Među najtežim zločinima koji su obilježili pad Vukovara jeste masovno ubistvo na Ovčari, zločin koji se po brutalnosti i hladnoj organiziranosti izdvaja kao paradigma ratnog nasilja. Zarobljenici iz bolnice, ranjenici, medicinsko osoblje i civili, izvedeni su i prebačeni na poljoprivredno dobro Ovčara gdje su, nakon premlaćivanja i mučenja, strijeljani, a njihova tijela zatrpana u masovnu grobnicu
Na današnji dan prije 34 godine, 18. novembra 1991. godine, nakon 87 dana opsade slomljen je Vukovar, grad koji je tokom jeseni 1991. postao simbol najdubljeg ljudskog stradanja, planskog razaranja i sistematskih ratnih zločina.
Procjenjuje se da je na grad ispaljeno oko 6,5 miliona granata, da je pričinjena materijalna šteta od gotovo 9,5 milijardi tadašnjih kuna, te da je grad bio razoren gotovo do temelja. Ubijeno je 2717 ljudi, među njima djeca, žene, civili, ranjenici i branitelji koji su se predali pod garancijama međunarodnog prava. Čak 328 osoba vodi se kao nestalo, što brojčano gotovo odgovara jednoj godišnjoj generaciji novorođenčadi u vukovarskoj bolnici. Ta strašna bilanca govori koliko je Vukovar ostao grad u kojem smrt još uvijek ima nezakopane tragove.
Među najtežim zločinima koji su obilježili pad Vukovara jeste masovno ubistvo na Ovčari, zločin koji se po brutalnosti i hladnoj organiziranosti izdvaja kao paradigma ratnog nasilja. Zarobljenici iz bolnice, ranjenici, medicinsko osoblje i civili, izvedeni su i prebačeni na poljoprivredno dobro Ovčara gdje su, nakon premlaćivanja i mučenja, streljani, a njihova tijela zatrpana u masovnu grobnicu.
Tek 20. oktobra 1993. godine, forenzički tim UN-a ušao je na lokalitet pod zaštitom ruskog bataljona UNPROFOR-a. Visoka trava i duple betonsko-žičane ograde skrivale su tragove, ali metal-detektori i forenzičke metode otkrili su hrpe čahura i tragove metaka u drveću — precizan raspored koji je potvrdio mjesto egzekucije. Iako je daljnja istraga bila opstruirana od strane lokalnih vlasti, UN je osigurao lokalitet do ekshumacije, čime su sačuvani ključni dokazi za buduće procese pred Haškim tribunalom.
Sudski epilog zločina na Ovčari završio se u Hagu kroz suđenje tzv. vukovarskoj trojci. Pukovnik JNA Mile Mrkšić osuđen je na 20 godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja ubistava i okrutnog postupanja. Major Veselin Šljivančanin pravosnažno je osuđen na 17 godina zatvora, nakon što je žalbeno vijeće povećalo njegovu prvobitnu kaznu od 5 godina. Kapetan Miroslav Radić oslobođen je zbog nedostatka dokaza o direktnom sudjelovanju. Ostali visokopozicionirani akteri nikada nisu pravosnažno osuđeni: Slavko Dokmanović počinio je samoubistvo prije presude, Goran Hadžić preminuo je tokom postupka, a Vojislav Šešelj oslobođen je odgovornosti za tačke koje su se ticale Ovčare.
Zbog toga i danas, tri decenije kasnije, preživjeli branitelji i građani Vukovara tvrde da „najodgovorniji za razaranje grada i stradanja njegovih stanovnika nikada nisu odgovarali pred zakonom“. Navode da su se politički i vojni vrhovi JNA i Srbije izvukli bez posljedica, dok se sudski procesi uglavnom svode na niže rangirane oficire i neposredne počinitelje.
U Hrvatskoj je za ratne zločine pokrenuto gotovo 4000 postupaka, a više od 700 osoba osuđeno je pravosnažno ili nepravosnažno; velik dio tih presuda odnosi se upravo na područje Vukovara. U toku su postupci protiv 66 optuženika, vodi se osam istraga, dok su 17 obustavljene zbog nedostupnosti optuženih.
Trideset četiri godine nakon pada grada, Vukovar ostaje mjesto gdje je patnja dokumentovana, ali pravda i dalje nedovršena. Ovčara je pronađena, tijela su ekshumirana, presude su djelomično izrečene ali odgovornost za ono što se dogodilo 1991. godine još uvijek nije u potpunosti izrečena. Zbog toga se svake godine, 18. novembra, osim sjećanja i pijeteta, ponavlja i isto pitanje: može li istina o Vukovaru biti potpuna dok nalogodavci ostaju izvan dosega pravde?
