Kada su njihove tvrđave pale, Nizarije su nestale s političke mape, ali njihovo ime je preživjelo. „Asasin“ je ušao u evropske jezike kao sinonim za ubicu. U popularnoj kulturi, od Marka Pola do savremenih romana i video-igara, Asasini su postali simbol tajnih bratstava i smrtonosnih atentata. Stvarna priča je, naravno, drugačija. Oni nisu bili drogirani fantomi, već politički akteri malog formata. Njihovo oružje nije bila vojska, nego strah. Njihova moć nije trajala vječno, ali je stoljeće i po držala u šaci čitav region

Dvanaesto stoljeće na Bliskom istoku bilo je stoljeće lomova. Dinastije su se rušile i rađale, križari su osvajali obale Levanta, muslimanski svijet je bio podijeljen na sunijske i šijitske frakcije, a Seldžučko carstvo raspadalo se na emirate. U tom vrtlogu, gdje su carstva gradila vojsku i trošila riznice na opsade i bitke, pojavila se mala zajednica koja je odabrala drugačiji put: umjesto vojnih pohoda, oružje im je bio precizni atentat.

To su bili Nizarijski ismailije, šiitska manjina prozvana u evropskim i arapskim izvorima „Asasinima“. Njihova reputacija nije nestala s rušenjem njihovih tvrđava; preživjela je kroz legende o „ubicama na hašišu“, kroz mitove o „Starcu s Planine“ i kroz evropsku književnost i popularnu kulturu. Asasini su postali simbol „industrije smrti“, straha kao političkog instrumenta.

Najpoznatiji trenutak njihove vladavine straha dogodio se zimi 1175. pred zidinama Halepa. U taboru opsadne vojske, dok su se vojnici i trgovci miješali u gužvi, skupina od trinaest ljudi pokušala je prodrijeti u središnji šator. Njihova meta bio je Salah ad-Din Jusuf ibn Ajjub, Salahudin, kurdski vojskovođa koji je tek započinjao put prema vrhovnoj vlasti.

Udar je izveden brzo i brutalno: bljesak bodeža, panika u taboru, krikovi stražara. Salahudin je preživio zahvaljujući tjelohraniteljima, ali poruka je bila glasna i jasna: niko, pa ni budući sultan, nije nedodirljiv.

Ko su bili ti ljudi koji su mirno išli u smrt? Zašto su veliki emiri, guverneri i generali živjeli s konstantnim strahom da iz gomile može iskočiti fidai – „vojnik koji se žrtvuje“?

Odgovor vodi u period 1092–1094, kada je niz smrti moćnih ljudi stvorio vakuum: seldžučkog sultana Malik-Šaha, vezira Nidžam al-Mulka i nekoliko ključnih fatimidskih ličnosti. Seldžučka moć se raspadala, a šiitski nizarijski ogranak ismailizma podigao je pobunu. U Iranu su osvojili planinske zamkove poput Alamuta, a u Siriji slali misionare u nepristupačne klisure i gradili uporišta poput Masyafa. Križari su istovremeno stizali na obalu i osnivali svoje kneževine. Na šahovskoj ploči Sirije, svaki igrač igrao je sam za sebe.

Nizarije su ubrzo uvidjeli da ne mogu parirati ni vojskom ni blagom, ali mogu upotrijebiti oružje koje drugi prezru: ciljano ubistvo. Umjesto troškova opsade i bitaka, oni su ulagali u bodež jednog fidaije.

Elitni operativci zajednice nazivali su se fidai, „oni koji se žrtvuju“. Njihov trening bio je strog: fizička izdržljivost, vještina maskiranja, infiltracije i preciznog udarca nožem. Fidai nije računao na povratak. Njegova misija završavala je smrću mete ili njegovom vlastitom.

Atentati su bili javni, često pred svjedocima. Cilj nije bio samo eliminirati osobu, nego posijati strah: da se smrt može pojaviti bilo gdje, u džamiji, na trgu, pred šatorom. Time se rušilo povjerenje u sigurnost i slabilo samopouzdanje neprijatelja. Legende su tvrdile da su fidai drogirani hašišem i zavedeni obećanjima rajskih vrtova. Ali to je više propaganda nego realnost. Hašiš bi uništio prisebnost i motoriku koje su im bile neophodne. Ipak, mit je imao snagu: strah od nadljudskih ubica samo je uvećavao učinak.

Nizarijski pokret u Siriji imao je i jednu karizmatičnu figuru, Rašid ad-Din Sinana, poznatog kao „Stari s Planine“. Vodio je zajednicu od 1162. i za života postao legenda. Pod njegovim rukovodstvom mreža tvrđava ojačana je, fidai profesionalizirani, a pokret dobio mističnu auru. Sunitski izvori su mu pripisivali natprirodne moći; njegovi sljedbenici su ga predstavljali kao tihog, distanciranog vođu, gotovo arhetip, vječno prisutnog bez obzira na promjene.

