Kao savremenik italijanskih majstora Leonarda da Vincija i Sandra Botticellija, Behzad je donio novi stil u Herat prije nego što se nastanio u Tabrizu, u današnjem Iranu.

Stotinama godina nakon što je Kamal ud-Din Behzad proslavio Herat svojom umjetnošću, današnji umjetnici u afganistanskom gradu pronalaze radost i nadu zahvaljujući UNESCO-ovom priznanju.

Sjedeći prekriženih nogu na crvenom tepihu, umjetnik Mohammad Younes Qane ultrafinim kistom oslikava detalje – grivu konja ili perle na ogrlici.

„Kada slikam, vraćam se 500 godina unazad, na ulice Herata iz tog vremena“, rekao je Qane s osmijehom, „kada su vladari Timuridskog carstva podržavali umjetnike poput Behzada”.

Od svoje tinejdžerske dobi, 45-godišnji umjetnik praktikuje Behzadov poznati stil minijaturne umjetnosti, koji je inspirisao francuskog umjetnika Henri Matissea.

Kao savremenik italijanskih majstora Leonarda da Vincija i Sandra Botticellija, Behzad je donio novi stil u Herat prije nego što se nastanio u Tabrizu, u današnjem Iranu.

Slavići njegovu „živu kulturnu izražajnost“, kulturna agencija UN-a upisala je Behzadov stil minijaturne umjetnosti na svoju listu Nematerijalnog kulturnog naslijeđa čovječanstva u decembru.

Otkako su talibanske vlasti ponovo došle na vlast 2021. godine i nametnule svoju strogu interpretaciju islamskog prava, mnogi umjetnici su napustili Afganistan.

Qane je zatvorio svoju galeriju i sada radi od kuće, a klijenti su rijetki i izložbi nema.

Ponos

Ponekad se popne na brdo do bijelog mauzoleja za koji se vjeruje da je Behzadov, gdje pronalazi mir.

Brojni stanovnici su ukazivali na provođenje zabrane prikazivanja ljudskih lica, koja su uobičajena u umjetničkim djelima u Behzadovom stilu.

„Veoma je tužno, jer smo u Heratu ponosni na Behzada“, rekao je jedan stanovnik, tražeći da ostane anoniman iz sigurnosnih razloga.

Ahmad Jawid Zargham, bivši šef pokrajinskog odjela za umjetnost i kulturu, rekao je da su prije Behzada slike bile „jednostavne i bez duše“.

„On je uveo prizore iz svakodnevnog života ljudi. Naprimjer, obične ljude, prolaznike, derviše, mulle, prizore učenja djevojčica i dječaka, ili grupe radnika zauzetih arhitekturom“, rekao je Zargham za AFP.

U centralnoj džamiji Herata, koja je prekrivena plavim keramičkim pločicama, nalaze se nježni cvjetni i geometrijski motivi koje je stvorio Behzad.

Međutim, njegovi ukrašeni rukopisi se čuvaju u inostranstvu, u svjetski poznatim institucijama poput Metropolitanskog muzeja umjetnosti u New Yorku, Britanske biblioteke u Londonu i Muzeja palate Topkapi u Istanbulu.

Michael Barry, vodeći stručnjak za minijaturnu umjetnost, rekao je da je uskraćivanje ljudima njihovog kulturnog naslijeđa „vrhunac nepravde“.

U isto vrijeme, bio je „vrlo svjestan pažnje koja je potrebna za održavanje ovih nježnih djela“, koja se lako mogu oštetiti izlaganjem svjetlu.

Svjestan poteškoća u repatrijaciji Behzadovih umjetničkih djela, Barry ih je umjesto toga 2017. godine uvećao i reprodukovao za izložbu u citadeli Herata.

Međutim, stanovnici više ne mogu vidjeti svijetle jesenje boje drveta života, simbola koji je Behzad često slikao, jer je drvena vrata zaključana katancem.

Iako su pozdravili priznanje UNESCO-a, pokrajinski odjel za umjetnost i kulturu nije dao objašnjenje za zatvaranje.

Sloboda

Prisjećajući se važnosti Herata, Barry je rekao da je grad bio „svjetska prijestolnica slikarstva, poezije, muzike, filozofije, matematike – Firenca islamskog svijeta“.

„Najvažnije središte islamske civilizacije u 15. stoljeću podržavalo je figurativnu umjetnost“, dodao je.

Ali danas, u citadeli, lica prikazana na panelima o historiji grada prefarbana su u crno.

Oko dvanaest žena okupilo se u radionici kako bi slikale prizore minijaturne umjetnosti na staklu ili papiru, koje zatim prodaju preko društvenih mreža ili poznanicima.

Priznanje UNESCO-a motivira, rekla je Parisa Narwan, 24, koja nije mogla učestvovati u stipendijama i izložbama u inostranstvu jer je praktično nemoguće dobiti vizu.

Umjetnici trebaju prilike, „uključujući međunarodne izložbe i finansijsku podršku“, dodala je.

22-godišnja Asia Arnawaz rekla je da su dugi sati posvećeni minijaturnoj umjetnosti za nju oblik terapije.

„Kada sjednem i radim, osjećam se potpuno oslobođeno“, rekla je za AFP.

„Počnem shvatati koliko je Allahovo stvaranje čisto: da me On stvorio slobodnu, i u tom trenutku zaista osjećam tu slobodu.“