Genijalni filmski stvaralac promoviše svoju novu knjigu, šuti o Gazi, ali se i dalje prepušta ljubavi Mađarske i Rusije

Kroz svoju filmografiju, Woody Allen je pokazao toliko briljantnih otkrića u istraživanju ljudskog stanja da može beskonačno predstavljati i svijet i samoga sebe. Ovih dana čitamo niz njegovih intervjua povodom promocije najnovijeg romana „What’s the Matter with Baum?“. Prema sažetku, radi se o oholom, neprilagođenom Jevreju srednjih godina koji ne uspijeva steći ime u književnom svijetu, dok ga paralizuju neurotične brige o besmislu i praznini postojanja.

A ako pogledamo njegove odgovore i nekoliko nedavnih videa na društvenim mrežama, čini se da Allen zapravo glumi performans u vlastitoj promotivnoj kampanji, jer čovjek, u skoro devedesetoj godini života, djeluje potpuno neupućen.

Allen je, inače, informisan građanin; svakodnevno čita štampane novine. Vidio sam ga jednom u predvorju hotela kako uranja u stranice starog Herald Tribunea, potpuno odsutan od okoline i skoncentrisan na sitne tragove mastila. Priznao je nedavno da i dalje doručkuje uz svoje novine. Međutim, kada smo ga diskretno, ali direktno upitali o Gazi, Allen je izbjegao odgovor, rekavši da se ne osjeća dovoljno informisanim da bi dao mišljenje.

U El Paísu, kada ga je kolegica Andrea Aguilar pritisla pitanjem, ponovio je istu izbjegavajuću pozu. No, zato je bez zadrške izrazio zadovoljstvo počastima koje su mu ukazane u Mađarskoj, što se vidi i u jednom snimku gdje redatelj ne štedi komplimente, i na Filmskom festivalu u Sankt Petersburgu. Tako je pokazao mlakost prema Netanyahuovom genocidu, a entuzijazam prema udvaranjima koja mu priređuju Orbanova Mađarska i Putinova Rusija, mjesta pretvorena u kloake za zabavljanje propalog zapadnog prestiža.

To su znaci da lucidnost koja ga je proslavila kao jednog od najpronicljivijih i najorginalnijih stvaralaca moderniteta, danas, kada je riječ o geopolitici, djeluje izgubljeno, više nego sam Baum, junak njegovog romana. Podsjeća na onaj lik koji je izmislio u filmu „Deconstructing Harry“, a kojeg je tumačio Robin Williams: zbunjen, zamućen, dezorijentisan jer je „izvan fokusa“.

Tako danas izgleda majstor: prepušta se ljubavi onih kojima je potreban kao ukras za ispiranje imidža autoritarnih režima željnih bilo kakvog legitimiteta. Zbunjeno, bez trunke angažmana pred užasima svijeta, a spreman da prihvati pozive u zemlje u kojima se progone i uništavaju opozicionari, homoseksualci, mediji, univerziteti, buntovni umjetnici, nezavisne institucije i svaki disonantni glas civilnog društva. Niko sa imalo kritičkog duha prema diktatorskim manirima njihovih vlastodržaca ne može se tamo osjećati sigurnim.

Utjeha je da će njegova filmografija uvijek ublažiti razočarenja i tugu koju sada izaziva. Dođe čovjeku da mu savjetuje: izađi iz toga, probudi se i reaguj! Krhki ego treba hranu, ali ako dolazi iz zemalja u kojima vladaju zvjerstva, cenzura, progon svake disidencije, zakon sile i dijalektika ubistva, više časti samopoštovanje onoga ko ih osudi ili prezre nego bilo kakva počast s njihove strane.

Živimo u vremenu u kojem je svaka javna izjava zamka. Svaka riječ postaje prijetnja govorniku. Ipak, vjerovao sam da je Allen, čovjek koji svakodnevno čita i nastoji biti svjestan svijeta, daleko od takve frivolnosti. Još više jer se zove Woody Allen.

Jesús Ruiz Mantilla, El Pais