Slavni historičar Hamdija Kreševljaković, koji je i sam u to vrijeme živio u Sarajevu, zapisao je u jednom pismu da su ga „muhadžiri zbunili i dugo vremena na nauci nisam radio“, ostavljajući svjedočanstvo o psihološkom i moralnom pritisku koji su izbjeglice unosile u svakodnevni život grada

Kada je u aprilu 1941. godine Kraljevina Jugoslavija doživjela raspad pod udarima nacističke Njemačke i njenih saveznika, Sarajevo se, poput mnogih drugih gradova, našlo na razmeđi novih granica i novih ideologija. Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske, čije su se granice prostirale i na području današnje Bosne i Hercegovine, grad je postao važan administrativni i politički centar. Ali Sarajevo je ubrzo postalo i mjesto jedne od najvećih humanitarnih drama Drugog svjetskog rata na jugoslavenskom prostoru.

Valovi izbjeglica, pokrenuti nasiljem, ustaničkim aktivnostima i represijom u istočnoj Bosni i Hercegovini, počeli su pristizati već tokom ljeta 1941. godine. Ulice su bile preplavljene ljudima koji su napustili svoje spaljene domove, tražeći utočište I spas od četničkog pokolja u gradu koji se sam suočavao s nestašicama hrane i stalnim političkim nemirima.

Za Sarajevo, koje je tada imalo oko 80.000 stanovnika, dolazak više od 13.000 izbjeglica do kraja iste godine značio je demografski šok i ogroman teret za gradske vlasti i stanovništvo. Svjedoci tog vremena pisali su da je grad izgledao kao „velika bolnica iznurenih duša i mučenika“, mjesto u kojem su se svakodnevno miješali mirisi gladi, bolesti i siromaštva.

Početkom jula 1941. u Sarajevo je stigla prva veća grupa muslimanskih izbjeglica iz istočne Hercegovine, bježeći pred ustanicima. Tokom jeseni njihov broj se naglo povećavao. Do novembra 1941. izvještaji Velike župe Vrhbosne bilježili su više od 15.000 izbjeglica u široj regiji, a epidemiološki izvještaj Higijenskog zavoda govorio je o 13.000 do 14.000 izbjeglica unutar samog grada.

Ovi podaci najbolje oslikavaju razmjere problema. Sarajevo, grad srednje veličine, u nekoliko mjeseci dobio je gotovo šestinu novih stanovnika i to ljudi koji nisu imali ništa. Oni su pristizali pješice, sa ponekim komadom odjeće ili snopom ličnih stvari, iscrpljeni dugim hodovima, bolestima i traumama koje su nosili iz zavičaja.

Prvi smještaji bili su improvizovani. Ustaške vlasti raspoređivale su izbjeglice u školske zgrade, internate, mektebe i druge javne prostorije. Ali već na početku uslovi su bili katastrofalni: prostori su bili prenapučeni, bez grijanja i bez osnovne higijene. Oni koji su imali rodbinu ili novac pokušavali su pronaći privatni smještaj, no velika većina bila je prepuštena kolektivnim nastambama.

Ulice Sarajeva bile su preplavljene očajnicima. Građani su ih zatekli na svakom koraku, bosonoge, gladne, iznurene. Mnogi Sarajlije su spontano pomagali, a posebno su humanitarna društva poput „Merhameta“ i „Hrvatskog radiše“ organizovala prikupljanje hrane, odjeće i obuće.

Ipak, pomoć nije bila dovoljna. Pojedinci su čak koristili situaciju da se okoriste, bilo je slučajeva da su se lažni prosjaci predstavljali kao izbjeglice, skupljajući milostinju na ulicama. Vlasti su upozoravale na zloupotrebe, ali stvarna drama ostajala je ista: hiljade ljudi nisu imale šta da jedu ni da obuku.

