Utakmica u Zenici pokazala je da za reprezentaciju Bosne i Hercegovine ne igra samo tim nego i narod koji ne zaboravlja, koji vjeruje i koji se nikada ne odriče nade.

Ako neko pita kako se nada i vjera nikada ne gube, neka pogleda utakmicu Bosna i Hercegovina – Italija koja je odigrana u utorak navečer. U mnogim aspektima ova utakmica nije bila samo fudbal, nego je zapravo govorila mnogo i o samoj Bosni i Hercegovini.

Mnogo se govorilo o snimcima na kojima se vidi kako se italijanski fudbaleri i komentatori vesele kada su saznali da će igrati protiv Bosne i Hercegovine. Potcijenili su protivnika, mislili su da će to biti lahka utakmica. Na teren su izašli s tim osjećajem, mi smo bolji od njih, pobijedićemo.

Ali pretjerano samopouzdanje često donosi poraz. Jer naspram sebe nisu imali samo tim koji je želio pobjedu. Naspram sebe su imali narod i državu koji su tu pobjedu željeli svim srcem. Tim je to osjetio.

Fudbaleri Bosne i Hercegovine ostavili su srce na terenu. Ono što su predstavili nije klišeizirani izraz “ostaviti srce na terenu” nego puno i pravo značenje te konstrukcije. Igrali do posljednje minute bez da izgube nadu. Znali su da su Bosanci i Hercegovci širom svijeta jedno srce koje čeka njihovu pobjedu. I znali su da je ovoj zemlji takva radost potrebna.

Postoji još jedan važan detalj koji je ova utakmica tako lijepo osvijetlila. Naš narod nikada ne zaboravlja onoga ko mu je učinio dobro.

Prije utakmice kapiten reprezentacije Edin Džeko uputio je poziv navijačima Bosne i Hercegovine da tokom intoniranja italijanske himne aplauzom pokažu poštovanje Italiji. Jer nakon rata prvi tim koji je došao u Bosnu i Hercegovinu i odigrao prijateljsku utakmicu bila je upravo reprezentacija Italije. Navijači Bosne i Hercegovine su to i učinili. Aplauzom su pratili italijansku himnu i time pokazali da Bosna i Hercegovina ne zaboravlja pruženu ruku u teškim danima.

Kada je počela himna Bosne i Hercegovine, pojavila se druga slika, ona koja se uporno ponavlja na skoro svakoj utakmici. Iako današnja zvanična himna nema tekst, cijeli stadion pjevao je riječi stare himne “Jedna si jedina”. Bio je to trenutak ponosa i inata. I dokaz da se nikada ne odustaje od onoga što je važno, što je dio našeg identiteta.

S druge strane, golman italijanske reprezentacije Gianluigi Donnarumma, iako se smatra jednim od najboljih golmana na svijetu, u nekoliko situacija nije uspio kontrolirati nervozu. Osim što je u pojedinim trenucima agresivno reagovao prema igračima Bosne i Hercegovine, tokom izvođenja penala pokušao je pocijepati papir domaćeg golmana na kojem su bile zapisane informacije o izvođenju penala italijanskih fudbalera. Sudija je reagovao i spriječio dalju eskalaciju situacije. Tu se još jednom vidjela razlika karaktera i mentaliteta između onih koji su igrali samo utakmicu i onih koji su igrali za svoju zemlju.

Grad Zenica na dan utakmice bio je u potpunom prazničnom raspoloženju. Ljudi su vjerovali u pobjedu kao da druga mogućnost ne postoji.

U kafićima se dijelila besplatna kafa, u restoranima hrana, u slastičarnama kolači. Organizirane su čak i besplatne turističke ture kroz grad. Slična atmosfera širila se i širom zemlje. Na društvenim mrežama brzo su se širili snimci proslava učenika koji su već dan prije utakmice slavili kao da je pobjeda već ostvarena. Jednostavno za narod Bosne i Hercegovine nije postojala opcija “šta ako izgubimo?”.

I ta vjera nije bila bez razloga. Jer reprezentacija Bosne i Hercegovine danas ima generaciju koja ulijeva povjerenje.

Kapiten Edin Džeko, koji je pred krajem svoje fudbalske karijere, još jednom je pokazao nevjerovatnu borbenost. Ali tu su i mladi igrači koji već skreću pažnju na sebe. Osim toga, posebno je bitna činjenica da su većina njih rođeni van BiH, ali su ipak izabrali da igraju za svoju domovinu. Ta njihova ljubav prema domovini rezultirala je i posebnom ljubavlju navijača prema reprezentaciji.

Kerim Alajbegović ima tek 18 godina. Rođen je i odrastao u Njemačkoj, ali je odlučio igrati za Bosnu i Hercegovinu. Poziv u reprezentaciju dobio je već sa 17 godina i uspio postići pogodak. Esmir Bajraktarević ima 21 godinu i rođen je u Sjedinjenim Američkim Državama. Imao je mogućnost igrati za američku reprezentaciju, ali je odlučio igrati za Bosnu i Hercegovinu. Kako je sam rekao, presudni su bili “ponos, identitet i porodica”. Njegova porodica porijeklom je iz Srebrenice i to uvijek ističe s velikim ponosom.

Amar Dedić ima 23 godine i rođen je u Austriji, ali je izabrao igrati za Bosnu i Hercegovinu. Dennis Hadžikadunić rođen je u Švedskoj i igrao je za sve omladinske selekcije te zemlje, ali je 2020. odlučio obući dres Bosne i Hercegovine. Armin Gigović, također rođen u Švedskoj, igrao je za švedske omladinske reprezentacije, ali je 2024. odlučio igrati za Bosnu i Hercegovinu. Benjamin Tahirović rođen je u Švedskoj. Denis Huseinbašić rođen je u Njemačkoj i ranije je igrao za omladinsku reprezentaciju te zemlje, ali je 2024. odlučio igrati za Bosnu i Hercegovinu. Ermedin Demirović rođen je u Njemačkoj, a Haris Tabaković u Švicarskoj, ali su obojica odlučili igrati za Bosnu i Hercegovinu.

Ova reprezentacija je mlada, ali ona ujedno pokazuje i historiju ove zemlje. Djeca porodica koje su zbog rata bile primorane otići u druge države danas nose dres Bosne i Hercegovine i donose joj radost i ponos. 

I zato ta utakmica nije bila samo fudbal. Bila je podsjetnik na jednu jednostavnu istinu: Kako, bolan, nema Bosne? Ima je u srcima stotitana hiljada djevojčica i dječaka rođenih širom svijeta, ima je u srcima njohovih roditelja koji su usadili tu ljubav u njihova srca. Ima je u srcima storina hiljada onih koji su cijelu noć slavili pobjedu. To je najveća snaga ove zemlje. Naša ljubav prema njoj.