Iako je riječ o mjestu na kojem počivaju oni koji su svojim životnim djelom obilježili najvažniju epohu u obnovi bošnjačkog nacionalnog i kulturnog bića, posjećuju ga samo rijetki, sporadično i „usput“.

Džamija Ferhadija nalazi se u epicentru Sarajeva, na pola puta između Gazi Husrev-begove džamije i Katedrale, u ulici koja nosi ime po vakifu koji je džamiju sagradio – Ferhat-begu Vukoviću Desisaliću.

Ljepota i historijski značaj ove džamije zauzimaju posebno mjesto među kulturnim spomenicima Sarajeva. Sagrađena je sredinom 16. stoljeća kao najmlađa potkupolna džamija u Sarajevu i jedna od najljepših jednoprostornih u cijelom pašaluku. Ferhad-beg je u sklopu svoje džamije podigao mekteb, česmu i imaret (javnu kuhinju). Te je objekte spalio Eugen Savojski 1697. godine, pa je mekteb obnovio Mehmed-beg Dženetić, ali je i ta zgrada izgorjela 1879. godine. U mektebu je jedno vrijeme muallim bio sarajevski ljetopisac Bašeskija.

Tokom opsade Sarajeva džamija je granatirana, od čega se 2007. godine urušila. Obnovljena je nekoliko godina kasnije.

Od svih Ferhad-begovih objekata do danas su jedino sačuvani džamija i malo groblje oko nje. Nedaleko od nje, na mjestu gdje je danas Katedrala, nekada se nalazio janjičarski odžak, pa su u njenom haremu tokom 18. i 19. stoljeća ukopavani janjičarski prvaci. Najstariji nišan pored Ferhadije je onaj Čelebi-age iz 1747. godine,

Ali ova je džamija posebno značajna po tome što su u posljednjih nekkoliko decenija u njenom haremu ukopavani prvaci bošnjačke kulture, pisane riječi, umjetnosti. Jedan do drugoga leže oni koji su obilježili epohu u kojoj je bošnjački narod oživio svoj kolektivni identitet, ispravio se i izborio ravnopravnost s drugima:

Muhsin Rizvić (1930–1994), jedan od najvećih bošnjačkih i bosanskohercegovačkih naučnika iz oblasti književnosti, čiji je doprinos izučavanju bošnjačke književnosti i kulture uopće, s obzirom na vrijeme i okolnosti u kojima je živio, ostao do danas nemjerljiv. Jedan je od intelektualnih prvaka koji je na početku mlade demokratije i bosanske nezavisnosti sudjelovao u obnavljanju bošnjačkih kulturnih institucija;

Ibrahim Ljubović (1938–1995) jedan od najvećih likovnih stvaralaca kod Bošnjaka, koji je samostalno izlagao pune četiri decenije i čije se slike nalaze u muzejima I privatnim zbirkama širom svijeta;

Alija Isaković (1932–1997), o kojem poznavaoci kulturne historije kažu da je bez njega bošnjački kulturni preporod bio nezamisliv. Pripovjedač i romansijer, dramatičar i putopisac, esejista i književni kritičar, lingvist i bibliograf, antologičar, urednik i redaktor. Ostao je upamćen i do dan danas njegov govor s Prvog bošnjačkog sabora (27. Septembar 1993), na kojem je odlučeno da se dotadašnje ime Musliman zamijeni povijesnim imenom Bošnjak;

Edah Bećirbegović (1936–1999) istaknuti advokat i veliki humanista. Jedan je od obnovitelja rada humanitarnog društva Merhamet, a čija fondacija za stipendiranje učenika i studenata nosi upravo njegovo ime. Bio je pripadnik organizacije Mladi muslimani, zbog čega je proganjan i politički osuđivan;

Atif Purivatra (1928-2001) ubraja se među najistaknutije bošnjačke intelektualce i najbolje poznavaoce političke historije Bošnjaka u 20. stoljeću. Njegovi radovi, a posebno knjige, svrstavaju se u najcitiraniju političko-historijsku literaturu s ovih prostora, kako u zemlji tako i u inozemstvu a ostat će trajno zapamćen i njegov izuzetni doprinos u afirmiranju i priznavanju bošnjačke nacije.

Nedžad Ibrišimović (1940–2011), prema mnogima najtalentiraniji umjetnik kojega je rodila Bosna. Bio je skulptor, slikar, a iznad svega književnik i originalan, drugačiji mislilac. Njegovi romani, koji su nastajali u periodu od četiri decenije, dosegli su najviši stepen umjetnosti riječi, a djela su mu prevedena na brojne svjetske jezike;

Abdulah Sidran (1944–2024) – akademik i jedan od najvećih književnika i scenarista na Balkanu. I njegov lik i njegovo djelo postali su simbolima sarajevskog kulturnog identiteta, autentičnog govora i pisane riječi. Dobitnik je Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva i mnogih drugih, a djela su mu prevedena na više svjetskih jezika.

Iako je riječ o mjestu na kojem počivaju oni koji su svojim životnim djelom obilježili najvažniju epohu u obnovi bošnjačkog nacionalnog i kulturnog bića, posjećuju ga samo rijetki, sporadično i „usput“. Gotovo da ne postoje organizirane edukativne posjete sarajevskih škola haremu bošnjačkih velikana, niti je posjeta ovom mjestu uvrštena u programe turističkih posjeta. A mnoge Sarajlije, pa čak i nastavnici i turistički radnici, ne znaju čija su tijela položena u džamijski harem koji se nalazi tik uz najprometnije sarajevsko šetalište.

Kad je kultura pamćenja na niskom nivou, onda i velikani usred gradske vreve mogu ostati neprimijećeni i zaboravljeni.