Sarajevske zime bile su posebno surove. Temperature su znale padati i ispod minus 20 stepeni. Izbjeglice, većinom iz toplijih krajeva istočne Hercegovine i Podrinja, dočekale su zimu 1941/42. gotovo bose i bez zimskih odjevnih predmeta. Velika župa Vrhbosna morala je čak narediti prisilno prikupljanje odjeće od građana, jer dobrovoljni prilozi nisu zadovoljavali ni minimalne potrebe.

Glad je bila najveći neprijatelj i domaćeg stanovništva i izbjeglica. NDH je bila agrarno siromašna zemlja, nesposobna da iznutra organizuje dovoljno hrane za ratne prilike. Sarajevo je od ranije imalo problema sa snabdijevanjem, ali dolazak izbjeglica situaciju je učinio još gorom.

Epidemije su dodatno otežavale stanje. Između jeseni 1941. i proljeća 1942. grad je pogodio val tifusa i drugih zaraznih bolesti. Prema izvještajima, od 253 oboljela od pjegavog tifusa, čak 184 su bile izbjeglice. Zbog toga su često smatrani glavnim prenosiocima zaraze, pa su i sami doživljavali stigmu i neprijateljstvo.

U nekim izvještajima liječnici su bilježili prizore koji su podsjećali na najteže logorske uvjete: izbjeglice su ležale na podovima, gladne i promrzle, djeca su umirala od upala pluća i gladi, a odrasli su slabili do iscrpljenosti. Hrane je bilo toliko malo da su se obroci svodili na tanku supu i komad hljeba.

Ustaške vlasti u Sarajevu isprva su nastojale da izbjeglički problem riješe ad hoc mjerama, raspoređivanjem po objektima, povremenim dijeljenjem hrane i odjeće. No ubrzo se pokazalo da gradske strukture nemaju ni kapaciteta ni volje da dugoročno brinu o desetinama hiljada ljudi.

Odgovornost su prebacivali na humanitarna društva. Tako je već u septembru 1941. gradska opština saopštila da od 1. oktobra brigu o izbjeglicama preuzima Odbor pri „Hrvatskom radiši“. Ali taj odbor nije imao ni finansije ni autoritet da organizuje sistematsku pomoć. Bio je to način da se teret prebaci na druge, a da vlasti skinu odgovornost sa sebe.

Ured za izbjeglice pri Velikoj župi Vrhbosna osnovan je tek krajem 1941. godine, ali ni on nije uspio uključiti najviše nivoe vlasti NDH. Mjere su bile improvizovane: upućivanje izbjeglica na rad u Njemačku, njihovo vraćanje u razorene domove ili oslanjanje na milost i solidarnost građana Sarajeva.

Slavni historičar Hamdija Kreševljaković, koji je i sam u to vrijeme živio u Sarajevu, zapisao je u jednom pismu da su ga „muhadžiri zbunili i dugo vremena na nauci nisam radio“, ostavljajući svjedočanstvo o psihološkom i moralnom pritisku koji su izbjeglice unosile u svakodnevni život grada.

Do proljeća 1942. godine postalo je jasno da Sarajevo ne može izdržati teret hiljada izbjeglica na svojim ulicama. Epidemije, glad i beskućništvo stvarali su ozbiljnu prijetnju i po zdravlje domaćeg stanovništva, a njemačke vojne vlasti su sve otvorenije zahtijevale „rješenje“ problema. Njima su izbjeglice predstavljale i sigurnosni rizik, masu očajnika koju je bilo teško kontrolirati.

Pod tim pritiskom vlasti NDH odlučile su da se izgradi poseban logor za izbjeglice na prostoru sarajevskog naselja Alipašin Most. Izbor lokacije nije bio slučajan: uz željezničku prugu, s mogućnošću brzog transporta, te na zemljištu koje je ranije pripadalo Jevrejima, a sada bilo konfiskovano.

Gradnja je započela 11. aprila 1942. godine. Prvi vagoni s materijalom stigli su iz Zavidovića, a radove su izvodile firme lokalnih građevinskih poduzetnika. Planirano je da bude podignuto 30 baraka za smještaj nekoliko hiljada ljudi. Iako rokovi nisu poštovani, Nijemci nisu čekali, već u maju počela je deportacija izbjeglica iz Sarajeva prema Alipašinom Mostu, iako je tada bilo spremno svega devet baraka.

