Yair Golan pokušava balansirati između svoje vojne prošlosti, liberalne retorike i zahtjeva političke realnosti. Njegova izjava da je “IDF moralna vojska, narod pravedan, a vlada trula” možda najbolje oslikava tu poziciju. Kritike na račun vlasti ne znače automatski osporavanje vojske ali upravo ta nijansiranost danas je sve rjeđa u izraelskom javnom diskursu.

Yair Golan, bivši general i zamjenik načelnika Glavnog štaba Izraelskih odbrambenih snaga (IDF), a sada vođa stranke Demokrati (savez Laburista i Meretza), ponovo je u centru izraelske političke i medijske oluje.

Nakon njegove izjave o potrebi da Izrael ponovo zauzme sigurnosnu zonu u južnom Libanu, sada su i oštre kritike vlade Benjamina Netanyahua zbog vođenja rata u Gazi, izazvale burne reakcije kako unutar političkog spektra, tako i u javnosti.

U intervjuu za javni radio Kan, Golan je upozorio da bi Izrael, nastavi li s trenutnim vojnim djelovanjem u Pojasu Gaze, mogao završiti kao međunarodna “država izopćenica”, slično Južnoafričkoj Republici tokom apartheida. “Razumna država ne ubija bebe iz hobija, ne vodi rat protiv civila, i ne postavlja za cilj protjerivanje stanovništva,” izjavio je Golan, izazvavši oštru osudu iz redova vladajuće koalicije. Premijer Netanyahu ga je optužio da ponavlja “najodvratnije antisemitske klevete protiv izraelske vojske”.

No, Golan nije stao samo na kritikama vojne operacije u Gazi. Unatoč tome što se pozicionira kao lider ljevice, ovaj bivši general takođe je nedavno zatražio vojnu kopnenu operaciju i okupaciju strateških visova u južnom Libanu, kao dio odbrambene strategije protiv Hezbolaha. Njegov poziv podsjeća na sigurnosne koncepte iz 1980-ih, kada je Izrael desetljećima održavao tampon zonu u Libanu – strategiju koja je tadašnjim IDF generalima bila bliska.

Za razliku od religijskih i ideoloških razloga koje navode desničarske stranke, Golan zagovara ovakve poteze isključivo iz sigurnosnih razloga. No, u izraelskom kontekstu, gdje “privremeno” vrlo lako postaje “stalno”, a “sigurnosna zona” prerasta u trajna naselja, Golan riskira da izgubi vjerodostojnost kao vođa političke alternative, jer zvuči više kao general nego kao političar s vizijom drugačije budućnosti.

Njegov stav o Libanu nije usamljen. Benny Gantz, lider umjerenog centra, takođe je najavio svoju spremnost da podrži kopnenu invaziju “ako to bude potrebno”, dok su pojedini članovi tzv. “bloka za promjene” – koji su donedavno Netanyahua nazivali prijetnjom demokratiji – danas dijelom njegove vlade (Gideon Sa'ar) ili čak zagovaraju napade na Iran (Avigdor Lieberman).

U međuvremenu, Golan i njegove stranačke kolege ostaju dosljedni u borbi protiv Netanyahua i desničarske politike. Kao politička formacija, Demokrati su doživjeli rast popularnosti, dijelom zahvaljujući angažiranosti svojih članova. Golan, je, naprimjer, bio lično uključen u spašavanje civila tokom brutalnog napada Hamasa sedmog oktobra. Zastupnici rade u parlamentarnim odborima, pružaju podršku uhapšenim demonstrantima i aktivno se bore za oslobađanje izraelskih talaca.

Ipak, unutar izraelske ljevice traje rasprava: šta je tačno politička vizija Demokrata? Jesu li Golan i njegove kolege stvarna alternativa ili tek nova verzija starog vojnog establišmenta pod liberalnim plaštom?

U eseju objavljenom u Haaretzu, novinar Uri Misgav, poznat po kritici identitetske politike, nedavno je izrazio poštovanje prema Naami Lazimi. Opisao ju je kao paradigmatsku figuru izraelske ljevice – žena, Mizrahitkinja iz Migdal Ha’emeka, odgajana u tradicionalnoj marokanskoj porodici, članica Laburističke stranke, udata za simpatizera ultraortodoksne stranke Šas. Kombinacija liberalnih vrijednosti i kulturnog tradicionalizma, po Misgavu, ono je što ljevicu čini relevantnom u izraelskom kontekstu.

Istog dana kada je taj članak objavljen, novinarka je bila u posjetu pograničnom području Gaze u društvu Toma Mehagera, bivšeg direktora nevladine organizacije Amram. Ta organizacija vodi kampanju za pravdu i priznanje žrtava Afere jemensko-mizraško-balkanske djece – skandala iz ranih dana izraelske države kada su hiljade djece, prema tvrdnjama porodica, bile oduzete i dane na usvajanje bez roditeljskog pristanka. Ova pozadina dodatno naglašava kompleksne tenzije unutar izraelskog društva – između Aškenaza i Mizrahija, sekularnih i religioznih, lijevih i desnih.

U svemu tome, Yair Golan pokušava balansirati između svoje vojne prošlosti, liberalne retorike i zahtjeva političke realnosti. Njegova izjava da je “IDF moralna vojska, narod pravedan, a vlada trula” možda najbolje oslikava tu poziciju. Kritike na račun vlasti ne znače automatski osporavanje vojske ali upravo ta nijansiranost danas je sve rjeđa u izraelskom javnom diskursu.

Hoće li Golan uspjeti artikulirati dugoročnu strategiju ljevice ili će ostati glasni, ali politički nemoćni kritičar – ostaje otvoreno. Za sada, on ostaje jedno od najoštrijih i najkontroverznijih lica izraelske opozicije – i pokazatelj koliko su granice između ljevice, centra i desnice u Izraelu postale fluidne.