Spomen-obilježje Drinskim mučenicama, koje je Vatikan službeno proglasio blaženima, otvoreno je dan nakon njihove beatifikacije u sarajevskoj Zetri, 24. septembra 2011. Od tada, mjesto njihovog stradanja u gradu na Drini pohode vjernici iz cijelog svijeta, a još veći broj očekuje se otvaranjem crkve izgrađene njima u čast. I na dan svečanog otvorenja ovog vjerskog objekta, planirano je polaganje cvijeća i odavanje počasti na  spomen obilježju

U Goraždu će 20. septembra biti svečano otvorena novoizgrađena Crkva Blaženih Drinskih mučenica, a tim povodom očekuje se dolazak više od 1.000 hodočasnika iz različitih dijelova svijeta te visokih crkvenih zvanica. Goraždanski župnik don Josip Tadić potvrdio je dolazak velikog broja vjernika, kao i visokih crkvenih zvanica, uključujući biskupe iz zemalja iz kojih potiču Drinske mučenice. Naglasio je da organizacija ovako velikog događaja zahtijeva zajednički trud i da bez podrške zajednice ovakav događaj nije moguće pripremiti.

Pet časnih sestara ubili su četnici u decembru 1941. godine u Goraždu. Mjesto njihovog stradanja u Goraždu postalo je značajno hodočasničko odredište koje katolički vjernici iz cijelog svijeta posjećuju s dubokim poštovanjem.

Spomen-obilježje Drinskim mučenicama, koje je Vatikan službeno proglasio blaženima, otvoreno je dan nakon njihove beatifikacije u sarajevskoj Zetri, 24. septembra 2011. Od tada, mjesto njihovog stradanja u gradu na Drini pohode vjernici iz cijelog svijeta, a još veći broj očekuje se otvaranjem crkve izgrađene njima u čast. I na dan svečanog otvorenja ovog vjerskog objekta, planirano je polaganje cvijeća i odavanje počasti na  spomen obilježju.

U historiji Bosne i Hercegovine, ali i šireg evropskog prostora, ime Drinskih mučenica zauzima posebno mjesto. Njihova priča nije samo zapis o nasilnoj smrti pet redovnica, već i o dubokoj vjeri, ljudskoj postojanosti i spremnosti na žrtvu.

Sestra Marija Jula Ivanišević rođena je kao Kata Ivanišević 1893. u mjestu Godinjak kod Starog Petrovog Sela, već u djetinjstvu pokazivala pobožnost i sklonost prema žrtvi. U desetoj godini dala je privatni zavjet da neće jesti meso, želeći slijediti svece o kojima je čitala. U samostan ulazi 1914. u Sarajevu, a redovničko ime dobija u Beču, gdje je položila prve zavjete 1916. godine

Kao redovnica, služila je na mnogim mjestima u Bosni i Hrvatskoj, uključujući Breške kod Tuzle i Josipovac. Pamtila ju je zajednica po brižnosti, smirenosti i povjerenju u Božju providnost. Od 1932. bila je poglavarica samostana na Palama, gdje je do svoje smrti širila duh zajedništva i molitve. Njezine sestre i rodbina svjedočile su da je u svakodnevici zračila mirom, a u teškim situacijama oslanjala se na duboku molitvu i pouzdanje u Boga

Sestra Marija Bernadeta Banja, najmlađa među Drinskim mučenicama, rođena je 1912. u Velikom Grđevcu u Hrvatskoj. Potekla je iz marljive i pobožne porodice. Sa sedamnaest godina odlučuje se za redovnički život i ulazi u zajednicu Kćeri Božje ljubavi u Koprivnici. Zavjete je položila 1932., a šest godina kasnije i doživotne. Nakon toga upućena je na Pale, gdje je cijeli svoj kratki život služila u kuhinji.

Iako niskog rasta, s. Bernadeta je zračila jednostavnošću i radošću. Sestre su je pamtili kao „malo srce i žilu kucavicu zajednice“, uvijek strpljivu, vrijednu i sabranu. Rad u kuhinji, iako težak, obavljala je s ljubavlju i vedrinom, a mnogi su je opisali kao „vjernu u malom“,redovnicu koja je u malim stvarima pokazivala veliku ljubav

Sestra Marija Krizina Bojanc rođena je 1885. u mjestu Zbure kod Šmarjete u Sloveniji. U samostan je ušla 1921. godine, nakon čega je dobila redovničko ime. Poznata po skromnosti, tišini i predanosti radu, sestre su je opisivale kao „marljivu poput pčele“. Najčešće je obavljala teške fizičke poslove: brinula o stoci, radila na zemlji i u praonici.

Posebno je gajila pobožnost prema Djevici Mariji, a željela je, kako je više puta spominjala, umrijeti kao mučenica. Iako po naravi plaha, bila je osoba molitve i velikog unutrašnjeg mira. Njezina duhovnost očitovala se u spremnosti da uvijek izabere ono teže, vjerujući da je to put kojim Bog vodi

Sestra Marija Antonija Fabjan rođena je 1907. u slovenskom mjestu Malo Lipje, nakon smrti roditelja brinula se o njoj tetka, koja ju je odgajala u kršćanskom duhu. U samostan ulazi 1929. godine u Sarajevu, gdje dobija ime Marija Antonija. Njene vrline bile su poslušnost, marljivost i skromnost. Sestre su je opisivale kao šutljivu, staloženu i smirenu osobu, koja je govorila samo onda kada je bilo potrebno.

