Bošnjaka su imali potrebu da očuvaju arebicu kao svoje autohtono pismo. Ta će tendencija aktivno trajati sve do kraja Drugog svjetskog rata kada novouspostavljeni sistem u potpunosti uspijeva ugušiti ovo bosansko pismo.

Alhamijado književnost jeste dio unutar šireg kulturalnog fenomena alhamijado pismenosti. Sam pojam alhamijado potječe iz arapskog jezika (el-adžemije – strani, nearapski) i pamti doživljaj pripadnika arapske kulture kada se susretne s tekstom pisanim harfovima – arapskim pismom, ali na jeziku njemu nepoznatom. Alhamijado kultura kao fenomen najprije je zabilježena kod španskih muslimana, koji su arapsko pismo prilagodili glasovnom sistemu španskog jezika. Isto će se ponoviti i za albanski, ruski, bjeloruski, ukrajinski, srpski pa i za bosanski jezik. Prilagođavanje ovoga pisma izvršeno je i za perzijski i za osmanski jezik, ali je njihovo prilagođavanje uzeto kao jedini standard njihovih ortografskih normi, te se u njihovom slučaju nije razvijala alhamijado pismenost kao paralela nekoj drugoj vrsti pismenosti. S druge strane, osmanska i perzijska kultura proizvode vrhunska umjetnička djela na svom jeziku prilagođenim arapskim pismom, dok će alhamijado kod svih naroda gdje se pojavljuje ostati na razini pučke književnosti.

Alhamijado pismenost širi je pojam od alhamijado književnosti, iz prostog razloga što će prvi pojam obuhvatati i različite bilješke, pisma, udžbeničku i sličnu literaturu, a drugi pojam – alhamijado književnost obuhvatit će samo jezičke umjetnine raznolike estetske vrijednosti.

Prilagođavanje arapskog pisma bosanskom glasovnom sistemu podrazumijevalo je uzimanje samo onih grafema za glasove koji su po izgovoru najbliži glasovima našeg jezika. Budući da u arapskom jeziku postoje tri glasa s, tri z, dva t, uzet je samo onaj grafem koji označava glas najbliži bosanskom. U arapskom jeziku ne postoje suglasnici c, č, ć, ž, lj, nj i p, kao ni vokal o, pa su kreirani grafemi po ugledu na postojeće grafeme. Tako grafem za p sliči grafemu za b, umjesto jedne podslovne tačke ima tri; umjesto jedne nadslovne tačke za z, grafem za ž ima tri, i slično. Tako je nastalo pismo koje u struci imenujemo pojmom arebica. Činjenica da ovaj proces nije bio standardiziran objašnjava zbog čega su grafemi za ove glasove raznoliko rješavani, ostajući ipak unutar prirodnih kombinacija s postojećim grafemima arapskog pisma.

Razlog za nastanak alhamijado pismenosti i samo prilagođavanje arapskog pisma bosanskom jeziku prepoznajemo u činjenici da je više od 90% ukupnog stanovništva pismeno – umije učiti Kur’an – ali to poznavanje pisma ne može upotrebljavati ni za što drugo. Tadašnji se čovjek dosjetio da bi to svoje znanje mogao koristiti i za neke profane poslove – pisanje pisama, vođenje evidencije, različitih bilježaka i slično. Od tih početnih razloga s vremenom će se razviti cijela “alhamijado kultura”, koja će, osim književnih žanrova, profanih i sakralnih, obuhvatati i različite izvanknjiževne tekstove – stručnoreligijske i korespondenciju, rječnike, a pojavom štamparije razvit će se i periodične publikacije te različite vrste udžbeničke literature. U okviru rukoprepisivačke djelatnosti posebno se zanimljivim čine pojave kakav je prijepis arebicom nekoga djela koje je štampano najprije latiničnim, a potom i ćiriličnim slovima, kakvo je Narodno blago Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka, štampano 1887, odnosno 1888. godine, a prepisano arebicom 1928. i 1929. godine u Janji. Takve pojave posebno privlače pažnju jer ukazuju na stanovitu potrebu Bošnjaka da očuvaju arebicu kao svoje autohtono pismo. Ta će tendencija aktivno trajati sve do kraja Drugog svjetskog rata kada novouspostavljeni sistem u potpunosti uspijeva ugušiti ovo bosansko pismo.

Upravo stoga, kada govorimo o alhamijado književnosti, ne možemo se više koristiti i dalje čestom formulacijom da je to književnost “pisana modifikovanim arapskim pismom – arebicom, na bosanskom jeziku”, jer bi ta definicija odgovarala alhamijado kulturi i pismenosti, a nikako alhamijado književnosti. Unutar tako definirane alhamijado kulture možemo razaznavati književnost kao jednu od linija unutar ovoga kulturalnoga obrasca.

Žanrovi profane alhamijado književnosti su: ljubavne pjesme, arzuhali, rodoljubivo-patriotske, buntovne pjesme te različite pjesničke refleksije na savremene događaje. U okviru sakralne alhamijado književnosti razaznajemo dva tipa: sufijski i laički, od kojih se, unutar sufijskih pjesama, posebno izdvaja tekijska ilahija kao specifičan žanr, dok će laička poezija biti izrazito moralno-didaktična. Unutar laičke poezije posebno mjesto zauzima mevlud, kao duži spjev u slavu Poslanikovog rođenja, koji će osim scene rođenja sadržavati i scene vezane za Isru i Miradž, odnosno za Poslanikovo noćno putovanje od Meke do Kudsa (Jerusalema) i potom uzdizanje do Božanskoga prijestolja. U grupu moralno-didaktičnih spjevova svrstavaju se još i vefati – pjesme o preseljenju, najčešće Poslanika ili njegove kćerke Fatime, te nasihati kao izrazito poučne duže pjesme.

(Sead Šemsović, Historija bošnjačke književnosti, Bošnjaci zajedno! – Nacionalna koordinacija Bošnjaka u Hrvatskoj, Zagreb, 2025)