Do 1. juna 1942. u logor je već prebačeno više od 3.000 ljudi. Historijski izvori bilježe da je u prvom talasu izmješteno ukupno oko 4.445 izbjeglica. Bili su to uglavnom muslimani iz istočne Bosne i Hercegovine, žene, djeca i starci.

Ubrzo se pokazalo da logor nije riješio problem, već ga je samo premjestio. Barake su bile prenatrpane, a opskrba hranom i vodom katastrofalna. U izvještajima se navodi da izbjeglice u prvim danima nisu dobijale gotovo ništa osim rijetke supe, dok hljeb nije stizao danima.

Jedan izvještaj iz maja 1942. svjedoči da logor i oko 2.000 izbjeglica koji su čekali da budu premješteni „više od osam dana nisu dobili ni komadića kruha“. Postojala je čak prijetnja da će logor biti raspušten jer NDH nije bila u stanju osigurati hranu.

Nedostatak hrane bio je najteži udarac. Dr. Isak Samokovlija, poznati književnik i ljekar koji je radio u logorskoj ambulanti, u izvještaju iz septembra 1942. piše da odrasla osoba u logoru dnevno dobija jedva 180 kalorija, „deseti dio onoga što je minimalno potrebno za održanje života“. Njegove riječi da su ljudi molili samo za komadić hljeba svjedoče o očajnom stanju.

Preživjeli logoraš Murat Softić kasnije je svjedočio da je kao dječak dobijao „samo jednu šnitu kruha i malo nemasne i neslane supe“. Takva ishrana vodila je u brzu iscrpljenost, bolesti i smrt. Zapovjednik logora Sulejman Mašović u svojim dopisima vlastima NDH dramatično je upozoravao da „pojedinci već umiru od posljedica gladi“. U jednom izvještaju logor je opisao kao „veliku bolnicu iznurenih duša i mučenika“,sintagmu koja je postala simbol stradanja sarajevskih izbjeglica u Drugom svjetskom ratu.

Njegovi zahtjevi da se osigura više hrane, naročito tokom muslimanskih praznika, ostajali su uglavnom bez odgovora. Mašović je pisao da su izbjeglice toliko izgladnjele da „ne mogu podnijeti ni težu hranu, a kamoli gladovati“. Uprkos pojedinačnim naporima, logor je nastavljao da bude mjesto patnje. Djeca i starci bili su najugroženiji. Mnoga su umirala od gladi, upala i bolesti, a broj siročadi se stalno povećavao.

U tim uslovima ključnu ulogu odigrala su humanitarna društva. Muslimansko dobrotvorno društvo „Merhamet“ slalo je svoje aktiviste da donose hranu i osnovne potrepštine, posjećivalo logoraše i podizalo glas protiv nehumanih uslova.

Njihovi dopisi vlastima bili su puni očaja: upozoravali su na neuslovne barake, nedostatak ogrjeva, polupane prozore i rizik da će logor postati meta savezničkog bombardovanja zbog blizine željezničke stanice.

Posebno se vodila briga o djeci i siročadi. Vjerske zajednice, islamska i katolička, otvarale su domove i zavode u koje su privremeno smještana djeca. Provodile su i „kolonizaciju djece“ u mirnije krajeve, kod porodica koje su ih bile voljne prihvatiti. Ali roditelji često nisu pristajali da se razdvajaju od djece, pa su bježali iz logora i vraćali se u Sarajevo da ih traže.

Sredinom 1943. godine broj izbjeglica u logoru privremeno se smanjio. Dio njih vraćen je u zavičaj kada su ustaške snage ponovo zauzele pojedine dijelove istočne Bosne. Međutim, povratak je značio ulazak u pustoš: kuće razorene, imanja opljačkana, polja neobrađena. Mnogi su brzo ponovo bježali u Sarajevo, jer su u zavičaju prijetili glad i nova nasilja.

