Velika Omerova džamija u Gazi stoljećima je bila srce starog grada i jedan od najvažnijih vjerskih objekata u Palestini. Podignuta na mjestu drevnog paganskog hrama, potom pretvorena u kršćansku baziliku, a zatim u džamiju nakon dolaska islama, ova građevina sažima gotovo dvije hiljade godina burne historije Bliskog istoka. Kroz zemljotrese, križarske ratove, mamelučko i osmansko razdoblje, pa sve do savremenih sukoba, džamija je više puta rušena i obnavljana. Posljednja razaranja u ratu u Gazi ponovo su je pretvorila u ruševinu
Gaza je danas postala svojevrsno ogledalo nemoći savremenog svijeta. Dok se stanovnici te uske obalne enklave suočavaju s razaranjem i strahom, mnogi širom svijeta osjećaju da događaje mogu samo posmatrati izdaleka. U takvoj atmosferi pažnja se sve češće vraća mjestima koja su stoljećima nosila duhovni, kulturni i historijski značaj. Jedno od njih je Velika Omerova džamija u Gazi, najstarija i najveća džamija u Pojasu Gaze, građevina koja je kroz gotovo dvije hiljade godina bila svjedok dramatičnih promjena vlasti, religija i civilizacija.
Smještena u četvrti Zeitun, jugoistočno od Palestine Squarea, u dijelu grada koji stanovnici nazivaju Stara Gaza, ova džamija stoljećima je bila središte vjerskog i društvenog života. Po značaju se često navodi kao treći najvažniji islamski objekt u Palestini, odmah nakon džamije Al-Aksa u Jerusalemu i džamije Ahmed-paše al-Džazara u Akri.
Mjesto na kojem danas stoji Velika Omerova džamija ima izuzetno dugu i slojevitu historiju. U antičko doba na tom prostoru nalazio se hram posvećen filistejskom božanstvu plodnosti Dagonu. Kasnije, u rimsko vrijeme, podignut je veliki hram posvećen Marnasu, božanstvu koje su narodi Levanta i Egipta smatrali gospodarom neba, groma i kiše. Taj hram bio je jedan od najvažnijih paganskih kultnih centara u regiji.
Zbog snažne tradicije vezane za Marnasa, Gaza je dugo ostala jedno od posljednjih mjesta na području Palestine i šireg Levanta gdje su se zadržali paganski običaji. O veličini tog kulta svjedoči i arheološko otkriće iz 19. stoljeća. Tokom istraživanja na lokalitetu Tell el-Ajjul 1879. godine pronađena je ogromna statua visoka oko petnaest metara za koju se vjeruje da je pripadala upravo tom božanstvu. Statua je kasnije prenesena u Arheološki muzej u Istanbulu.
Početkom petog stoljeća dolazi do velikog preokreta. U grad je stigao biskup Porfirije, uz podršku carice Eudoksije, supruge rimskog cara Arkadija. Njegova misija imala je jasan cilj, okončati pagansku tradiciju u Gazi i učvrstiti kršćanstvo. Nakon političkih i religijskih promjena paganski hram je srušen, a na njegovom mjestu 402. godine podignuta je velika crkva poznata kao Eudoksijana. Time je završena jedna era, a Gaza je ušla u novo religijsko razdoblje.
Crkva je teško stradala početkom sedmog stoljeća tokom perzijskog osvajanja. Ubrzo nakon toga, u 630-im godinama, islamske vojske pod zapovjedništvom Amra ibn al-Asa zauzele su područje Palestine. Upravo u tom periodu započela je transformacija prostora nekadašnje crkve u džamiju.
Prema predaji, halifa Omer ibn al-Hattab tokom posjete Palestini klanjao je namaz na tom mjestu, pa je nova džamija nazvana po njemu. Tako je nastala Velika Omerova džamija, koja je ubrzo postala jedno od najvažnijih vjerskih središta u regiji.
U isto vrijeme halifa Omer dao je kršćanskom stanovništvu poznato obećanje koje je kasnije ušlo u historiju kao „Omerov zavjet“. U njemu se garantovala sigurnost ljudi, njihovih crkava, imovine i vjerskih sloboda. Taj dokument često se navodi kao primjer ranog modela suživota u osvojenim gradovima.
Tokom stoljeća džamija je više puta oštećena, ali i obnavljana. Veliki zemljotres 1033. godine teško je pogodio Gazu i srušio dio zgrade. Kasnije su izvršene obnove, a kompleks je proširen.
Dolazak križara ponovo je promijenio sudbinu građevine. Nakon osvajanja grada početkom 12. stoljeća džamija je pretvorena u katedralu posvećenu Ivanu Krstitelju. U isto vrijeme u blizini je djelovala i Crkva svetog Porfirija, pa su u gradu jedno vrijeme postojale dvije crkvene institucije.
