U Pljevljima je među 1.492 ubijena Bošnjaka bilo 768 djece, u Foči od 3.497 lica djece je 943, u Čajniču od 411 ubijenih 21 je dijete. A od 3.741 ubijenih u Priboju djece je 1.836. Ubijanjem djece na najmonstrozniji način, četnici su željeli potpuno izbrisati život Bošnjaka na prostoru koji spaja Sandžak sa Bosnom.

Gotovo da ne postoji kraj na životnom prostoru Bošnjaka koji kroz povijest nije doživjio masovna stradanja lokalnog stanovništva. Od Sjenice 1809., Šahovića 1924., Bijelog Polja, Foče, Čajniča, Pljevalja i Rudog 1943., do Bijeljine, Prijedora, Sarajeva, Višegrada, Foče, Bratunca, Vlasenice, Gacka, Nevesinja 1992. i Srebrenice 1995. godine.

Zločini nad Bošnjacima u ovim područjima istraženi su i dokumentirani u određenoj mjeri, ali nigdje do kraja, a i dan-danas predmet su osporavanja od strane velikosrpskih ideologa. U zločinačkim planovima negiranje i osporavanje oduvijek je zauzimalo važno mjesto, zbog čega dugo nismo znali gotovo ništa o masovnom stradanju muslimanskog stanovništva u posljednja dva stoljeća, koje je često imalo genocidne namjere i široke razmjere, pa se s pravom može koristiti termin – genocid u kontinuitetu.  

Jedno mjesto na granici između Bosne i Srbije dugo je bilo na marginama istraživanja, naučnog proučavanja, svjedočenja i obilježavanja – Priboj, gradić na Limu, lijevoj pritoci vijekovima krvave Drine. Postoji jedan broj naučnih radova i poneka knjiga koji govore o genocidu nad Bošnjacima Sandžaka i istočne Bosne, ali su Priboj i njegovo stradanje nepravedno potisnuti u drugi plan, iako je ovaj kraj po masovnosti i svireposti počinjenih zločina u nekim historijskim razdobljima bio na prvom mjestu.

Zbog svoga geografskog položaja u pograničnom pojasu između dva rimska carstva, a zatim osmanskog i austrougarskog, kasnije Srbije i Austrije, pribojski kraj nikada nije imao mira, a njegovo je stanovništvo nekoliko puta padalo u nemilost četničkim zlotvorima.

Uvijek na granici

Rimljani su vladali ovim krajevima sve do 9. vijeka nove ere. U historiji se 822. godina spominje kao početak kada su Slaveni prvi put formirali administrativne oblasti u krajevima oko Lima, gornjeg toka Drine, Pive i Tare.

O pribojskom kraju nema mnogo podataka i tek 1153. godine arapski putopisac El-Idriz Abdulah spominje naselje Banju. Banja je bila centar Nemanjića za borbu protiv bosanskih krstjana. Kako u svojoj knjizi Sandžak bez Bošnjaka navodi Džemail Halilagić – Nemanjići su na najbrutalniji način progonili bogumilsko stanovništvo iz ovih krajeva nazivajući ih bezbožnim, bledivim, prokletim babunima. Brdo Pobijenik dobilo je ime po tome što su Nemanjići pogubili veliki broj bogumila, a rječica Babotina dobila je ime po tome što su u nju bačeni leševi pobijenih bogumila, koje rječica nije mogla da odnese.

Srpski historičari i pisci brojnih radova o pribojskom kraju arheološke lokalitete na kojima se nalaze nekropole stećaka označavaju kao spomenike iz srpskog srednjeg vijeka, dok se najveći broj objektivnih historičara slaže da je riječ o bosanskim stećcima.

Prema Muvekitu i dr. Bašagiću, Osmanlije već 1415. godine gospodare tim širim krajem, u koji spadaju Pljevlja, Čajniče i Foča, a već 1418. godine u Višegradu se nalazi imenovani bosanski beg Ishak-beg. Priboj se prvi put spominje 1485. godine u popisu katastra Bosanskog pašaluka. Kasnije se spominje u dokumentima iz 1530. i 1532. godine.

