Ove kamene ljepotice iz 16. i 17. stoljeća, podignute tokom osmanske uprave, nisu bile tek domovi. U njima su boravili dizdari, age i begovi, ali i franjevci, činovnici i putopisci. Neke su služile kao sigurna skloništa i vojni punktovi, druge su bile kuće, a treće baruthane i osmatračnice. U jednoj od njih, kažu, u julu 1891. godine, u zoru dalmatinskog ljeta, rođen je Tin Ujević

U središtu Dalmatinske zagore, u podnožju Gradine, leži Vrgorac – gradić osebujne arhitekture, zbijenih uličica i kamenih kula koje stoljećima prkose zaboravu. Malobrojna mjesta na tlu Dalmacije sačuvala su toliko mnogo osmanskih stambeno-fortifikacijskih građevina kao Vrgorac. Sedam kula – svaka sa svojom historijom, svrhom i tajnama – danas stoje kao svjedoci vremena, podsjećajući ne samo na burnu prošlost, već i na jednog od najznačajnijih pjesnika hrvatske književnosti: Augustina Tina Ujevića, rođenog upravo ovdje, petog jula 1891.

Ove kamene ljepotice iz 16. i 17. stoljeća, podignute tokom osmanske uprave, nisu bile tek domovi. U njima su boravili dizdari, age i begovi, ali i franjevci, činovnici i putopisci. Neke su služile kao sigurna skloništa i vojni punktovi, druge su bile kuće, a treće baruthane i osmatračnice. U jednoj od njih, kažu, u julu 1891. godine, u zoru dalmatinskog ljeta, rođen je Tin Ujević.

Do danas, međutim, nije pouzdano utvrđeno u kojoj se kuli ovaj bard hrvatske poezije rodio. Većina biografija navodi da je riječ o Dizdarevića kuli, danas poznatoj i kao Kapetanovića kula. No sam Tin je zapisao: „Rodio sam se petog jula 1891. u Vrgorcu, selu Dalmatinske zagore, koje je spadalo u makarski kotar, u turskoj kuli Cukarinovića.“ Ta kula, poznata i kao Fratarska kula, nalazi se u blizini župnog ureda i stoljećima je služila kao stan župnika.

Dizdarevića kula, najveća među vrgorskim kulama, ima kvadratnu osnovu, tri kata i potkrovlje. Visoka je 12 metara sa južne strane, dok je sjeverna fasada niža zbog razlike u terenu. Debeli zidovi, uski prozori, puškarnice – sve svjedoči o njenoj obrambenoj funkciji u nestabilnim vremenima tursko-mletačkih ratova, pogotovo Kandijskog i Morejskog. Nakon osvajanja Vrgorca 1690. godine, kula je prešla u ruke Mlečana i postala sjedište njihovog kapetana. Kasnije ju je naslijedila porodica Franić, a danas je u vlasništvu Grada.

Cukarinovića kula, napukla od groma kako ju je opisao sam Ujević, ima jednaku visinu, ali drugačiju sudbinu. Nakon odlaska Osmanlija, prešla je u ruke franjevaca koji su je koristili kao župni stan. Vlasnici su bili muslimani Cukarinovići, a u narodu je sačuvana priča o Ahmet-agi koji je izgubio ruku u dvoboju s Vlatkovićem iz Senja 1596. u Makarskoj.

Osim ove dvije, svojom ljepotom i pozicijom ističe se i Avala – valjkasta kula s kruništem i kamenom krunom, smještena uz stazu prema Gradini. Bila je baruthana i osmatračnica, strateški važna za odbranu s istočne strane.

Najmanja među kulama je ona Mumina age Atlagića, poznata kao Muminova kula, koja se nalazi ispod pazara. Dvojna vrata, jednostavna jednokatna građevina i nekadašnji bunar, dio su ambijenta mjesta koje danas nosi ime Muminovac. Tu je i Pakerova ili Šabića kula, ispred današnjeg staračkog doma, nekada u vlasništvu Mujage Šabića.

Krajem 15. stoljeća osmanska vojska osvaja Gorsku župu i Vrgorac. Za razliku od mnogih drugih tvrđava koje su Osmanlije napustile, Vrgorac su zadržali, pretvorili u nahiju i uključili ga u Hercegovački sandžak Bosanskog pašaluka. U Vrgorcu su bili dizdari, ćehaje, imami i hatibi, a vojnu posadu činili su mustahfizi, azapi, martolozi i topdžije. Godine 1528. vrgorski dizdar bio je Šaban, a 1532. Mumin, sin Iskendera. U dokumentu iz 1637. spominju se Salih hatib, imam Ibrahim, Zulfikar-aga, Mehmed-aga, Ismail ćehaja i drugi. Tada su i sagrađene mnoge kule.

Zanimljivo je da su gotovo sve kule građene na zapadnom dijelu grada – okrenutom prema Makarskom primorju, odakle je prijetila mletačka opasnost. Nakon osvajanja 1690. godine, kule su naselili kršćanski doseljenici i sačuvali ih kroz stoljeća. One su danas temelj identiteta Vrgorca.

Iznad kula, na najvišoj tački Vrgorca, nalazi se Gradina – tvrđava čije su najstarije dijelove podigli srednjovjekovni velikaši, a nadogradili Osmanlije. Tvrđava ima tri dijela: najstariju visoku kulu s kruništem, četverokutnu tvrđavu s visokim zidovima i prostorom za vojsku, i predziđe s glavnim ulazom. Tu su bile barake, skladišta, peći i prostorije za vjerske službe.

Nekada je u Vrgorcu postojala i džamija s minaretom. Nakon osvajanja pretvorena je u crkvu, a 1913. srušena kako bi se izgradila današnja župna crkva Navještenja Blažene Djevice Marije. Minaret je pretvoren u zvonik, no i on je srušen 1861.

Ove kule nisu bile samo vojni objekti, već i kuće za život. Debeli zidovi, uski otvori, katovi povezani drvenim stubištima i kuhinje na najvišim etažama – sve to pokazuje kako se živjelo na granici između Mletačke Republike i Osmanskog carstva. Ulazi su se često nalazili na visini, do njih se pristupalo drvenim ljestvama koje su se po potrebi uklanjale. Prozora nije bilo – samo puškarnice. Tek kasnije, kako su se prilike smirivale, prozori su prošireni, ulazi spušteni, a kule pretvorene u domove.

Danas, u vremenu brzog zaborava, vrgorske kule ostaju svjetionici prošlosti. Njihove debele zidine skrivaju legende o dvobojima, osvajanjima, pjesnicima i običnim ljudima. Kao kameni dnevnik, svaka priča svoju priču – i sve zajedno pričaju historiju jednog naroda, kraja i jezika.

A u jednoj od njih, ujutro jednog dalmatinskog jula, zaplakao je dječak koji će kasnije zapisati najljepše stihove o ljubavi, samoći i besmrtnosti.

IZVOR: Društvo prijatelja vrgorske starine, Dalmatinski portal, arhiv