Vozimo se kroz Zagreb, već mračan i leden. U Resniku pažljivo koračamo, zemlja je okovana ledom. Drvene barake izgledaju jadno pod oskudnim svjetlom, koje je, još – za potrebe snimanja – pojačano! (…) Pred starom, olinjalom kasarnom, veliki broj ljudi, po fizionomijama i govornim akcentima slutim zemljake, a po vjetrovkama – „prepoznajem“ logoraše. Vjetrovke su nove, darovane od humanitarnih organizacija, i po tome se prepoznaju.

LOGORAŠI
8. XII. 1992.

Pod pritiskom Međunarodnog Crvenog križa i politike, bez koje ništa ne ide, prvi logori za Bošnjake i Hrvate počinju se zatvarati. Oslobođeni logoraši iz Manjače pristigli u prihvatni centar u Karlovac, a dvojica su u Zagrebu! – Musaib Talić (iz Sanskog Mosta) i Ivan Rašić (iz Doboja), telefoniraju mi, žele me posjetiti u prostorijama Preporoda u Ilici 35.

Dolaze, upoznajemo se. Trenutačno su smješteni u Prihvatnom centru u Karlovcu. Govori mi Musaib Talić: „Znademo, dragi Ibrahime, da nam ni vi, ni Preporod ne možete pomoći, ali smo došli da vam kažemo – jer ne znamo komu bismo – kako smo žalosni da nas baš niko nije dočekao od zvaničnih organa BiH (misli na Ured Vlade BiH), niti od hrvatske Vlade (što doduše nismo ni očekivali), niko iz Merhameta, Islamske zajednice, stranke… pa ni od zavičajnih društava. Zbog toga smo danas posjetili muftiju Omerbašića i potpredsjednika SDAH g. Karamehmedovića, a vidjeli smo se i sa Irfanom Ajanovićem. Telefonirali smo i Džemi Latiću koji je trenutačno tu, u Zagrebu, pokreće novine, ali ni on nije imao vremena da nas primi. Vama zahvaljujemo što ste istog trenutka rekli da nas želite vidjeti… Omerbašić će nas posjetiti za dan-dva, jer imamo nekih problema, želimo upozoriti javnost na njih, nisu osobni… vrlo su važni! Neko planski i prisilno raseljava muslimane.“

Pokazuje u svog prijatelja Ivana, od kojeg se ne odvaja. „On je radio u kuhinji. Mnoge od nas je spasila neka mrva kruha koju nam je u potaji dodavao. Od logorskih dana se ne rastajemo, stalno smo zajedno…“, govori o svom prisutnom prijatelju.

U mislima prevrćem stranice Vjesnika i vidim slike s TV koje prikazuju prvu kolonu logoraša koje su četnici pustili s Manjače. Ulaze u Karlovac. Dočekuju ih predstavnici Caritasa, lokalnih političkih stranaka itd. Teško mi je, njihove riječi osjećam i prihvaćam kao optužbu i moje malenkosti… Kažem im da bih se sutradan vrlo rado priključio Ševki Omerbašiću, mada na taj način ne mogu popraviti ono što sam i ja i što su drugi propustili. Ali, niko nije ni znao da će tog dana biti pušteni. Dva-tri puta pregovori o puštanju su bili prekidani.

Rastajemo se kao prijatelji. Do viđenja u Karlovcu.

MODRE RUKE, U RESNIKU
24. XII. 1992.