Nakon konačnog pada Bosne pod osmansku upravu 1463. godine izvršena je upravna podjela teritorija i ustrojen poseban Bosanski sandžak, u čiji sklop ulazi i Priboj s okolinom. U turskim izvorima Priboj se pominje 1469. godine kao pazar u nahiji Dobrun, kadiluk Višegrad. Oko 1516. godine Priboj postaje središte istoimene nahije Višegradskog kadiluka, nakon 1565. je samostalni kadiluk, a nešto prije 1758. godine Priboj je pripojen Starovlaškom kadiluku, čije je sjedište bilo u Novoj Varoši.

Vraćajući se na istok Carigradskim drumom sa svog putovanja po Bosni 1659. godine, kroz Priboj je prošao čuveni turski putopisac Evlija Čelebija. On je ovaj gradić opisao kao kasabu sa trista crijepom pokrivenih kuća, jednom džamijom i tri hana. Čelebija potvrđuje da je Priboj kadiluk u bosanskom sandžaku, a spominje i zidine grada Pribona.

U vrijeme Karađorđevog ustanka, početkom 19. stoljeća, česti okršaji između bosanske vojske i srpskih ustanika vode se neposredno oko Priboja, koji je nekoliko puta spaljivan, a njegovi stanovnici raseljavani. U jednoj predstavci Narodnog vijeća iz Sarajeva upućenom sultanu navodi se da “žene i maloljetna djeca po velikoj zimi, goli i bosi, plačući i suze proljevajući ovamo u varošice iz sela pobjegoše”.

Zbog ovih događaja Priboj se raselio i propao, tako da je 1852. godine imao svega 26 kuća, dva hana i jednu starinsku kuću, što je zabilježio Ivan Frano Jukić u svom opisu „Putovanja iz Sarajeva u Carigrad godine 1852. mjeseca svibnja.“ Pet godina kasnije ruski konzul Hilfer Ding zapisuje da u Priboju ima 30 muslimanskih i 4 pravoslavne kuće. Priboj je ponovo stradao 1875. godine, kada su ga potpuno opustošili Srbi koje je predvodio iguman manastira Banja Prokopije Bujišić.

Preokret u životu Priboja nastao je poslije Berlinskog kongresa 1878. godine, kada je Austrija okupirala Bosnu, a granica između Bosne i Novopazarskog sandžaka postavljena je tri kilometra od Priboja. Međutim, prema posebnoj konvenciji između Turske i Austrije od 12. septembra 1879. godine, Austrija je dobila ovlaštenje da zaposjedne Priboj, Pljevlja i Prijepolje. Od tada se Priboj počinje pridizati, a naročito nakon otvaranja željeznice Sarajevo–Uvac.

Iseljavanje Bošnjaka

Aneksijom Bosne 5. oktobra 1908. godine, Austrija se povlači u granice anektirane Bosne, a Priboj s Prijepoljem i Pljevljima ponovo se našao u granicama Turske. U prvom balkanskom ratu 1912. godine, srpska vojska okupira Priboj, nakon čega je život Bošnjaka u ovom gradu postao nepodnošljiv, a brojne se porodice iseljavaju u Tursku i Bosnu, čime se etničke struktura u ovom kraju drastično promjenila na štetu Bošnjaka.

Zbog zločina u balkanskim ratovima počinjenih od strane Srba i Crnogoraca, iz Sandžaka se na prostore Goražda, Srebrenice, Brčkog, Tuzle i Sarajeva iselilo 23.000 Bošnjaka.

Do 1912. godine, u Priboju su najpoznatije familije bili Hasanagići, Karaosmanovići, Kočevići, Mulaosmanovići, Ćelahmetovići, Husovići, Kulaši, Bećirovići, Demići, Selimagići, Selimbegovići, Mulabegovići, Softići, Saračevići, Topalovići, Peštovići, Maglajlije, Lagumdžije, Polimci, Čizmići, Zildževići, Kurtalići, Hadžiefendići, Memiševići, Turkovići, Ljuce, Rožajci, Pašalići, Baždarevići, Marići, Veletovci, Praše, Hadžihamzići, Uzunovići, Hadžimuratovići, Hajdarevići, Salkanovići, Ćelovići, Koldžići i drugi. Veliki broj ovih familija danas nema svoje potomke u Priboju jer su istrijebljeni u brojnim pogromima. Starosjedioci iz reda pravoslavaca bili su jedino Anđušići.

Ali najteži dani za pribojske Bošnjake tek su trebali doći.

