No ipak ga je jedno peklo: što nije mogao da skucka toliko novaca, da kupi jedan kurban, pa da podijeli fukari, kao što to rade i druga njegova braća. Zavukao je ruke u džepove, oborio glavu i dva tri puta prešao tako preko sobe. Sve se mislio i premišljao, kako bi mogao doći do novaca, — no sve uzalud! Najpošlje šta je znao, nego odmahnu rukom i iziđe iz kuće na caršiju.

Topovi su sa tabije zapucali. Oglasili su, da sjutra nastaje kurban Bajram, taj svijetli praznik, koga svaki pravovjerni treba dostojno da proslavi. I Bešir, nalbanta, razveselio se, kao i svi drugi, pa se i on sprema, da Bajram dočeka što svečanije. Kupio je nov fes, nove tozluke i nov pas i samo mu ostalo nešto para, koliko da se dobro nahrani.

No ipak ga je jedno peklo: što nije mogao da skucka toliko novaca, da kupi jedan kurban, pa da podijeli fukari, kao što to rade i druga njegova braća. Zavukao je ruke u džepove, oborio glavu i dva tri puta prešao tako preko sobe. Sve se mislio i premišljao, kako bi mogao doći do novaca, — no sve uzalud! Najpošlje šta je znao, nego odmahnu rukom i iziđe iz kuće na caršiju.

Pošao je upravio na priječku stranu do kasapnica, da kupi mesa, te da mu sjutra ručak bude kako valja. Jer treba znati, da on, kao siromah čovjek, nije baš tako često viđao mesa na svojoj siniji. Četiri ili pet puta u godini, to mu je bilo sve, inače se zadovoljavao sa somunom i sirom, ili čim drugim, što je svakako moralo biti jeftinije, nego meso. Elem došao on u kasapnicu i kupio čitav stražnji čejrek od brava, uzeo ga na kažiprst i ponosito nosio kući. Oči su mu se jednako otimale na onu debelinu, a brk mu se smiješio, — jer nije to šala, najesti se tako debela mesa, pa se onda presićen izvaliti u svojoj sobi i slatko popušiti lulu duhana.

— Hodi, care, pa da vidiš, što je uživanje! rekao bi on tako leškajuci i pušeci, a, Bog i duša, on je doista i mislio, da ni sami car neće bolje pirovati, koliko on sjutra.

— Polovinu ću svariti sa lozovinom i sa krtolom. Jednu četvrtinu ću na ražanj, a jednu ostavit’ za večere. .. Kupiću još jedan bijeli curek, — pa šta bi bolje?

Tako je mislio i govorio, pa gotovo već došao do kuće, kad mu se ote pogled u avliju komšije Ibrahima. Bio je to čovjek fukarašniji od njega, a imao punu kuću djece, pa sve jedno drugom do uha. I baš ta djeca stala na sred avlije, pa plaču i viču oko oca, jer ništa za Bajram nemaju, osim malo hljeba u kući. A siromah Ibro stao među njima kao ledeni kamen, pa ništa nego što ne plače, neznajući, šta ce im i kako će im odgovoriti. Bešir viđe sve ovo, pa stede kao zakopan. Srce mu se steglo od tuge, gledajući svoga komšiju i onu dječicu, pa u malo što i njemu suze ne pođoše na oči. I ne misleći, niti oklijevajući, stupi u avliju i pruži Ibri onaj čejrek.

— Evo, reče, — nek i tvoja dica znadu za bajram! Da ima, dao bih ti i više, ama neka sad i ovoliko.

Ibro ga pogleda ukečenim pogledom, a nije u stanju ni riječi progovoriti. Tužno lice očas mu se razvedri, pa promuca nešto čudnovato, a djeca zakliktaše i oteše mu meso iz ruka, pa unesoše u kuću.

Bešir nije htio više ni čekati, nego izađe iz avlije. Srce mu je tuklo kao čekić, a neka radost obujmila ga svega, pa mu se razlila i po licu, te izgleda veseliji, nego što je ikad bio.

— Evo mi kurbana! — viknu zadovoljno. — Bolji mi i ne treba! Ja volim ručati i sjutra somuna sa sirom, samo nek su ona dica rahat i neka znadu, da je i njima Bajram doš'o…..

Tako veseo i zadovoljan ode u svoju kuću. . .

BOSANSKA VILA, 1898.