“Prošle godine sam prvi put stigao u Srebrenicu. Doček majki Srebrenice, suze, zagrljaji, pitanja: ‘Jeste li gladni? Umorni?’, to je bilo nešto neopisivo. Niko ne pita za ime, za naciju – samo ljudska toplina. Svaki korak od Vukovara do Potočara boli, ali to je emotivna bol koja te mijenja”
Povodom obilježavanja 30. godišnjice Genocida u Srebrenici, Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba organizira XIV. Ultramaraton Vukovar – Srebrenica, koji se trči od šestog do 10. jula 2025. godine. Ovaj ultramaraton već četrnaestu godinu zaredom povezuje dva grada simbola stradanja – Vukovar i Srebrenicu.
Za danas je planiran treći dio rute, duge ukupno 227 kilometara, danas će trčati od Janje do Zvornika. Jedan od četvorice ultramaratonaca je i Miroslav Dudić-Lovrić, svima poznat kao Miran, rođen 1973. godine u selu Boće kod Brčkog. Danas živi u Beču, gdje se još od 1989. godine posvetio svojoj medicinskoj profesiji i porodici. Miranova životna priča prepuna je discipline, empatije, ljubavi prema trčanju i – iznad svega – duboke ljudske potrebe da se oda počast žrtvama, a istovremeno gradi mir.
“Više od 30 godina radim u operacionim salama, kao tehničar. Posao je jako stresan, psihički iscrpljujući. Smjene traju po 10, 12, pa i 24 sata. Zato mi trčanje dođe kao terapija, kao ventil. Očisti mi misli, oslobodi me,” kaže Miran. Iza njega su hiljade kilometara, brojni humanitarni i memorijalni maratoni, a svako jutro ustaje prije četiri sata kako bi istrčao svoju turu – često i polumaraton. “Bez obzira da li imam smjenu ili ne, svaki dan trčim. Kad se približava višednevni projekt kao što je Ultramaraton Vukovar – Srebrenica, treninzi se podižu na 30 do 35 kilometara dnevno. Ovo nije samo fizički izazov – ovo je misija.”
Prvi kontakt s ultramaratonskom zajednicom koja povezuje Vukovar i Srebrenicu imao je 2022. godine, tokom vlastitog humanitarnog projekta. “Organizirao sam trku od Beča do Brčkog, zajedno sa svojom suprugom Mirjanom. Cilj je bio pomoći djeci slabijeg imovinskog stanja u školama, obezbijediti im topli obrok. Dok sam trčao kroz Hrvatsku, priključivali su mi se trkači iz različitih gradova. Tad sam prvi put čuo za organizatore ultramaratona koji povezuje Vukovar i Srebrenicu”, prisjeća se.

Tada je postao dijelom ove posebne trkačke misije. “Prošle godine sam prvi put stigao u Srebrenicu. Doček majki Srebrenice, suze, zagrljaji, pitanja: ‘Jeste li gladni? Umorni?’, to je bilo nešto neopisivo. Niko ne pita za ime, za naciju – samo ljudska toplina. Svaki korak od Vukovara do Potočara boli, ali to je emotivna bol koja te mijenja”, priča Miran. Dodaje da mu je ovo najteži ultramaraton koji je ikada istrčao – ne fizički, nego emotivno. Simbolika je, kaže, sve. “Svakim korakom odaš počast žrtvama, širiš istinu i poruku mira. To je ono što nas pokreće. Taj ljudski odnos je najvažniji – skroman, iskren, topao.”
Miran nije sam na tom putu. Njegova supruga Mirjana prati ga ne samo u životu, nego i tokom svakog ultramaratona. Medijski pokriva trku, vodi logistiku i – što je najvažnije – daje mu snagu. “Bez nje ne bih bio ni blizu ovome gdje sam sada. Prati me svaki dan, podržava, motiviše. Ove godine je dio logistike i fizioterapeutskog tima. Kada me prošle godine iznenadila u Srebrenici sa našom djecom, to mi je bio jedan od najsnažnijih momenata u životu.”
Miranova poruka je jasna: “Ne smije se zaboraviti. Ovo nije nikakva provokacija, ovo je put pomirenja, put oprosta. Spremni smo oprostiti, ali ne smijemo zaboraviti. Jer ako zaboravimo, ponovit će se. Na ovom putu nije bitan pojedinac – bitan je projekat, bitna je poruka, bitna je simbolika. Ovo nije takmičenje – ovo je misija.” Dodaje da bi bilo dragocjeno kada bi se projekat Ultramaratona mira integrirao i u školske programe. “Treba edukovati mlade. Da znaju šta se dogodilo, da ne odrastu u zaboravu. Mi svi pričamo isti jezik. Vjera nas ne bi trebala dijeliti, nego spajati. Ako smo pravi vjernici, to i mora biti tako,” poručuje, zaključujući: “Planiramo, ako Bog da zdravlja i narednih godina sudjelovati. I Mirjana i ja. Ovaj projekt mora živjeti. Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba se zaista trudi. Nova logistika, nova energija. Bitno je da svi osjećamo – projekat je iznad pojedinca. I drago mi je da to svi znaju i poštuju.”

Kako navode organizatori, cilj Ultramaratona jeste da se oda počast svim žrtvama rata, s posebnim naglaskom na zločin u Vukovaru i Genocid u Srebrenici, ali i da se ukaže na urgentnu potrebu rješavanja pitanja nestalih osoba, koje i dalje opterećuje brojne porodice. Povezivanjem ova dva grada, ultramaraton postaje most sjećanja i poziv na odgovornost, ali i platforma za kulturu mira i suživota.
„Ovim ultramaratonom ne trčimo samo kilometre, već trčimo za istinu, pravdu i dostojanstvo svih žrtava. Trčimo da bismo podsjetili svijet da zaborav nije opcija, da su žrtve zločina i genocida urezane u kolektivno pamćenje našeg naroda i čovječanstva“, poručuju iz Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba.
Ultramaraton se održava pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske, Zorana Milanovića, članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Denisa Bećirovića i Željka Komšića, kao i gradonačelnika Grada Zagreba, Tomislava Tomaševića. Ova podrška dodatno potvrđuje važnost koju manifestacija ima ne samo za porodice žrtava, već i za širu društvenu zajednicu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.