Prikrivanje masovnih četničkih zločina

Tokom 1942. godine, u Priboju je jedno vrijeme djelovala njemačka, italijanska, bugarska i četnička komanda mjesta. Četnici Draže Mihajlovića i Pavla Đurišića  izvršili su strašne zločine nad nezaštićenim bošnjačkim stanovništvom. Prvi pokolj započeo je u petak, 28. januara, i trajao do aprila 1942. godine, pod komandom Baja Pivljanina, a drugi u petak 5. februara do aprila 1943. godine, pod komandom Vojislava Lukačevića, Đurišićevog zamjenika.

Genocid nad Bošnjacima Priboja tokom zime 1943. godine predstavlja najmasovniji zločin ikada nad ljudskim bićima počinjen na teritoriji Srbije, a čije istraživanje ni do danas nije završeno.

Lokalni odbor za istraživanje zločina četnika nad Bošnjacima pribojskog kraja je 1946. godine, utvrdio je broj od 1.542 žrtve. Od toga broja muškaraca je bilo nešto manje od 30%, žena 25% i djece oko 45%. Iako je sadržavao samo dio imena ubijenih, ovaj spisak žrtava dugo je prikrivan, a objavljen je u Sarajevu tek 1996. godine.

Mnogo bliži stvarnoj istini bili su rezultati istraživanja Džemaila Arnautovića, koji je u periodu od 1962. do 1965. godine popisao 2.473 žrtve četničkih zločina u 56 bošnjačkih sela pribojskoga kraja.

Četrdeset godina kasnije, inicijativu za novo istraživanje pokrenuo je Safet Hasanagić potpukovnik JNA u penziji, koji je s historičarem Antunom Miletićem i grupom saradnika iz Priboja, tragajući po arhivskoj građi u muzeju u Užicu, Vojnom muzeju u Beogradu, Arhivu Srbije i Arhivu Jugoslavije, utvrdio spisak od 3.624 Bošnjaka u Priboju, stradalih od četničke ruke. Taj spisak je 2019 godine, objavljenu knjizi Da pravda ne utihne, čiji su autori Milan Radanović, Faruk Dizdarević i Muaz Hasanagić.

Ali Safet Hasanagić i Antun Miletić nastavili su istraživanje. U svom javnom nastupu, Mietić je iznio podatak da je u Priboju ubijeno 3.735 Bošnjaka, dok je Hasanagić pred smrt izjavio da su pronađena imena još šestero stradalih, što predstavlja ukupan zbir od 3.741 osobe. Antun Miletić je iznio i podatke o broju ubijene djece u Priboju i srezovima u okruženju, iz kojih se vidi, da su od ukupnog broja ubijenih polovina bili djeca do 15 godina starosti. U Pljevljima je među 1.492 ubijena Bošnjaka bilo 768 djece, u Foči od 3.497 lica djece je 943, u Čajniču od 411 ubijenih 21 je dijete. A od 3.741 ubijenih u Priboju djece je 1.836. Ubijanjem djece na najmonstrozniji način, četnici su željeli potpuno izbrisati život Bošnjaka na prostoru koji spaja Sandžak sa Bosnom.

S obzirom na to da je na popisu stanovništva od 1931. godine u Priboju živjelo 6.010 Bošnjaka, u vrijeme genocida nije ih moglo biti više od 7.000 jer se, zbog torture kraljevine Jugoslavije, veliki broj bošnjačkih porodica iselio u Tursku i Bosnu, pa se lahko može zaključiti da je u genocidu nad Bošnjacima pribojskog kraja ubijeno više od polovine stanovništva.

Odbor za ljudska prava i humanitarnu djelatnost Priboj 2017. godine izvršio je istraživanje o lokacijama masovnih grobnica u pribojskim selima i utvrdio brojku od 87 mjesta gdje se nalaze kosti stradalih ili pepeo spaljenih tijela bošnjačkih civila.

Iako se Priboj nalazi na teritoriji Srbije, zločine nad Bošnjacima pribojskih sela vršeni su i tokom Agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Danas u ovom gradiću na Limu, lijevoj pritoci krvave Drine.

Prema posljednjem popisu stanovništva na području Opštine Priboj, od ukupno 23.514 stanovnika živi 5.058 Bošnjaka, od kojih se njih 914 izjasnilo kao Muslimani.