U selima koja su nastanjivali Bošnjaci i Hrvati, došlo je do masovnih ubistava. Cijele porodice, žene, djeca, starci, bivali su ubijani – spaljivani u kućama, bacani u jame, klani motikama i sjekirama, silovani i poniženi. Ljudi su umirali jer su se zvali Ismet, Mehmed, Josip, Ante. Jer su bili „Turci“, „latini“, „ustaše“…

U kolektivnom pamćenju bivše Jugoslavije, 27. juli doživljavao se kao simbol. Bio je to Dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine i Hrvatske, u mjestima Drvar i Srb, datum slavljen, ispisivan zlatnim slovima u kalendarima socijalističke države. Generacije su učene da se toga dana probudio otpor, probudio narod, da su „svi narodi i narodnosti“ ustali protiv fašizma.

Šta kaže službena socijalistička historiografija?

Dan ustanka naroda BiH obilježava se na godišnjicu oružane akcije koju su 27. VII 1941. godine izveli gerilski odredi Bosanske krajine. Oni su tada, uz pomoć seljaka iz okolnih mesta, napali i zauzeli Drvar i Bosansko Grahovo, uništili žandarmerijske stanice Oštrelj, Manastir Rmanj, Potoke, Grkovce i razbili nekoliko manjih odreda ustaša, žandara i domobrana koji su pokušali da prodru u Drvar.

S obzirom na sve masovnije ubijanje civila odlučeno je da se pristupi formiranju ustaničkih odreda. Formiranje gerilskih odreda vršeno je u najvećoj tajnosti. Ustaška vlast je naslućivala da se oko Drvara nešto događa i pokušala je da to osujeti. Dana 23. jula uputila je nekoliko stotina pisanih poziva viđenijim ljudima iz Drvara i okolnih sela da se odmah jave. U strahu od hapšenja, u Drvaru su radnici napustili tvornice i u njih se više nisu vraćali. Sljedećeg dana ustaške patrole su na ulicama pohapsile 30 ljudi, otjerali u Kulen Vakuf i pobili, piše Antifašistički vjesnik.

Napad na Drvar je bio brižljivo pripreman i detaljno razrađen. Svim gerilskim odredima sa područja Drvar-Bosansko Grahovo-Srb izdato je naređenje da 27. jula u zoru izvrše napad na ustaške posade u Drvaru, Oštrelju, Prekaji, Trubaru, Martin Brodu, Grahovu i Srbu.

S druge strane gbranice, dan ustanka naroda Hrvatske se slavi u spomen na oružanu pobunu protiv ustaških zločina nad Srbima u Lici koji je započeo napadom na žandarmeriju u Srbu 27. VII.1941. Radilo se o masovnom ustanku gerilskih jedinica i naroda kotara Donjeg Lapca pokrenutog od strane Komunističke partije Hrvatske. Početak tog ustanka se slavio od 1945. do 1990. kao republički praznik Dan ustanka naroda Hrvatske a obilježava se i danas proslavom Dana ustanka naroda Like u Srbu.

Ustanak u Srbu je počeo 27. VII. 1941. prema prethodnom planu, koordinirano s istovremenim ustankom u Drvaru i u Bosanskoj krajini. Na izbijanje ustanka ustaše su odgovorile jedino kako su znale – novim akcijama čišćenja. Velika akcija čišćenja koja je pokrenuta u Lici susjednim krajevima, na području Banije i Korduna, uspjela je samo ondje razgranati ustanak. Srpsko stanovništvo se tjeralo u kut iz kojeg je jedini izlaz bio ustanak, odnosno oružana pobuna protiv fašističke države čiji je jedini cilj bio njihovo fizičko uništenje. Akcija čišćenja po Kordunu i Lici koja je trajala od 29. VII. do 8. VIII. i u to vrijeme je pobijeno više od 4.500 pravoslavnih civila.

Ali šta ako je taj datum bio nešto sasvim drugo za mnoge koji su ga morali pamtiti ne po slavlju, već po pokolju? Šta ako se iza zvaničnih parola i crvenih marama krila istorija krvi, vatre i zločina? Istorija koja se nije smjela pričati.

Jer, upravo 27. jula 1941. godine, u zapadnoj Bosni i Lici, počeo je niz masakara nad bošnjačkim i hrvatskim civilima. Bio je to ustanak, da – ali ustanak koji je u svom začetku imao i drugo lice. Lice pogroma.

Komunistička historiografija tvrdila je da je to bio spontani narodni otpor, izazvan ustaškim zločinima nad Srbima. I u tome ima istine. Ustaške jedinice su već u proljeće 1941. počinile strašne zločine u Lici. U selima su vršena prisilna prikupljanja oružja, deportacije, mučenja i ubistva.

