Teorija o tome da britanska kraljica vuče korijene od Poslanika Muhameda i njen značaj za savremenu Ujedinjeno Kraljevstvo i odnos islama i kršćanstva

Smrt može doći u najneočekivanijem trenutku, a tako je bilo i sa kraljicom Elizabetom II. Iako je imala 96 godina, svega 48 sati prije smrti bila je u dovoljno dobrom stanju da imenuje Liz Truss novom premijerkom Ujedinjenog Kraljevstva. Vijest o njenom odlasku izazvala je globalne reakcije, ali i jednu neobičnu priču: u muslimanskim krugovima, posebno na društvenim mrežama i WhatsApp grupama, ponovo se pojavila teorija da je britanska kraljica, kao poglavar Anglikanske crkve, zapravo potomak poslanika Muhameda.

„Neka je Allah čuva“, napisao je jedan novinar, objavivši porodično stablo koje navodno povezuje Elizabetu s Poslanikom. Post brzo je podijeljen hiljadama puta. Drugi korisnik Twittera, polušaljivo, uz fotografije kraljice u njenim prepoznatljivim maramama, dodao je: „Počivaj u miru, sestro, niko nije nosio hidžab kao ti.“

Na prvi pogled, teorija može izgledati kao bizarna izmišljotina modernog interneta. No, korijeni ove priče sežu duboko u prošlo stoljeće, prije ere društvenih mreža.

Hipotezu o kraljičinom islamskom porijeklu prvi je 1986. iznio genealog Harold Brooks-Baker, direktor izdavačke kuće Burke’s Peerage, specijalizirane za rodoslovlja britanskog plemstva. U pismu premijerki Margaret Thatcher tvrdio je da se u porodičnoj liniji britanske krune može pronaći veza sa Poslanikom Muhamedom. Burke’s Peerage se kasnije distancirao od te tvrdnje, navodeći da ona zapravo potiče iz knjige “Royal Highness: Ancestry of the Royal Child” iz 1982. autora Iaina Moncreiffea.

Ako bi tvrdnja bila tačna, Elizabeta bi bila „sayyida“ ili „šerifa“,potomkinja Poslanikove porodice. To bi značilo i da njen sin, kralj Charles III, nosi isti status. On je, zanimljivo, više puta izražavao poštovanje prema islamskoj filozofskoj tradiciji, citirajući autore poput Seyyeda Hosseina Nasra i Martina Lingsa. Britanska kraljevska kuća tako bi bila srodna ne samo evropskim dinastijama nego i islamskim porodicama koje polažu pravo na porijeklo od Poslanika, uključujući današnje Hašemite u Jordanu te historijske Fatimide i Abasije.

Priča o navodnoj vezi između britanske kraljice i Poslanika potkopava pojednostavljene narative koji dominiraju u savremenoj politici. Za islamističke ideologe, Zapad je percipiran kao neprijatelj islama. Za ultranacionaliste u Britaniji i šire, islam je prikazan kao prijetnja zapadnoj civilizaciji. Teorija koja povezuje najpoznatiju britansku monarhinju s Muhamedom podvlači koliko su te slike krhke i zasnovane na mitovima, a ne na složenoj historijskoj stvarnosti.

Da bismo razumjeli porijeklo priče, moramo se vratiti u 11. stoljeće i lik misteriozne princeze Zaide iz Sevilje. Ona je, prema hronikama, bila ili kći ili snaha vladara Sevilje, pjesnika-kralja Al-Mutamida ibn Abbada. Ako je zaista bila njegova kći, a Abbadi se smatrali potomcima Poslanikovog unuka Hasana, tada bi postojala mogućnost da se preko nje kraljica Elizabeta povezuje s Muhamedom.

Ipak, historičari ističu da su mnoge muslimanske dinastije tvrdile da vode porijeklo od Poslanika kako bi učvrstile legitimitet. Stoga je teško dokazati vjerodostojnost takvih tvrdnji.

Zaida je živjela u vremenu kada je Iberijsko poluostrvo bilo mozaik muslimanskih i kršćanskih kraljevstava, često isprepletenih sukobima i savezima. Iako muslimanski vladar, Al-Mutamid je bio vazal kastiljskog kralja Alfonsa VI. Plaćao mu je porez („parias“) dok nije prestao, što je izazvalo opsadu Sevilje. U borbi za opstanak Al-Mutamid je pozvao u pomoć Almoravide iz Maroka, ali oni su, nakon pobjede, i sami zauzeli Sevilju.

