbol nesvakidašnjeg položaja žene-vladara u islamskom svijetu.

Nakon perioda borbi za prijestolje, vlast je preuzeo sultan Balban (vl. 1266–1287), još jedan rob uzdignut na najveću poziciju. Balban je vladao željeznom rukom, ojačao vojsku, uveo strogu disciplinu i centralizirao državu. Njegova politika bila je da sultan stoji iznad svih, gotovo božanski nedodirljiv.

Balbanova smrt otvorila je prostor novim lozama, a Robovska dinastija završava s njegovim praunukom. Već krajem 13. stoljeća na prijestolje dolazi dinastija Kildži, koja će s Delhijem povezati ekspanziju prema jugu i žestoke sukobe s Mongolima.

Krajem 13. stoljeća vlast u Delhijskom sultanatu prelazi u ruke dinastije Kildži. Prvi vladar bio je Dželaluddin Kilđi (1290–1296), vojnik koji se probio kroz dvorske spletke i nametnuo kao sultan. Njegova vladavina bila je kratka, ali je otvorila put energičnijem i daleko poznatijem nasljedniku Alauddinu Kilđiju (1296–1316).

Alauddin se pokazao kao jedan od najsposobnijih i najambicioznijih vladara Delhija. Njegovi ratovi obuhvatili su sjever i jug: od Pandžaba i Sindha do Gudžarata i Dekana. Najslavniji general u tim pohodima bio je njegov zapovjednik Malik Kafur, nekadašnji hinduistički rob koji je prešao na islam i postao ključna vojna figura sultanata.

U nizu pohoda Malik Kafur 1310–1311. pljačkao je južnoindijske države i donosio golemo blago u Delhi. Prema predaji, upravo je tada u Delhi stigao i slavni dijamant Koh-i-Noor („Planina svjetlosti“), kasnije najpoznatiji dragulj svijeta koji se danas nalazi na čeonom križu engleske krune.

Alauddin je morao voditi teške ratove i na sjeveru. Mongolske horde više puta su provaljivale preko Inda, ali sultan je učvrstio granice i uspio odbraniti Delhi. Njegova odlučnost u borbi protiv Mongola osigurala mu je status zaštitnika islama u Indiji.

Kako piše prof. dr. Andrijanić, Alauddin je proveo niz radikalnih reformi. Strogo je centralizirao prikupljanje poreza, ukinuo posrednike, spustio cijene i nametnuo rigidnu državnu kontrolu nad tržištima. Time je spriječio bogaćenje lokalnih feudalaca i trgovaca, a državnu blagajnu ispunio neviđenim bogatstvom. Istovremeno je učvrstio vojsku i državni aparat, stvarajući prvi doista moćan fiskalno-vojni sistem sultanata.

Posljednje godine Alauddinove vladavine obilježene su dvorskim spletkama. Nakon njegove smrti 1316, vlast faktički vodi vojskovođa Malik Kafur, ali ubrzo biva ubijen. Dinastija Kilđi okončana je ubojstvom Alauddinova sina 1320. od ruke vojskovođe Kusro Kana, također hinduiste koji je prešao na islam. Tada tron preuzima novi vojskovođa, Gijaseddin Tuglaka (Gazi Malik).

Dinastija Tuglaka nastavlja graditi sultanat, ali i uvodi niz kontroverznih poteza. Prvi vladar Gijaseddin Tuglaka (1320–1325) bio je vojni zapovjednik koji je učvrstio granice i pobijedio Mongole. Njegova smrt otvorila je put sinu Muhammedu bin Tuglaku (1325–1351), jednom od najneobičnijih vladara srednjovjekovne Indije.

Muhammed bin Tuglaka historija pamti kao vladara velikih ideja i još većih promašaja. Najpoznatija epizoda bila je premještanje prijestolnice iz Delhija u Devagiri (nazvanu Daulatabad). Namjera mu je bila učvrstiti vlast na jugu, ali je potez završio katastrofalno: hiljade stanovnika Delhija, uključujući muslimansku elitu, bilo je prisiljeno na preseljenje. Put i uvjeti života odnijeli su na hiljade života, a 1335. sultan je bio prisiljen vratiti prijestolnicu nazad u Delhi. Putopisac Ibn Battuta i kroničar Barani opisuju posljedice kao pravu tragediju.

Tuglaci su širili moć, ali i rasipali resurse. Njihova epizoda pokazuje kontrast s Kilđijima: dok su Alauddinove reforme ojačale sultanat, Muhammed bin Tuglaka obilježili su ambiciozni eksperimenti i stalne pobune, da bi ih sa scene potpuno izbrisala pojava Timura Lenka.

