Tužiteljstvo BiH nije podiglo optužnice protiv generala Hrvatske vojske. Štaviše, pravosudni izvori navode da su predmetni slučajevi tek u fazi početnih prijava ili arhiviranih predmeta koji nikada nisu dobili pravosudni epilog

Gotovo da nema godine u kojoj se u hrvatskoj javnosti ne aktualizira priča o “novim” optužnicama protiv bivših zapovjednika Hrvatske vojske (HV) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO) za ratne zločine navodno počinjene na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Iako se čini da ova tema više pripada prošlosti, njezino povremeno “uskrsavanje” u medijima i izjavama političkih zvaničnika ponovo izaziva uznemirenost ali i sumnju u motive onih koji je aktualiziraju.

Najnoviji povod za raspravu dala je izjava predsjednika Republike Zorana Milanovića na svečanoj akademiji povodom Dana hrvatske vojske, gdje je upozorio na “zadah optužnica” koje desetljećima nakon rata dolaze iz susjedne BiH. Izjava je stigla neposredno nakon što je RTL objavio neslužbene informacije o zahtjevima za procesuiranje petorice bivših visokih časnika HV-a i HVO-a, među kojima su se navodno našli Damir Krstičević, Mijo Jelić, Stanko Sopta, Tihomir Blaškić i pokojni Mate Laušić.

Ministar obrane Ivan Anušić odmah je reagirao izjavivši da je riječ o “neprihvatljivoj” praksi i pokušaju revizije povijesti. Istaknuo je da je HV imala isključivo pozitivnu ulogu u oslobađanju BiH. Međutim, ubrzo se ispostavilo da formalne optužnice – ne postoje.

Portal Istraga, pozivajući se na više izvora iz pravosuđa Bosne i Hercegovine, otkrio je da Tužiteljstvo BiH nije podiglo optužnice protiv generala Hrvatske vojske. Štaviše, pravosudni izvori navode da su predmetni slučajevi tek u fazi početnih prijava ili arhiviranih predmeta koji nikada nisu dobili pravosudni epilog.

Riječ je uglavnom o prijavama koje je neposredno nakon rata podnosio MUP Republike Srpske protiv visokih oficira HV-a i HVO-a zbog navodnih zločina nad srpskim civilima. Mnoge od tih prijava bile su, kako navode pravni izvori, bez konkretnih dokaza. Nakon uspostave Tužiteljstva BiH, prijave su prenesene u njegovu nadležnost, ali godinama su stajale “u ladici”.

U okviru regionalne suradnje, dokumentacija je nedavno – u fazi predmeta, ne optužnica – proslijeđena Hrvatskoj putem međunarodne pravne pomoći. Prema propisima, isključivo je na hrvatskom pravosuđu hoće li s tim predmetima išta napraviti. Međutim, hrvatski predsjednik je te predmete – svjesno ili ne – nazvao optužnicama, čime je dodatno podgrijao političku i medijsku uzbunu.

Ono što dodatno stvara konfuziju jest činjenica da su spomenute prijave potekle još devedesetih godina, neposredno nakon agresije na BiH, kada je Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske podnosilo masovne krivične prijave protiv hrvatskih oficira. Te prijave su, u pravilu, bile paušalne, bez konkretnih dokaza, ali su ostale zabilježene u sistemu.

Kako bi riješili problem tzv. „zamrznutih“ predmeta, tužiteljstva iz BiH, Srbije i Hrvatske su u sklopu regionalne suradnje odlučila da se ti slučajevi proslijede državama u kojima se osumnjičene osobe nalaze. Dakle, hrvatskom pravosuđu prepušteno je odlučiti hoće li i kako postupati po tim prijavama.

No, predsjednik Milanović i brojni mediji u Hrvatskoj, svjesno ili ne, te prijave nazivaju „optužnicama“ i time stvaraju lažan dojam o pravosudnom progonu hrvatskih generala, čime se manipulira javnim mnijenjem.

Jedini slučaj koji je dobio određeni pravosudni okvir jest onaj protiv generala Mije Jelića, koji je prije pet godina prebačen hrvatskom pravosuđu i trenutačno se nalazi u nadležnosti DORH-a. Međutim, predmet praktično miruje.

Još jedan primjer jest general Željko Šiljeg, za kojeg je Tužiteljstvo BiH utvrdilo osnovanu sumnju u počinjenje ratnih zločina, ali optužnica nije podignuta jer nikada nije ispitan u svojstvu osumnjičenog – što je zakonski preduslov za formalno optuženje. Hrvatska do danas nije izvršila ispitivanje, iako je BiH podnijela zamolnicu putem međunarodne pravne pomoći.

Priča o “optužnicama iz BiH” ima dvije dimenzije – pravnu i političku. Pravna je jasna: u najvećem broju slučajeva nema aktivnih postupaka, nema formalnih optužnica, nema pravne osnove za javno etiketiranje osumnjičenih. Politička dimenzija, pak, pokazuje da se ovakve teme često recikliraju u službi unutarnjopolitičkih potreba – bilo u Hrvatskoj, bilo u BiH.

Dok hrvatski političari koriste ove “optužnice” kao sredstvo za jačanje domoljubnog narativa i obranu uloge HV-a i HVO-a u ratu, pojedini politički akteri u BiH, osobito iz entiteta RS, nastoje ovakvim predmetima relativizirati i preusmjeriti odgovornost za ratne zločine s vlastitih struktura.

Još 2014. godine mediji su objavili podatak da u ladicama Tužiteljstva BiH postoji 397 optužnica protiv časnika HVO-a i 483 protiv pripadnika HV-a, te da je ukupno 2986 osoba pod istragom – riječ je o tzv. neaktiviranim optužnicama koje formalno nikada nisu ni stupile u pravni promet. No, njihova stalna prisutnost u ladicama ostaje sredstvom političkog pritiska i potencijalne destabilizacije bilateralnih odnosa.

Posljednji put ova ista priča potegnuta je 2021. godine, kada se hrvatskim generalima iz samo njoj poznatih razloga bavila tadašnja glavna državna tužiteljica, Gordana Tadić.  

U konačnici, jasno je da u ovom trenutku ne postoje optužnice Tužiteljstva BiH protiv hrvatskih generala, već se radi o pravnim dokumentima koji su, u sklopu regionalne saradnje, dostavljeni hrvatskom pravosuđu radi eventualnog razmatranja. Svako drugačije tumačenje služi isključivo političkim i medijskim ciljevima, a ne pravdi ili istini.