Krajem 1943. i početkom 1944. logor je ponovo bio prepun. „Merhamet“ je u decembru 1943. uputio protestno pismo vlastima, tražeći da se logor zatvori jer je nemoguće u njemu organizirati život „koji izbjeglice zaslužuju kao ljudi“. Iako je planirano da se barake prenesu i logor zatvori, akcija nije sprovedena na vrijeme.

Najtragičniji trenutak dogodio se osmog septembra 1944. godine, kada je savezničko bombardovanje Sarajeva pogodilo i logor u Alipašinom Mostu. Avioni su ciljali željezničku stanicu, ali bombe su pale i na barake. Prema izvještajima, u jednom danu poginulo je više od dvije stotine ljudi, većinom žena i djece.

Novine tog vremena pisale su da su lješevi pronađeni u ruševinama baraka, većinom mališani i majke. „Zajednički su stradali, zajednički su živjeli i mučili se, zajednički i pokopani“, stajalo je u izvještajima. Žrtve su sahranjene u masovnu grobnicu, a mnoga imena ostala su nepoznata.

Bombardovanje je razorilo 187 objekata u Alipašinom Mostu, od čega 47 potpuno. Ukupan broj žrtava bombardovanja u gradu bio je oko 255 ljudi, a među njima i deseci logoraša.

Najtragičniji dio sarajevske izbjegličke krize svakako je bila sudbina djece. Brojna su ostajala bez roditelja, u ratnom metežu, od gladi ili bolesti, ili tokom povratka u razorena sela. Poseban problem predstavljala su djeca mlađa od tri godine, koja nisu imala nikakvu šansu da prežive bez stalne njege i hrane.

Humanitarna društva pokušavala su pronaći rješenja. Djeca su smještana u domove pod upravom Islamske zajednice, katoličkih redova i dobrotvornih društava, a u nekim slučajevima i u privatne porodice. To se zvalo „kolonizacija djece“,pokušaj da mališani nađu utočište u mirnijim krajevima. Ipak, taj proces bio je bolan i pun nesigurnosti. Roditelji često nisu pristajali na razdvajanje, pa su bježali iz logora kako bi pronašli svoju djecu.

U jednom izvještaju „Merhameta“ navodi se da je veliki procenat djece u logoru bio „defektan“,rođena tokom rata, pothranjena ili s trajnim posljedicama bolesti. Takva djeca bila su dvostruko ranjiva: bez roditelja i bez zdravlja, postajala su simbol užasa rata. Iako nemoćna da promijene cjelokupnu situaciju, humanitarna društva odigrala su ključnu ulogu u ublažavanju posljedica. „Merhamet“ je bio prva linija odbrane izbjeglica od potpune gladi. Njegovi aktivisti svakodnevno su obilazili logor, donosili hranu, odjeću i osnovne potrepštine. Posebno su insistirali na tome da se djeci osigura barem minimalna njega.

U decembru 1943. „Merhamet“ je poslao Ministarstvu skrbi dramatično pismo u kojem se traži zatvaranje logora u Alipašinom Mostu. „Nije moguće u njemu organizirati život koji izbjeglice zaslužuju kao ljudi“, naveli su, upozoravajući i da je blizina željezničke stanice činila logor metom savezničkih bombardera. Nažalost, vlasti NDH nisu reagovale na vrijeme.

Za preživjele izbjeglice, bombardovanje je bila tačka bez povratka. Logor je prestao funkcionisati, a rasute porodice pokušavale su pronaći spas gdje god su mogle, neki u selima oko Sarajeva, neki u improvizovanim skloništima u gradu, drugi u novim kolonama izbjeglica koje je rat stalno pokretao.

IZVOR: Ajdin Muhedinović: „Velika bolnica iznurenih duša i mučenika”: Prilog proučavanju izbjeglištva na sarajevskom području u periodu Drugog svjetskog rata s fokusom na osnivanje i rad logora u Alipašinom Mostu; Univerzitet u Sarajevu – Institut za historiju