Vijećnica nije “izgorjela u tragičnom požaru”, Vijećnica je bila ciljana meta snaga Vojske Republike Srpske 25. i 26. augusta 1992. godine koji su je granatirali a onda i spalili paljbom sa okolnih brda. Priča o nekakvom tragičnom požaru  nije samo uvreda za žrtve Opsade Sarajeva, već i opasan korak ka revizionizmu koji briše odgovornost za zločine počinjene tokom najduže opsade jednog grada u modernoj historiji

Sinoćnje saopćenje odaslano iz sarajevskog KJKP Rad predstavlja sramotan pokušaj relativizacije jednog od najtežih zločina počinjenih nad glavnim gradom Bosne i Hercegovine tokom Opsade.

Evo šta, između ostalog, stoji u ničim izazvanom saopćenju, tri mjeseca prije godišnjice spaljivanja Vijećnice, odaslanom iz poduzeća koje posluje “na konopcima”, čije direktore hapse i istražuju zbog korupcije.

“Dana 25. augusta 2025. godine obilježit ćemo 33 godine od tragičnog požara koji je zadesio Sarajevsku vijećnicu, simbol kulturnog naslijeđa Bosne i Hercegovine. Ovaj strašan događaj rezultirao je gubitkom više miliona dokumenata, spisa i knjiga iz Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine. Osjećaj bola zbog tog gubitka ojačan je ponosom na obnovu ove značajne institucije, svečano otvorene 9. maja 2014. godine na Dan pobjede nad fašizmom.

U dramatičnom trenutku, kada je vatra prijetila da uništi dragocjene kulturne resurse, u akciji spašavanja knjižnog fonda učestvovala je i jedna stara cisterna, koja je već godinama “u penziji” stoji u krugu našeg preduzeća, ali je i dalje funkcionalna.

Ova cisterna, iako fizički ostarjela, i dalje simbolizira hrabrost i odlučnost onih koji su se u tom teškom momentu borili da spase nemjerljivo kulturno blago.”

Vijećnica nije “izgorjela u tragičnom požaru”, Vijećnica je bila ciljana meta snaga Vojske Republike Srpske 25. i 26. augusta 1992. godine koji su je granatirali a onda i spalili paljbom sa okolnih brda. Priča o nekakvom tragičnom požaru  nije samo uvreda za žrtve Opsade Sarajeva, već i opasan korak ka revizionizmu koji briše odgovornost za zločine počinjene tokom najduže opsade jednog grada u modernoj historiji.

Vijećnica, simbol kulturnog naslijeđa Bosne i Hercegovine, bila je pod artiljerijskom kanonadom ispaljenom s položaja Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske.

Nije tu bilo nikakve “nesreće”. Bio je to svjestan, smišljen, namjeran čin kulturocida, čiji je cilj bio uništenje identiteta jednog naroda.

Više miliona dokumenata, knjiga i svjedočanstava o historiji BiH nestalo je u plamenu, a saopćenje JKJP Rad odlučuje da tu činjenicu svede na sentimentalnu priču o “staroj cisterni” i “nadljudskim naporima”.

Ovo je ne samo banalizacija zločina, već i (nesvjestan) pokušaj da se pažnja skrene s ključne istine: Vijećnicu su spalile snage pod komandom generala Tomislava Šipčića, koji nikada nije odgovarao za svoje zločine, uprkos tome što su njegovu ulogu potvrdili brojni dokazi.

Ovaj narativ, koji izbjegava imenovanje agresora i svodi zločin na “tragičan događaj”, dio je šireg trenda relativizacije Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Takav pristup ne samo da vrijeđa hiljade žrtava Opsade Sarajeva, to je način na koji se implicitno podržava kultura nekažnjivosti.

Time se omogućava da se zaboravi ko je držao Sarajevo pod Opsadom, ko je ubijao njegove građane i ko je ciljano uništavao njegovo kulturno naslijeđe.