„Obznana“ je izrodila najmisteriozniju terorističku grupu Kraljevine SHS. Na današnji dan u zagrebačkom zatvoru pogubljen je Alija Alijagić, čovjek koji je povukao obarač u Delnicama i zauvijek promijenio tok jugoslovenske istorije

Osmog marta 1922. godine, u zagrebačkom zatvoru okončan je život koji je, unatoč svojoj kratkoći, postao jedan od najsnažnijih simbola radikalnog revolucionarnog zanosa u ranoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Alija Alijagić, stolarski radnik iz Bijeljine i komunistički revolucionar, pogubljen je na vješalima u svojoj dvadeset i šestoj godini. Njegovo ime decenijama je krasilo ulice i škole širom socijalističke Jugoslavije, dok je danas u rodnom gradu gotovo izbrisano, a u Beogradu je ulica s njegovim imenom simbolično preimenovana u čast čovjeka kojeg je ubio, ministra Milorada Draškovića.

Alijagićeva sudbina neraskidivo je vezana za „Crvenu pravdu“, tajnu terorističku organizaciju koja je nastala iz revolta, očaja i uvjerenja da se protiv državne represije može boriti isključivo individualnim terorom. Osnovana u februaru 1921. godine u Zagrebu, organizacija je okupila mlade članove Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) koji su smatrali da je tadašnje partijsko rukovodstvo, predvođeno Simom Markovićem, zauzelo nedopustivo pasivan stav prema vladinom progonu komunista.

Nakon izbora za Ustavotvornu skupštinu u novembru 1920. godine, komunisti su postali treća politička snaga u zemlji, osvojivši mandate gradonačelnika u Beogradu i Zagrebu. Taj uspjeh, podstaknut snažnim utjecajem Oktobarske revolucije i dubokim siromaštvom radničke klase, prestravio je monarhističke krugove. Odgovor države bio je brutalan: u decembru 1920. donesena je „Obznana“, akt ministra unutrašnjih poslova Milorada Draškovića kojim je zabranjena svaka komunistička aktivnost i sindikalno organizovanje.

Dok je rukovodstvo KPJ zagovaralo parolu „Ne dajmo se provocirati“, čekajući bolja vremena, grupa mladih skojevaca pod vodstvom Rudolfa Hercigonje odlučila se na radikalni zaokret. Uzore su pronašli u ruskoj terorističkoj organizaciji „Narodna volja“, promovišući ideju o trojkama koje bi se, raširene po cijeloj zemlji, odrekle porodice i imovine radi višeg cilja. U njihovom Manifestu jasno je stajalo: „Na teror buržoazije jugoslovenski revolucionari odgovaraju svojim crvenim terorom“.

Alija Alijagić rođen je 1896. godine u Bijeljini. Njegova porodica bila je nekada moćna begovska loza, ali u vrijeme njegovog rođenja potpuno osiromašena. Djetinjstvo mu je obilježila teška porodična tragedija, otac mu je ubio majku i završio u zatvoru, ostavljajući dvanaestogodišnjeg Aliju da se sam bori za opstanak. Završivši stolarski zanat, Alijagić je rano osjetio bijedu proleterskog života. Tokom Prvog svjetskog rata mobiliziran je u Mostaru, gdje je zbog protesta protiv loših uvjeta rada u vojnoj radionici dva puta hapšen.

Njegov ulazak u „Crvenu pravdu“ 1921. godine bio je logičan slijed razočarenja u sistem. Ključnu ulogu u njegovom angažmanu imao je Rodoljub Čolaković, sugrađanin iz Bijeljine, koji je formirao grupu s ciljem likvidacije Milorada Draškovića, čovjeka čiji je potpis na Obznani značio kraj legalne borbe za prava radnika.

Prvi pokušaj atentata na Draškovića, izveden u Beogradu u maju 1921. godine ispred kafane „Kolarac“, propao je jer pištolj nije opalio. Međutim, vijest da se ministar nalazi na liječenju u Delnicama, u Gorskom kotaru, pružila je novu priliku. U Zagrebu je donesena odluka: Alijagić iste večeri putuje za Delnice sa zadatkom da izvrši presudu „Crvene pravde“.

U prijepodnevnim satima 21. jula 1921. godine, Alijagić je prišao klupi na kojoj je sjedio Drašković i ispalio nekoliko hitaca. Ministar je na mjestu ostao mrtav, pogođen metkom direktno u srce. Alijagić je ranjen tokom potjere i uhapšen, a ubrzo su iza rešetaka završili i ostali članovi grupe, osim Hercigonje koji je pobjegao u inozemstvo.

Suđenje u oktobru 1921. godine u Zagrebu postalo je politička arena. Alijagić je pred sudom pokazao rijetku pribranost i etički dualizam koji je fascinirao savremenike. „Osjećam se krivim što sam kao čovjek oduzeo čovjeku život, ali se ne osjećam krivim što sam kao komunista ubio ministra, progonitelja komunista. Vršio sam svoju dužnost“, izjavio je pred predsjednikom suda.

Presuda je bila neumoljiva, smrtna kazna za Alijagića, dok su organizatori, uključujući Čolakovića i Lopandića, osuđeni na po dvanaest godina zatvora. Uprkos velikoj kampanji za pomilovanje koju su vodili vodeći intelektualci tog vremena, poput Miroslava Krleže, vlasti su željele primjer koji će zastrašiti ostale.

Posljednju noć u ćeliji s Alijagićem proveo je pjesnik August Cesarec. On je kasnije u listu Borba opisao Alijino hrabro držanje, navodeći da revolucionar do posljednjeg trenutka nije pokazao žaljenje niti strah. Pogubljenje je osmog marta 1922. izvršio državni dželat Alojz Zjafrid, čovjek koji je ranije pogubio učesnike Sarajevskog atentata, a nakon Alijagića otišao u penziju.

Alijagićev grob u Zagrebu ubrzo je postao mjesto hodočašća za mlade komuniste. Strahujući od kulta ličnosti, policija je 1925. godine tajno prekopala grob i njegove posmrtne ostatke prebacila u selo Turija kod Bihaća. Nakon Drugog svjetskog rata, jugoslovenske vlasti su mu podigle spomenik u Delnicama, a brojne škole i ulice dobile su njegovo ime.

Međutim, politička ironija bliskoistočne i balkanske historije često pravi krugove. Danas u Bijeljini, dok njegovi saborci Lopandić i Čolaković i dalje stoje u parku, Alijagićev spomenik je uklonjen. U Beogradu, ulica koja je decenijama nosila njegovo ime danas nosi ime Milorada Draškovića.

Atentat u Delnicama postao je opravdanje za vlasti da 2. augusta 1921. godine donesu drakonski „Zakon o zaštiti države“, čime je KPJ definitivno potisnuta u ilegalu. „Crvena pravda“ je prestala postojati, ali je čin Alije Alijagića ostao zabilježen kao trenutak kada je individualni teror postao tragična i uzaludna zamjena za masovni pokret. Njegov život, obilježen bijedom i fanatičnim uvjerenjem, ostaje svjedočanstvo o burnom vremenu na razmeđu svjetova, gdje su ideologije tražile žrtve, a radnici poput njega ih nesebično prinosili.