Zaida je pobjegla na Alfonsov dvor, postala njegova ljubavnica, a kasnije i supruga pod imenom Izabela. S njim je imala sina Sancha, koji je poginuo prije oca. Kroz ovu vezu, tvrde pojedini istraživači, stvorena je genealogija koja, stoljećima kasnije, vodi do britanske kraljice.

Jedna od Zaidinih nasljednica, Izabela Perez, u 14. stoljeću se udala za Edmunda, vojvodu od Yorka, sina engleskog kralja Edvarda III, čime se veza prenijela u englesku kraljevsku lozu.

Racionalno gledano, porijeklo ceremonijalne monarhinje, koja nije imala političku moć, ne bi trebalo biti važno. Ali simbolika je snažna. Za dio britanskih muslimana, pomisao da je kraljica „njihova“ u smislu zajedničkog nasljeđa pruža osjećaj pripadnosti i protivtežu stalnoj sumnji i diskriminaciji.

S druge strane, mnogi britanski muslimani nisu monarhisti, oni podsjećaju na zločine britanskog kolonijalnog carstva, od Indijskog potkontinenta do Afrike. Njima ova genealogija ne znači ništa. Upravo ta razlika u stavovima dovela je do burnih rasprava među muslimanima nakon kraljičine smrti.

Elizabetina smrt izazvala je iznenađujuće mnogo pažnje u arapskim i muslimanskim zemljama. Predsjednici, kraljevi i emiri nadmetali su se u izražavanju saučešća. Njen navodni islamski rodoslov izazvao je dodatnu znatiželju u regionalnim medijima.

Taj interes odražava dvosmislen odnos bivših kolonija prema britanskoj monarhiji. S jedne strane, tu su bolna sjećanja na kolonijalna zlostavljanja, od masakara do gladi i ropstva, pa i represiju nad Mau Mau pobunom u Keniji tokom Elizabetine vladavine. S druge strane, prisutna je i određena fascinacija efikasnošću i kulturnim uticajem Britanije, te nostalgija za periodom kolonijalne stabilnosti, koliko god on bio opresivan.

Bivše kolonije još uvijek nose ožiljke imperijalne vladavine. No, dio stanovništva, osobito starije generacije, zadržao je sliku Britanaca kao obrazovanih i pragmatičnih vladara. Taj kontrast postao je još izraženiji nakon Brexita i unutrašnjih kriza u Ujedinjenom Kraljevstvu. Mnogi su se pitali: kako su Britanci upravljali carstvom „nad kojim sunce nikada ne zalazi“, a danas ne uspijevaju urediti odnose sa susjedima u EU?

Smrt kraljice vratila je u sjećanje i raskošnu sliku nekadašnjeg carstva, dok je mirna tranzicija vlasti nakon njenog odlaska odjeknula u državama gdje smrt vladara često donosi nestabilnost.

Britansko carstvo oblikovalo je moderne muslimanske zemlje: od stvaranja Pakistana do uspostavljanja i podrške zaljevskim monarhijama. U tom kontekstu, Britanija nikada nije bila jednostavno „neprijatelj islama“, već sila koja je svoje interese stavljala iznad svega, sarađujući i sa muslimanskim državama kada joj je to odgovaralo. Saudijska Arabija je više od jednog stoljeća saveznik Londona, uprkos ogromnim razlikama u društvenim i političkim uređenjima.

Upravo u toj složenoj historijskoj mreži priča o kraljičinom islamskom porijeklu poprima simboličko značenje. Njena popularnost izražava duboku želju da se pronađe zajednička osnova između islama i kršćanstva, između Britanije i muslimanskog svijeta. Bilo da je genealogija tačna ili ne, ona podsjeća na to da se civilizacije stoljećima prožimaju, da su neprijateljstva bila privremena, a savezništva često neočekivana.

Da li je kraljica Elizabeta II zaista bila potomak Muhammeda, teško je dokazati i ostaje u sferi spekulacija. No, sama činjenica da je ta ideja toliko popularna, da izaziva interes i emocije, govori o našoj potrebi da tražimo mostove između podijeljenih identiteta i historija.

Na kraju, porijeklo jedne monarhinje možda nije od presudne važnosti, ali ukazuje na duboko isprepletenu historiju islama i kršćanstva. Ko je prijatelj, a ko neprijatelj, oduvijek je zavisilo od okolnosti, a ne od same vjere.

U tom smislu, teorija o „kraljici potomkinji Poslanika“ manje je pitanje rodoslovlja, a više ogledalo našeg vremena, svijeta koji još uvijek traži zajednički jezik između prošlosti i sadašnjosti, između civilizacija koje su istovremeno bile i suparnici i saveznici.

IZVOR: New Lines Magazine