Međutim, odgovor na taj teror, umjesto da bude politički usmjeren protiv konkretnih počinilaca i struktura NDH, pretvorio se u osvetu protiv nedužnih civila. U Srbu u Lici, kao i u Drvaru, Kulen-Vakufu, Krnjeuši, Bosanskoj Krupi, Grahovu i drugim krajevima, ustanici – sastavljeni mahom od lokalnih Srba, dijelom pod četničkim, dijelom pod komunističkim vođstvom – krenuli su u krvavi pohod.

Napad na oružničku stanicu bio je samo uvod. U selima koja su nastanjivali Bošnjaci i Hrvati, došlo je do masovnih ubistava. Cijele porodice, žene, djeca, starci, bivali su ubijani – spaljivani u kućama, bacani u jame, klani motikama i sjekirama, silovani i poniženi. Ljudi su umirali jer su se zvali Ismet, Mehmed, Josip, Ante. Jer su bili „Turci“, „latini“, „ustaše“. Jer nisu bili Srbi.

Drvar je tog jula i avgusta 1941. postao sinonim za užas. U pilani su radnici, mahom muslimani, isječeni na gaterima. Katolički svećenik Grga Blažević svjedoči da je ubijeno oko 350 katolika i 200 muslimana. I porodica Jaganjac, čiji su članovi bili radnici pilane, sasječeni su pred očima drugih. Njihovi potomci će pedeset godina kasnije opet biti mete, ovaj put u ratu 1992–1995.

U Krnjeuši, selu s većinskim hrvatskim stanovništvom, 9. i 10. augusta 1941. pobijeno je 240 ljudi, među njima 35 djece do sedam godina. Župnik Krešimir Barić mučen je, oči su mu izbodene, prsti odsječeni, a potom je poluživ bačen u zapaljenu crkvu. Porodice su uništene u cijelim generacijama. Vrtoče su zabilježile pokolj gostioničara Josipa Matijevića, čija je glava nošena na kolcu.

U Kulen-Vakufu i Ljutočkoj dolini, početkom septembra 1941, zločini su kulminirali. Prema istraživanju prof. dr. Muje Begića, ubijeno je oko 2.200 ljudi – pretežno Bošnjaka. Među njima bilo je trudnica, staraca, bolesnika. Žene iz lokalne srpske zajednice učestvovale su u klanjima. U Martin Brodu, zarobljenici su izvođeni do jame Golubnjača i bez suđenja ubijani. Među njima je bio i Džafer Mušeta.

Bio je to bošnjački komunista iz Kulen-Vakufa, lojalan Narodnooslobodilačkom pokretu, koji je vjerovao da će ustanak donijeti jednakost i pravdu. Mušeta je simbolično dočekao ustanike ističući crvenu zastavu, ali je, uprkos ideološkoj pripadnosti, zajedno sa desetinama svojih sugrađana – žena, djece i staraca – odveden do jame Golubnjača i ubijen bez suđenja. Njegova smrt pokazuje da etnička mržnja nije pravila razliku među „drugovima“, i da čak ni komunističko opredjeljenje nije bilo zaštita ako je čovjek nosio muslimansko ime. Nije pomoglo.

Ni imami nisu bili pošteđeni. Hasan-ef. Alibabić iz Budimlić Japre natjeran je da iskopa sebi mezar, a zatim živ zakopan. Omer-ef. Borić mučen je kao životinja. Mustafa-ef. Nahić maltretiran je do nervnog sloma, pa ranjen i utopljen u Sani.

Svirepost tih dana bila je nepojmljiva. Ljude su nabijali na kolčeve. Starice su ubijane pred očima djece. Djeca su silovana i ubijana. Nisu birali. Zlo nije imalo obrazloženja, osim etničke i vjerske mržnje.

Zašto se o tome šutjelo? Zato što su mnogi od onih koji su učestvovali u tim zločinima kasnije postali partizani. Neki komandanti, lokalni funkcioneri, pa i oficiri JNA. O njima se nije smjelo govoriti. Nisu postojali u udžbenicima. Mjesta masovnih grobnica nisu obilježena. Muslimani koji su pokušali sahraniti svoje ubijene, bivali su optuženi za „provokaciju“. Neki su morali živjeti vrata do vrata s ubicama svojih roditelja.

U knjigama se 27. juli prikazivao kao ustanak bratstva i jedinstva. Ali, u stvarnosti, mnogi Bošnjaci koji su htjeli pristupiti pokretu, morali su skrivati imena i vjeru. Pozdravi u jedinicama znali su biti: „Smrt Turcima!“, a ne „Smrt fašizmu!“. Komunisti muslimani, poput Muhameda Bajrića, ubijani su jer su bili „sumnjivi“. U zvaničnoj literaturi, ti slučajevi su zabilježeni – ali s izgovorima.

Šutnja je trajala decenijama. Godine 1983, SUBNOR je tražio popis mjesta stradanja. Od više od hiljadu lokacija, samo trećina je bila obilježena. Mjesta gdje su ubijani muslimani – gotovo nijedno. Time je poručeno: njihova patnja nije politički korisna. Njihovo sjećanje bilo je samo smetnja službenom narativu.

U koji i danas mnogi vjeruju.