Druga će usmena predaja govoriti o posljednjem didu Crkve bosanske, koji je svoj štap predao prvom mevlevijskom šejhu u Isa-begovoj tekiji, u kojoj se štap nalazio sve do polovine 20. stoljeća kada je tekija srušena a štapu se gubi svaki trag.

 Postupnost u dodirivanju orijentalnog i slavenskog zasigurno na ovim prostorima postoji i prije samih osmanskih osvajanja. S jedne strane, blizina Dubrovnika učinila je da se ova susretanja ostvaruju i mnogo ranije preko raznolikih trgovačkih veza s Orijentom, a, s druge strane, praksa Osmanskog Carstva bila je da svoje izaslanike kao trgovce i derviše šalje na teritorije i po pedesetak godina prije samih vojnih pohoda. I jedna i druga činjenica svoje snažno uporište prepoznaju u vijestima o postojanju “ismailita” na Balkanu i u dijelu srednje Evrope, kao i u vijestima o tekiji na prostoru današnjeg Sarajeva i o znamenitim šejhovima Ajni-dedeu i Šemsi-dedeu prije dolaska vojske sultana Mehmeda Fatiha na ovo područje.

Dolaskom Osmanskog Carstva na ove prostore dolaze orijentalno-islamska kultura, vjera islam i tri orijentalna jezika: arapski, turski i perzijski. U susretu sa zatečenom starobosanskom tradicijom nastaju brojna specifična amalgamiranja kako u kulturi življenja, tako i u sakralnoj i profanoj arhitekturi te književnosti. Smatra se da je bilo potrebno pedesetak godina za nastanak prvih primjera ove međukulturne simbioze u vidu usmenoknjiževnih žanrova, s jedne, te pučke pisane književnosti, posebno one u alhamijado obliku, s druge strane.

Upravo će promjene u kulturi življenja proizvesti sve druge promjene. Od srednjovjekovnih gradova, koji su visoko pozicionirani na nepristupačnim stijenama i liticama, lokalno stanovništvo dolazi u susret s pridošlim trgovcima i dervišima, koji su se zajedno s Dubrovčanima nastanili na raskrsnicama puteva i na ušćima rijeka. Postepena susretanja i uspostavljanja najprije trgovačkih, a potom i bračnih te porodičnih veza, utemeljit će potrebne okolnosti za razvoj orijentalno-starobosanske simbioze. Pritom, mnogi istraživači smatraju da su zatečeni krstjani rado prihvatili islam, kako zbog lošeg iskustva s pravoslavnom i katoličkom crkvom, tako i zbog dogmatske bliskosti Crkve bosanske i islama, što predstavlja odgovor na mistični nestanak Crkve bosanske nakon osmanskih osvajanja ovih prostora.

Usmena predaja sačuvat će nekoliko vijesti o ovom najranijem razdoblju. U jednoj se predaji veli kako je četrdeset Bošnjana otišlo da upozna posljednjeg poslanika Muhammeda, a.s., a da su se uspjela vratiti tek njih sedmerica i na prostor Bosne donijeti islam – što se, dakle, veže za 7. stoljeće. Druga će usmena predaja govoriti o posljednjem didu Crkve bosanske, koji je svoj štap predao prvom mevlevijskom šejhu u Isa-begovoj tekiji, u kojoj se štap nalazio sve do polovine 20. stoljeća kada je tekija srušena a štapu se gubi svaki trag. U ovoj skupini predaja nalazi se i znamenita vijest o snu sultana Fatiha u kojem vidi trojicu Poslanikovih bliskih prijatelja i prvih halifa: Ebu Bekra, Osmana i Aliju, a u snu nema Omera, po redoslijedu drugog muslimanskog halife, što se tumačilo da će u Bosni biti iskrenih, skromnih i učenih, ali ne i pravde.

Osim činjenice da se u ovom razdoblju nastavlja razvoj bošnjačke usmene književnosti, sada poniknuvši na snažnoj orijentalno-islamskoj kulturi življenja, pisana se književnost jednim dijelom nastavlja, a drugim dijelom sasvim iznova započinje svoj život. Nit koja nastavlja da postoji uprkos novonastalim društveno-političkim okolnostima jesu tekstovi bosančicom raznolike namjene: natpisi na stećcima i obeliscima, aleksandride i krajišnička pisma, pri čemu natpisi traju i tokom 17. stoljeća, aleksandride i tokom 18. stoljeća, a krajišnička pisma i dulje.

Paralelno s ovim kulturalnim fenomenima pojavit će se dva osnovna toka bošnjačke književnosti osmanskog doba: alhamijado i književnost na orijentalnim jezicima. Prva pripada pučkoj književnosti i namijenjena je najširim društvenim slojevima, dok je druga obično namijenjena uskim krugovima izuzetno obrazovanih pojedinaca. Dominantne teme i jedne i druge proizlazile su iz vjere i vjerovanja, čak i onda kada su načelno profanoga karaktera: patriotska, buntovna, pohvalnička i slično, što je sasvim prirodno, jer književnost pišu učeni, a oni su u tom vremenu izrazito okrenuti islamu.

(Sead Šemsović, Historija bošnjačke književnosti, Bošnjaci zajedno! – Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Hrvatskoj, Zagreb, 2025)