Zima je, hladnoća steže. Prošlo je pet popodne, pada mrak… U predvorju Inter-Continentala potpuno iznenađen susrećem Vedada Yenerera, sina Smailinih bliskih rođaka iz porodice njezine majke Zuhre Selmanović, rođenog u Istanbulu gdje i živi. Vedad je mladi novinar iz turskog dnevnog lista polumilijunske naklade Milliyet. S njim je i fotoreporter, prijatelj mu iz lista Cumhuriyet. Potpuno su opremljeni za sibirske zimske uvjete, ali i za „ne daj Bože“, u poluratnu opremu (odjeća, obuća, pancir-košulje) za let u Sarajevo s UNPROFOROM. Nažalost, mogu s njim samo kratko! I ja čekam talijansku televizijsku ekipu koja će raditi reportažu za novogodišnji program čuvene TV mreže RAI-2. Sudjelovat ću u emisiji Božić s tvojima koji će se snimati u izbjegličkom kampu na periferiji Zagreba, u Resniku s bošnjačkim izbjeglicama i, usporedo, iz jedne zagrebačke crkve. Dolaze aktivistice iz Udruženja žena Srcem do mira, mašu mi rukom predsjednica Emsuda Mujagić, prof. Šerifa Halilović, sestra moje supruge Smaile, doktorica psihologije Sarajlić, najposlije i dragi prijatelj, glumac i pjesnik Enes Kišević… Ukrcavamo se u kombi, s asistentom režije i prevoditeljicom. Vozimo se kroz Zagreb, već mračan i leden. U Resniku pažljivo koračamo, zemlja je okovana ledom. Drvene barake izgledaju jadno pod oskudnim svjetlom, koje je, još – za potrebe snimanja – pojačano!

Okupljamo se oko monitora na kojem pratimo dijelove emisije koja teče preko satelitskog programa, i koji, po procjenama Talijana, gleda oko 3,000.000 ljudi. Čujem da zovu Enesa. Vidim ga, ali slabo čujem što odgovara na neko pitanje, ne mogu pratiti. Mislim da govori stihove o majci, spominje njezino ime: Hadžera. Gdje je sada vaša majka? – pita ga novinar. Moja majka je sada u Švedskoj, možda u nekom… ovakvom kampu… još mi se nije javila… govori Enes. Zatim je kraći razgovor s mladom ženom, kojoj su ubili muža na njezine oči. Dvoje malodobne djece je drže grčevito za rub haljine. Zatim dr. Veselko Grizelj, čuveni ginekolog iz Petrove bolnice; govori o prvim susretima s pristiglim djevojkama koje su silovane i koje ne žele roditi. Potom liječnik koji je prošao patnje Trnopolja, ili Omarske, krupan, kovrčave crne kose, nisam mu čuo ime…

Daju mi znak da sam i ja došao na red. Voditelj razgovara sa mnom o dokumentima – izjavama preživjelih objavljenim u mojoj nedavno objelodanjenoj knjizi Muslimanski danak u krvi. U režiranoj ‘šetnji’ iz barake u kojoj se nalazimo, izlazimo pričajući pa ulazimo u drugu, punu kreveta na kojima leže, budne i tužne starice, nene i stariji muškarci, didovi i očevi. Stegnuto oko srca. Više nemam riječi ni za sebe, ni za druge.

Jučer sam u nekim novinama pročitao: “Program Rai-2, koji u emisiji ‘Hrabrost življenja’ svakodnevno obrađuje socijalne teme, odlučio se na organiziranje emisije ‘Božić s tvojima’ kako bi iskazao suosjećanje s narodima Bosne i Hercegovine, a posebno s djecom.”

Djeci su podijeljene bombone, igračke, bilježnice. Rekoše mi da je dovezen pun kamion darova za djecu. Zapamtio sam dječje, modre ruke, kako grčevito prstićima stežu čokoladu. I njihove oči sam zapamtio. Iznenađene, i preplašene.

Dobrotom dr. Sarajlić, njezin nas suprug u gluho doba vozi kući. “Mogu misliti kako je vama…” – kažem gospođi, koja je sve svoje vrijeme kao psihologinja i psihoterapeutkinja usmjerila prema ljudima u surovoj ratnoj nesreći, skupljenim na ovo ružno, ledeno i neljudsko mjesto.

IZBJEGLIČKA TUGA U KARLOVCU
26. XII. 1992.