Najviše je radila u vrtu, praonici i na zemljišnim posjedima, a poznata je po životnom načelu koje je preuzela od tetke: „Tko tebi učini zlo, ti njemu učini dobro.“ To načelo, duboko ukorijenjeno u Evanđelju, pratilo ju je sve do mučeničke smrti

Sestra Marija Berchmana Leidenix bila je najstarija među Drinskim mučenicama, rođena 1865. u Austriji, redovnica izuzetne obrazovanosti i iskustva. Tokom Prvog svjetskog rata radila je kao bolničarka u Višegradu, gdje je njegovala ranjenike i bolesnike, zbog čega je stekla veliko poštovanje. Kasnije je bila učiteljica novakinja u Sarajevu, gdje je mnoge mlade redovnice uvodila u duh predanja i žrtve.

Na Palama je prozvana „srpskom majkom“ i „turskom sestrom“ jer je podučavala i muslimansku i pravoslavnu djecu, ne praveći razliku među njima. Iako već u poznim godinama i bolesna od astme, sestra Berchmana je svojim primjerom širila vjeru, poniznost i ljubav prema Bogu i ljudima. Ubijena je u 76. godini života

Samostan „Marijin dom“ na Palama osnovan je 1911. godine kao mjesto odmora i oporavka za bolesne sestre iz Sarajeva i druge goste. Dvije godine kasnije otvorena je i osnovna škola kojom su upravljale sestre, a koja je djelovala sve do 1919, kada ju je ukinula tadašnja vlast Kraljevine SHS.

Od tada sestre svoju misiju nastavljaju kroz karitativni i pastoralni rad. Njihova kuća postaje utočište za siromašne, izbjeglice i sve kojima je bila potrebna pomoć. Nerijetko se u ljetnim mjesecima u samostanu hranilo i više od šezdeset osoba dnevno

Sestre su, kako svjedoče mještani, pomagale svima bez razlike, pravoslavcima, muslimanima i katolicima. Njihova nesebičnost bila je toliko prepoznata da je kuća dobila nadimak „gostionica siromaha“. Davale su od onoga što su imale: hranu, odjeću, lijekove, pa čak i sitnice poput petroleja ili soli. Franjo Milišić, pomoćnik u samostanu, svjedočio je da su bile „bolje od majke“ i da nikada nisu pravile razliku među ljudima

Od 1932. godine zajednicom na Palama upravljala je s. Jula Ivanišević. Njezino vodstvo obilježeno je toplinom i mudrošću, a samostan je funkcionisao kao živa zajednica molitve, požrtvovnosti i ljubavi. Zajednica je brojala pet sestara, ali svjedočanstva onih koji su ih poznavali kažu da su izgledale poput „pet anđela“.

Sestra Jula je bila motor cijele kuće, organizovala je rad, brinula o svakom detalju, a istovremeno je bila i sestra i majka zajednici. Sestre su je voljele jer je bila razborita i pravedna, ali i puna razumijevanja.

Sestre su bile poznate po bliskosti s narodom. Učile su djecu vjeronauk, pomagale bolesnima, liječile ih čajevima i kućnim lijekovima, te primale putnike namjernike. Susjed pravoslavac, kada se razbolio, primao je njegu i ljekovite napitke od s. Jule. Kada bi seljaci s Romanije išli na sajam u Sarajevo, zastajali su u samostanu da se odmore i okrepe. Katolički tjednik 1942. zapisuje da su „sestre bile samo prijatelji i dobročinitelji svojim susjedima pravoslavcima“.

Njihova dobrota prelazila je granice vjere i nacije. Sestra Berchmana, najstarija među njima, učila je muslimansku djecu čitati i pisati, pa je prozvana „turskom sestrom“, dok su je drugi nazivali „srpskom majkom“ jer je pomagala i pravoslavnima. Njihov rad svjedočio je ekumenskom duhu mnogo prije nego što će taj pojam postati uobičajen.

Početkom Drugog svjetskog rata situacija u Bosni i Hercegovini postaje sve opasnija. Na Palama, od jeseni 1941, dolazi do stalnih sukoba i pucnjave. Samostan se nalazi u području koje kontroliraju različite vojne i paravojne formacije, a opasnost raste iz dana u dan.

Uprkos tome, sestre donose odluku da ostanu. Smatrale su da je njihova misija biti uz narod, dijeliti njegovu sudbinu i donositi svjetlo nade. „Opasnost je velika, ali ne možemo sad nikuda. Nek nam dragi Bog dadne sretnu lijepu smrt i drugo nam ništa ne treba“, zapisala je Jula u pismu sestri 16. oktobra 1941. Godine Svojim rođacima i prijateljima često je poručivala da mole za mir i za Crkvu, uvjerena da je „zli duh začetnik svih mržnji i zala“. Njene riječi pokazuju svjesnost o prijetećoj opasnosti, ali i duboko pouzdanje u Božju providnost.