Pod Sinanom, atentati su dobili preciznu političku dimenziju. Meta nisu bili bilo ko, nego figure koje su mijenjale tok rata: guverneri, veziri, vojskovođe. Njihovo ubistvo imalo je jači efekt od izgubljene bitke.

Kada je Salahudin počeo svoj uspon, Nizarije su se suočile s egzistencijalnom prijetnjom. On je sebe prikazivao kao zaštitnika sunijskog pravovjerja, prirodnog neprijatelja šiitskih „heretika“. Prvi atentat 1175. godine nije uspio. Drugi, kod zamka Azaz 1176., bio je opasniji: fidai je uspio dosegnuti sultana i zasjeći mu glavu, ali udarac je zaustavio skriveni šljem ispod turbana. Krv je potekla, panika zavladala, a Salahudin je shvatio da je svaka noć nova prijetnja.

Nakon toga je odlučio napasti njihovu tvrđavu Masyaf. Opsada je počela, ali ni jednoj strani nije odgovaralo dugotrajno iscrpljivanje. Salahudin je imao križare i suparničke emire za protivnike; Sinan je čuvao rijetke resurse. Uslijedilo je primirje: Nizarije su obećale da ga više neće napadati, a on ih je uklopio u svoje političke aranžmane.

Kako je izgledao jedan nizarijski atentat? Priprema je počinjala obavještajnom mrežom, fidai se mogao prerušiti u trgovca, derviša, pa i dvorskog slugu. Čekao bi trenutak kada je meta najranjivija: molitva petkom, javni prijem, opsadni tabor. Oružje je bio bodež ili kratka sablja, idealna za precizan i tihi udar. Pokušaj bijega nije bio planiran, fidai je znao da je smrt gotovo sigurna. Ali njegova misija nije bila spasiti sebe, nego poslati poruku: „niko nije siguran“.

Atentati nisu skrivani; naprotiv, izvodili su se na javnim mjestima kako bi vijest obišla dvore Damaska, Mosula, Kaira. Jedan fidai vrijedio je kao cijeli bataljon, jer strah koji je sijao imao je učinak vojske. Asasini su ušli u evropsku imaginaciju kroz priče križara, a kasnije i Marka Pola. Tu su se razvile legende o „vrtovima užitaka“, o mladićima zaluđenim opijatima i obećanjima rajskih djeva. Ovi motivi su očaravali Evropu, ali nisu odražavali stvarnost.

Njihova svrha bila je demonizirati protivnika, prikazati ga kao neljudskog fanatika. Ali i Nizarije su koristile te mitove jer strah od nadnaravnog neprijatelja činio ih je moćnijim. Tako je legenda živjela paralelno sa stvarnim bodežom. Važno je naglasiti: Asasini nisu bili iracionalni fanatici. Njihovi atentati su bili politički promišljeni. Ponekad su obustavljali napad ako su se okolnosti promijenile. Ponekad su ulazili u primirja, poput onog sa Salahudinom. Ponekad su čak svoje usluge nudili ili prodavali, koristeći ih kao sredstvo pregovora.

Oni nisu mogli osvojiti carstvo, ali su mogli promijeniti računicu vladara. Sultan koji je znao da bodež može probiti njegovo tjelohraniteljsko kolo morao je dvaput razmisliti prije nego što krene u rat. Uprkos svojoj vještini, Nizarije nisu mogli zaustaviti povijest. Njihova mreža tvrđava bila je jaka, ali mala. Njihov model moći bio je djelotvoran u fragmentiranom svijetu 12. stoljeća, ali nemoćan protiv centraliziranih i brutalnih sila 13. stoljeća.

Prvo su Mongoli 1256. godine zauzeli Alamut i druge iranske utvrde. Potom je mamelučki sultan Bajbars krenuo protiv njih u Siriji i dovršio posao. Katapulti i topovi nove ere uništili su ono što ni strah ni atentat nisu mogli spasiti. Zašto su Asasini važni u historiji? Zato što pokazuju da i malobrojni, siromašni i politički izolirani mogu proizvesti moć kroz psihologiju i disciplinu. Njihova metoda je primjer „asimetričnog ratovanja“: tamo gdje vojske pale sela i troše bogatstva, oni mijenjaju tok povijesti jednim bodežom.

Kada su njihove tvrđave pale, Nizarije su nestale s političke mape, ali njihovo ime je preživjelo. „Asasin“ je ušao u evropske jezike kao sinonim za ubicu. U popularnoj kulturi, od Marka Pola do savremenih romana i video-igara, Asasini su postali simbol tajnih bratstava i smrtonosnih atentata. Stvarna priča je, naravno, drugačija. Oni nisu bili drogirani fantomi, već politički akteri malog formata. Njihovo oružje nije bila vojska, nego strah. Njihova moć nije trajala vječno, ali je stoljeće i po držala u šaci čitav region.

U svijetu u kojem su carevine sudarale kontinente, oni su birali mikro-potres: ubod noža koji se širio kao val. Njihova „vladavina straha“ bila je kratka u odnosu na vijekove carstava, ali je ostavila naslijeđe koje traje do danas.

IZVOR: BBC History Magazine