Sa Ševkom ef. Omerbašićem, a priključila nam se i Shehida Bilalli, vozimo se u džipu, prema Karlovcu. Vozi nas Omerbašićev vozač…

Pred starom, olinjalom kasarnom, veliki broj ljudi, po fizionomijama i govornim akcentima slutim zemljake, a po vjetrovkama – „prepoznajem“ logoraše. Vjetrovke su nove, darovane od humanitarnih organizacija, i po tome se prepoznaju.

Pitamo za kancelariju, pa uskoro nailaze i naši domaćini, koji su nas pozvali. Jedna Talijanka i neki mladi Englez su sa „službene strane“ Crvenog križa, koji vodi brigu o smještaju u ovoj vojarni. Prave spiskove naših izbjeglica po svijetu.

S delegacijom logoraša, u kojoj su predstavnici Sanskog Mosta, Prijedora, Doboja… njih petorica, razgovaramo: slušam, a kasnije govori i Ševko, a potom nekoliko riječi rekosmo Shedida i ja. Dojučerašnji logoraši žele da prije nego što se raziđu ili ih rastjeraju po svijetu, upozore javnost na sljedeće:

– u Manjači se još drži zatočeno oko 550 ljudi (oko 200 Hrvata i 340 Bošnjaka); pretežno su ostali oficiri, primjerice major Mirsad Selimbegović, major Žarko Tole (HVO, komandant za srednju Bosnu; Misle da su sklonjeni u tzv. Mali logor; nalaze se također u VIZ (Vojni istražni zatvor), tamo je Senad Čirkin, kapetan I. klase;

– drugo što ističu jest njihov planirani smještaj u zapadnim zemljama, a on ima veliki problem: spajanje obitelji slute da im je zapriječen;

– žele se, ako odlaze u prekooceanske zemlje, obavezno spojiti sa svojim obiteljima koje su pod četničkom kontrolom. Traže da im se osigura izlazak. „Srpske im vlasti ne dopuštaju da izađu pa čak i onda kada su udovoljili svim njihovim zahtjevima. Maltretiraju ih. U Međunarodnom Crvenom križu su nam obećali da će sve poraditi da se s njima spoje. Visoki komesarijat za izbjeglice nas je potpuno razočarao“, govore logoraši;

– određeni broj izbjeglica (ima ih oko 15%) koji se nalazi ovdje, u prihvatnom centru u Karlovcu, želi se vratiti u Bosnu i priključiti borbi protiv četnika. Traže da im se to omogući. Mnogi od njih su ostali bez igdje ikoga, svi su im pobijeni.

Ševko je govorio službenim predstavnicima, kao čovjek i kao imam. Njegove riječi uvijek dobra zvuče i nailaze na razumijevanje u sugovornika.

Potom nas, na našu želju, vode među izbjeglice, u njihove spavaonice. Cijela zgrada i svi prostori i njoj su pritisnuti jakim zgusnutim, teškim mirisom kuhanog graha, kupusa, čega li.

U jednoj spavaonici su kreveti na kat, u njoj je desetak mladića, među njima i dječak od desetak godina, također logoraš, i jedna djevojka, logorašica. Ševko s njima razgovara, pita ih treba li im još nešta što on može uraditi, nekima daje iz svog novčanika novac.

I ja sam dao nešto malo, koliko sam imao, onom dječaku. Pogledom nas ispraća onaj koji čita knjigu s islamskom temom. Gledao sam ga dok je Ševko razgovarao s dječakom. Nije dizao pogleda s knjige, kao da ga se ništa nije ticalo. Kao da se prepustio nekoj dubokoj misli vodilji. Ili Božjoj milosti.

Vode nas na ručak, u zajedničku menzu. Ručamo grah, koji je, kao uvijek, dobar.

Vozimo se prema Zagrebu, s nama su još dvojica iz logora. Imami, jednog od njih sam upoznao nešto ranije, stasit i markantan poput kakvog glumca. Kaže mi da je između naša dva susreta bio u Njemačkoj, da sprema dokumente i da će uskoro u Ameriku. Nisam mu zapamtio ime, nažalost.