U oktobru 1941. godine, u njihov dom dolazi slovenski svećenik Franc Ksaver Meško, prognan iz Slovenije. Njegovo prisustvo donosi sestrama duhovnu snagu jer se svakodnevno služi sveta misa u samostanskoj kapelici. Upravo je misa postala njihova najveća utjeha u tim teškim mjesecima.

Mještani su kasnije svjedočili da su sestre, iako svjesne opasnosti, zračile mirom. Kronika sarajevske zajednice bilježi da su „mirno radile“ dok je oko njih odjekivala pucnjava. Ujutro 11. decembra 1941, na dan kada će biti odvedene, Jula je poslala božićnu čestitku sestri Franciski u Zagreb, poželjevši „mir novorođenog Spasitelja ovoj uzburkanoj zemlji“. Riječ „mir“ bila je posljednja poruka koja je izašla iz Marijinog doma

Jutro 11. decembra 1941. godine označilo je početak mučeničkog puta sestara. Četničke jedinice provalile su u samostan na Palama, opljačkale ga i zapalile. Sestra Jula, poglavarica, bila je svjesna opasnosti, ali nije željela pobjeći. „Ja idem k sestrama!“, rekla je dok je trčala prema kući u plamenu, odlučna da ostane sa zajednicom

Sestre su zajedno sa slovenskim svećenikom Francem Ksaverom Meškom odvedene u zarobljeništvo. Pridružene su im i djevojke iz susjednog doma, koje su kasnije oslobođene. Zarobljenička kolona kretala se romanijskim brdima kroz snijeg i led. Sestre, bez odgovarajuće odjeće i obuće, morale su gaziti dubok snijeg, preskakati zaleđene potoke i podnositi ledenu noć. Najstarija, Berchmana, iscrpljena i bolesna, odvojena je od ostalih i ostavljena u jednoj drvenoj kolibi. Njene posljednje riječi bile su zahvala Bogu što je mogla živjeti kao redovnica.

Svjedoci tog marša kasnije su pričali da sestre nisu proklinjale niti tražile pomilovanje. Šutjele su, molile i tješile djevojke koje su plakale. Kada je svećenik Meško drhtao od hladnoće, Krizina ga je zaogrnula svojim ogrtačem, pokazujući hrabrost i ljubav čak i u trenucima vlastite patnje.

Jedan pravoslavni domaćin, u čijoj su kući nakratko boravili, svjedočio je kako su sestre kleknule na pod i molile, a on je govorio: „Dobri Bože, ti nas spasi!“ To pokazuje da njihova dobrota nije bila nepoznata ni susjedima druge vjere.

Nakon četiri dana iscrpljujućeg puta, 15. decembra 1941. sestre su dovedene u kasarnu u Goraždu. Rečeno im je da će njegovati ranjenike, ali noću četnici nasrću na njih s nečistim namjerama. Sestre su odlučno odbile. „Radije smrt nego to što vi tražite!“, navodno je rekla Jula.

Nasilje, nagovaranja i prijetnje trajali su gotovo sat vremena. Kada su im počeli trgati odjeću, sestre su potražile jedini izlaz, prozor na drugom katu. Pozivajući Isusa u pomoć, skočile su u smrt. Povrijeđene i polomljene, na zemlji su dočekale smrt od noževa napadača, a zatim su njihove izmučene tijela odgurnuta na obalu Drine.

Svjedoci iz obližnjih kuća čuli su njihove posljednje vapaje: „Isuse, spasi nas! Isuse, smiluj se!“ Dvanaestogodišnja Marija Čolić i njena sestra Veronika, koje su s porodicom živjele 150 metara od kasarne, jasno su prepoznale glasove i molitve koje su dopirale iz noći.

Vijest o smrti sestara širila se sporo. Tek u martu 1942. stigla je potvrda. Provincijalna glavarica Lujza Reif pisala je sestrama u Sarajevu da su izgubile „najbolje sestre, prave redovnice, marljive i radine“. Njena utjeha bila je samo u uvjerenju da su živjele i umrle u svetosti.

Na zgarištu Marijinog doma pronađen je rastopljeni ciborij u kojem se jasno vidjelo pet otisaka izgorjelih hostija. Za mnoge sestre to je bio znak, simbol pet života položenih u žrtvu.

Glas o mučeništvu Drinskih sestara širio se decenijama. U Sarajevu je 1999. otvoren postupak za njihovu beatifikaciju. Biskupijski proces završen je 2003, a 2010. Kongregacija za kauze svetaca u Rimu priznala je njihovo mučeništvo. Papa Benedikt XVI. potpisao je 14. januara 2011. Dekret o mučeništvu, čime je odobrena njihova beatifikacija.  Svečana beatifikacija održana je 24. septembra 2011. u Sarajevu, pred hiljadama vjernika. Drinske mučenice proglašene su blaženima, a njihovo ime upisano u kalendar Crkve kao svjedočanstvo vjere, ljubavi i postojanosti.

IZVOR: s M. Ozana Krajačić: “Drinske mučenice”