Situacija se promijenila 1187. godine kada je Salahudin osvojio Palestinu. Tada je zgrada ponovo pretvorena u džamiju i vraćena muslimanskoj zajednici. Međutim, ratovi između krstaša i muslimanskih vladara nastavili su ostavljati trag na gradu. Velike borbe sredinom 13. stoljeća ponovo su oštetile kompleks.
Nakon pobjede mamelučkih snaga nad Mongolima kod Ajn Džaluta 1260. godine Gaza ulazi u relativno stabilno razdoblje. Grad postaje važna tačka na trgovačkom putu između Damaska i Kaira, pa se njegov značaj povećava.
U tom periodu džamija dobija i svoje najprepoznatljivije arhitektonske elemente. Godine 1285. podignut je prvi minaret građen u tipičnom mamelučkom stilu. U blizini džamije radile su medrese i obrazovne ustanove, a putnici i trgovci često su svraćali u Gazu upravo zbog njenog položaja na važnim karavanskim rutama.
Kako je broj posjetilaca rastao, kompleks je proširen. U vrijeme sultana Kalavuna proširenje je došlo gotovo do zidova obližnje Crkve svetog Porfirija. Ipak, razoran zemljotres 1294. godine ponovo je nanio veliku štetu i džamiji i crkvi.
Uslijedile su nove obnove, a dio crkvenog prostora kasnije je pretvoren u manju džamiju poznatu kao Katib al-Wilayet. Zanimljivo je da je zemljište na kojem je podignuta ostalo u kršćanskom vakufu, što historičari često navode kao primjer tadašnje saradnje između zajednica.
U 14. stoljeću kompleks je dodatno obogaćen velikom bibliotekom koja je, prema zapisima, sadržavala desetine hiljada knjiga. Prostorije na sjeveru džamije korištene su za obrazovanje, posebno za učenje Kur’ana.
Dolaskom Osmanlija 1517. godine Gaza ulazi u novu političku epohu. Grad je i dalje bio važna stanica na putu između Sirije i Egipta, pa su vlasti ulagale u njegov razvoj. Velika Omerova džamija također je obnovljena i proširena.
Oko 1600. godine izgrađen je sjeverni dio kompleksa koji je služio za obrazovne aktivnosti. Tradicija vjerske nastave i okupljanja učenjaka nastavila se kroz naredna stoljeća.
Krajem 19. stoljeća novi snažan zemljotres pogodio je grad. Mnogi dijelovi džamije bili su oštećeni, pa je izvršena velika obnova tokom koje su zadržani stariji kameni elementi i stubovi.
Prvi svjetski rat donio je nova razaranja. Tokom britanskog napada na Gazu 1917. godine džamija je teško oštećena artiljerijskim bombardiranjem. Britanske vlasti tvrdile su da je zgrada korištena kao osmansko skladište municije, iako lokalni izvori takvu tvrdnju nikada nisu potvrdili.
Obnova je započela dvadesetih godina kada je Vrhovno islamsko vijeće u Jerusalemu finansiralo restauraciju i postavljanje novog minbera.
U novijem periodu džamija je više puta bila pogođena tokom sukoba u Gazi. Napad izraelskog ratnog zrakoplovstva 2019. godine oštetio je električne instalacije, koje su kasnije popravljene uz pomoć humanitarnih organizacija.
Nakon izbijanja velikog rata u oktobru 2023. godine brojni historijski objekti u Pojasu Gaze pretrpjeli su ogromna oštećenja. Među njima je bila i Velika Omerova džamija. Bombardiranje u decembru iste godine gotovo je potpuno uništilo kompleks. Preživjeli su samo dijelovi zidova i donji dio minareta.
Izraelska vojska tvrdila je da se ispod džamije nalazio komandni centar Hamasa, navodeći da se vojna infrastruktura nalazi u tunelima ispod civilnih objekata. Međutim, za te tvrdnje nisu predstavljeni javno dostupni dokazi.
Tokom razaranja teško je stradala i biblioteka koja se nalazila u sklopu džamije. U njoj je čuvano više od dvije stotine rukopisa. Srećom, rukopisi su digitalizirani 2022. godine, ali originalna zbirka pretrpjela je veliku štetu.
Do početka posljednjeg rata Velika Omerova džamija bila je jedno od najživljih mjesta u Gazi. Tokom ramazana bila je gotovo uvijek puna vjernika. U njenim prostorijama svake godine školovali su se novi hafizi, održavali su se krugovi učenja Kur’ana i brojni društveni susreti.
Nakon primirja početkom 2025. godine započeti su radovi na obnovi. Međutim, nastavak borbi prekinuo je restauraciju i sudbina kompleksa ostala je neizvjesna.
IZVOR: GZT