U Delhijski sultanat uskoro brutalno provaljuje Timur Lenk (1389–1398), turkijsko-mongolski vojskovođa, i Delhi je ostao opustošen i bez snažne vlasti. Timur se povukao u Samarkand, a iza sebe je ostavio lokalne kneževe da vladaju u njegovo ime. Jedan od njih bio je Kidr Kan, koji je 1414. zauzeo Delhi i osnovao dinastiju Sayyid (1414–1451).

Sayyidi su nominalno vladali sultanatom, ali su se u stvarnosti smatrali vazalima Timurovih nasljednika u Samarkandu. Njihova moć bila je ograničena, kontrolirali su uglavnom Delhi i užu okolinu, dok su se provincije osamostaljivale. Hroničari bilježe kako se nisu ni formalno titulirali kao nezavisni sultani, nego su stalno isticali svoju odanost Timuridskoj lozi.

Zadnji vladar bio je Alam Šah, koji je 1451. abdicirao i povukao se u Badajun, predavši prijestolje novoj sili – Lodijima. Dinastija Lodi (1451–1526) bila je prva paštunsko-afganistanska loza na prijestolju Delhija. Osnivač Bahlul Lodi preuzeo je vlast nakon abdikacije Alam Šaha i proširio teritorij na Pandžab i sjevernu Indiju. Nakon njegove smrti naslijedio ga je sin Sikandar Lodi (1489–1517), najznačajniji vladar dinastije.

Sikandar je osnovao novi grad Agra, koji je ubrzo postao političko i kulturno središte. Vodio je uspješne pohode protiv hinduskih klanova u Gwalioru i učvrstio autoritet Delhija. Njegovu vlast naslijedio je sin Ibrahim Lodi (1517–1526), ali za razliku od oca, Ibrahim se suočio s pobunama i slabim autoritetom.

U to vrijeme sjeverozapadni horizont se mijenjao: u dolinu Inda stigao je Babur (tigar), potomak Timura Lenka i Džingis-kana, prvi mogulski vladar. Godine 1526. Ibrahim Lodi suprotstavio mu se u prvoj bici kod Panipata, jednoj od najvažnijih u indijskoj historiji.

Iako je imao brojčano nadmoćnu vojsku, Ibrahim Lodi je poražen zahvaljujući Baburovoj upotrebi topništva i disciplinirane taktike. Ibrahim je poginuo na bojnom polju, a pobjedom kod Panipata otvoren je put osnivanju Mogulskog carstva.

Dok se sjever Indije lomio između Delhija i njegovih dinastija cijeli potkontinent ispunile su i druge muslimanske države. Na zapadu se oblikovao Gudžarat, snažan trgovački sultanat čiji su vladari gradili Ahmedabad i ratovali s Portugalcima na obalama Indijskog oceana. Na istoku se uzdigao Bengal, bogata i kulturno raskošna država koja je gotovo dva stoljeća bila prijetnja Delhiju. U središnjoj Indiji razvila se Malva, a na jugu je najduže trajala moćna loza Bahmanida i njihovih nasljednika, Dekanskih sultanata.

Ove države bile su u neprestanim ratovima s hinduskim carstvom Vijayanagara, a istovremeno su razvijale vlastite kulturne vrhunce. U Bidžapuru je izgrađen Gol Gumbaz, monumentalna grobnica s najvećom kupolom svijeta toga doba; u Golcondi su rudnici iznjedrili čuvene dragulje poput Koh-i-Noora; u Ahmadnagaru je princeza Čand Bibi ušla u legendu kao ratnica protiv Mogula. Naime, Ahmadnagar je bio uporište protiv Mogula, ali i kulturni centar s jakim perzijskim utjecajem. Sultani su se često borili s Vijajanagarom i susjednim državama. Lik Čand Bibi, princeze-ratnice koja je branila grad od Mogula 1599, ušao je u legendu. Nadalje, Bahmanidski vezir Mahmud Gawan uveo je fiskalne i kulturne reforme koje su ga učinile jednim od najvećih državnika islama u Indiji. Na sjeveru, u Kašmiru, islam je stvorio kraljevstvo koje će postati važan centar perzijske učenosti i duhovnosti.

Sve ove priče pokazuju da je Indija prije Mogula bila raskidan mozaik – prepuna dvorskih intriga, ratova i savezničkih zakulisnih igara, ali i prostora gdje su islamske i hinduske tradicije oblikovale slojevitu kulturu.

Ovaj mozaik se zatvara 1526. godine kod Panipata, gdje Babur poražava posljednjeg Lodija. Time počinje nova epoha – Mogulsko carstvo, koje će u narednim stoljećima Indiju pretvoriti u jedno od najvećih i najraskošnijih carstava svijeta.

(Nastavit će se)