Sedamdeset šesti Berlinale otvoren je uz poruku da film treba biti „protuteža politici“, ali je upravo ta poruka izazvala val kritika širom Evrope. Od Londona do Madrida, relevantni mediji problematiziraju šutnju o Gazi i pitaju može li festival koji je podržavao Ukrajinu i iranske disidente sada ostati neutralan. U vremenu rata i optužbi za genocid, čak i tišina postaje stav

Sedamdeset šesto izdanje Berlinale otvara se u sjeni više dilema nego što je iko očekivao. Festival koji je decenijama bio sinonim za politički angažirani film ponovo se našao zapetljan u rasprave o ratu u Gazi, granicama umjetnosti i odgovornosti autora. Dok se direktorica festivala Tricia Tuttle zalaže za snažan autorski identitet programa, politički kontekst iznova preuzima narativ.

Tuttle je preuzela vođenje Berlinalea nakon ere koju su obilježili izrazito autorski i politički programi. Najava je bila jasna: festival će postati „otvoreniji“, možda i pristupačniji široj publici. No, lista filmova u konkurenciji za Zlatnog medvjeda pokazuje da je autorska linija ostala, čak i radikalizirana. U vremenu u kojem se svijet polarizira, i festival djeluje kao refleks tog lomljenja.

Politička kontroverza prati Berlinale već godinama, ali rat u Gazi dodatno je zaoštrio raspravu. Njemački kontekst, obilježen historijskom odgovornošću prema Holokaustu, čini svaku javnu debatu o izraelsko-palestinskom sukobu osjetljivom. Prošle godine pojavile su se pro-palestinske izjave, dok je dio javnosti kritikovao festival zbog navodne neuravnoteženosti programa.

Posebnu buru izazvao je slučaj hongkonškog reditelja Juna Lija, koji je tokom predstavljanja filma pročitao poruku u kojoj se spominjala fraza „From the river to the sea“. U Berlinu se dio te sintagme smatra kažnjivim, jer se tumači kao negiranje postojanja države Izrael. Li je priveden, istraga je kasnije obustavljena, ali je poruka bila jasna: Berlinale je postao politički teren.

Na prvoj konferenciji za medije, kojom je predstavljen žiri na čelu sa Wim Wenders, rasprava je krenula pitanjem: može li film promijeniti svijet?

Wenders je odgovorio diplomatski: film može promijeniti način na koji ljudi razmišljaju, ali ne i političare. „Mi smo protuteža politici, suprotnost političarima“, poručio je, insistirajući na tome da umjetnici ne bi trebali preuzimati ulogu vlada.

No, idilična atmosfera brzo se raspršila kada je postavljeno pitanje: zašto je Berlinale glasno podržavao Ukrajinu, čak i videoporukom predsjednika Volodimira Zelenskog 2023. godine, te iranske autore poput Jafara Panahija i Mohammada Rasoulofa, a sada nema jasne javne podrške civilima u Gazi?

Dio žirija reagirao je nelagodno. Poljska producentica Ewa Puszczyńska ocijenila je pitanje „nepoštenim“, tvrdeći da filmovi nisu politički u tom smislu. Wenders je ponovio da se festival mora držati podalje od politike. Rasprava je time formalno zatvorena ali suštinski nije riješena.

Nakon toga u nizu relevantnih evropskih medija proteklih dana pojavili su se tekstovi koji, direktno ili posredno, problematiziraju stav predsjednika žirija Berlinalea Wima Wendersa da se filmski autori trebaju “držati podalje od politike” u kontekstu rata u Gazi.

Britanski The Guardian objavio je izvještaje u kojima se naglašava kako je upravo takva formulacija izazvala oštre reakcije, uključujući i odluku spisateljice Arundhati Roy da se povuče s festivala, tumačeći Wendersovu poziciju kao pokušaj depolitizacije pitanja koje je duboko humanitarno i moralno.

U analitičkom tekstu istog lista istaknuto je da Berlinale, koji je ranije jasno podržavao Ukrajinu i iranske disidente, sada zauzima oprezniji ton kada je riječ o Gazi, što je kod dijela javnosti doživljeno kao nedosljednost.

Njemački Deutsche Welle opisao je početak festivala kao “napet”, s posebnim osvrtom na izbjegavanje jasnog odgovora na pitanje o podršci civilima u Gazi, dok je Tagesspiegel zabilježio da je Wendersova teza o filmu kao “protuteži politici” izrečena upravo u trenutku kada se od festivala očekivala etička artikulacija stava.

Čak je i agencijski izvještaj Reutersa naglasio da su izjave o potrebi ostajanja izvan politike izazvale optužbe o izbjegavanju odgovornosti u trenutku kada evropski kulturni prostor raspravlja o genocidu, međunarodnom pravu i civilnim žrtvama. Zajednički imenitelj ovih tekstova nije optužba da umjetnost mora biti propaganda, nego insistiranje da je u situaciji masovnog stradanja i sama odluka o neutralnosti politički čin.

Evropski medijski komentari ne napadaju Wendersa kao autora, već njegovu koncepciju festivala kao prostora izvan politike, koncepciju koju mnogi smatraju teško održivom u vremenu kada se rat, odgovornost i moralna dosljednost više ne mogu tretirati kao vanjski, apstraktni kontekst umjetnosti, nego kao dio njenog neposrednog okruženja.

Festival je otvoren filmom No Good Men afganistanske rediteljice Shahrbanoo Sadat. Riječ je o romantičnoj komediji smještenoj u Kabul nakon povratka talibana na vlast 2021. godine. Sadat, rođena u Teheranu, ali odrasla u Afganistanu, sama glumi snimateljicu koja se probija kroz patrijarhalni sistem i pokušava pomiriti ljubav, profesiju i političku realnost.

Film balansira između humora i surove stvarnosti, ali nije u konkurenciji za Zlatnog medvjeda. U takmičarskoj sekciji dominiraju snažna autorska imena poput mađarskog reditelja Kornéla Mundruczóa, brazilskog autora Karima Aïnouza i američke redateljice Beth de Araújo, čiji je film Josephine nedavno nagrađen na Sundanceu.

Poznata lica preselila su se u sekciju Berlinale Special. Tamo se pojavljuju Juliette Binoche, Ethan Hawke, Russell Crowe i drugi, dok se festival trudi održati ravnotežu između umjetničkog prestiža i medijske vidljivosti.

Pitanje koje lebdi nad ovogodišnjim Berlinalom nije estetsko, nego etičko: može li festival koji se tradicionalno ponosi političkom sviješću sada zauzeti poziciju neutralnosti?

Wenders tvrdi da film treba biti prostor empatije, a ne političke deklaracije. No, u svijetu u kojem su rat i genocid svakodnevna realnost, i šutnja postaje stav.

Berlinale je oduvijek bio politiziran događaj. U vremenu radikalizacije, možda je iluzija vjerovati da se umjetnost može potpuno izolirati od geopolitičkih lomova. Festival koji je stajao uz Ukrajinu i iranske disidente sada se suočava s pitanjem dosljednosti.

Dok reflektori obasjavaju crveni tepih, jedno je jasno: 76. Berlinale nije samo smotra filmova. On je ogledalo svijeta u kojem autorska sloboda, historijska odgovornost i savremeni ratovi više ne mogu koegzistirati bez konflikta.

IZVOR: El Pais, Guardian, Deutsche Welle, France 24