„Srebrenica i Vukovar su gradovi istih sudbina. Brat i sestra. Planirani zločini, istovjetne matrice – samo što je u Vukovaru sve bilo u manjem obimu. Ovdje nema kompromisa. Svjesni ljudi treba da znaju šta se desilo i u Vukovaru i u Srebrenici. Nema opravdanja. Sve se može kad se hoće. Naše žrtve tokom trčanja su minimalne u odnosu na ono što su ljudi tamo preživjeli. Trčimo za one koji su čekali egzekuciju, koji su bili opkoljeni, koji nisu imali izbora.“

Nakon pet etapa i ukupno 227 pretrčanih kilometara, ultramaratonci iz Vukovara stigli su danas u Memorijalni centar Potočari, gdje su odali počast žrtvama Genocida počinjenog u Srebrenici u julu 1995. godine.

Ovaj ultramaraton već četrnaestu godinu zaredom povezuje dva grada simbola stradanja – Vukovar i Srebrenicu a organizira ga Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba 

Među učesnicima ovogodišnjeg ultramaratona je i profesor sporta Mirsad Sofić, zaposlenik Prve gimnazije u Zenici, rodom iz Kladnja. Već dvije decenije Softić živi i radi u Zenici, a priča o njegovom angažmanu na ovom projektu počinje spontanim susretom s učesnicima maratona iz Vukovara.

„Prvi put sam ih sreo u Potočarima, na jednom obilježavanju dženaze, od tada se razvila jedna iskrena i duboka povezanost. Mi, entuzijasti iz Tuzle, organizovali smo trku iz Tuzle, s Kapije – simbola mladosti – do Srebrenice. Susretali smo se tih godina s maratoncima iz Vukovara i kroz te neformalne razgovore rodila se ideja da i ja budem dio njihovog tima. Pozvali su me i s radošću sam prihvatio“, kaže Sofić.

Prije nego što je preuzeo obavezu trčanja svih etapa, Sofić se nekoliko godina priključivao samo zadnjoj dionici – od Zvornika do Potočara. „Zadnje tri godine trčim od samog početka, iz Ovčare. Krenemo šestog jula i svakog dana trčimo jednu etapu sve do Srebrenice“, kaže on.

Na pitanje šta ga motivira da i dalje sudjeluje u ovom fizički i emotivno zahtjevnom projektu, odgovara bez zadrške:

„Srebrenica i Vukovar su gradovi istih sudbina. Brat i sestra. Planirani zločini, istovjetne matrice – samo što je u Vukovaru sve bilo u manjem obimu. Ovdje nema kompromisa. Svjesni ljudi treba da znaju šta se desilo i u Vukovaru i u Srebrenici. Nema opravdanja. Sve se može kad se hoće. Naše žrtve tokom trčanja su minimalne u odnosu na ono što su ljudi tamo preživjeli. Trčimo za one koji su čekali egzekuciju, koji su bili opkoljeni, koji nisu imali izbora.“

Maratonci tokom puta prolaze kroz brojne gradove i mjesta, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini. Reakcije mještana koje sreću na putu za Sofića su najvažnija potvrda da ono što rade ima smisla.

„Ljudi koji su ostali na svojim ognjištima, koji su se vratili, dočekuju nas s puno emocija. Pozdravimo se, popijemo kahvu, ugoste nas i vide u nama podršku. Znači im to, jer su često prepušteni sami sebi, a posebno u mjestima gdje su danas manjina, gdje žive s ljudima koji ne priznaju ono što se dogodilo. Naša poruka je jasna: lideri koji i dalje negiraju zločine – oni su ti koji prave probleme. Vrijeme je da se skinu te luđačke košulje, da se otvori put normalnom životu. Ne smijemo zaboraviti, ali možemo graditi mir.“

Sofićeve riječi nose duboku poruku pomirenja, ali bez zaborava: „Genocid se ne može zaboraviti. Možemo oprostiti nešto, ali temeljni zločin se mora pamtiti. Lideri koji prave karijere na negiranju patnje drugih ne smiju imati prostora u javnosti. Ovaj ultramaraton je naš način da podsjećamo i da opominjemo.“

Na kraju razgovora upućuje posebnu poruku mladima:

„Generacijama koje dolaze poručujem: čuvajte mir. Ne zaboravite šta se dogodilo, ali nemojte živjeti u mržnji. Gajite kulturu sjećanja jer samo tako se može spriječiti fašizam, iz kojeg uvijek proizlaze zločini. Ovaj projekat koji organizuje Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba je zaista velika stvar. Povezujemo mnoge gradove, nosimo poruku mira i to je naš osnovni cilj.“

I onima koji su preživjeli genocid, koji su se vratili i danas žive na tim prostorima, Sofić šalje poruku ohrabrenja:

„Neka nađu snage, neka svoju djecu usmjere ka budućnosti. Neka ih ne zasjeni mržnja, neka ih vode da ne bi bilo novih ratova i tragedija. To se odnosi na sve narode, sve vjere. Jer niko ništa dobro nije izvukao iz rata. Mi koji smo prošli to, znamo da ništa dobro ne dolazi iz sukoba. Čuvajmo ono što imamo i gradimo zajedno. Da se ne ponovi.“