Bilo je slučajeva da su porodice pokušale sahraniti bližnje u starim grobljima i bile napadnute, ili su morale bježati sa tijelima, tražeći sigurno mjesto za ukop. Prema podacima UN-a, više od 714.000 ljudi u Gazi – trećina populacije – bilo je prisiljeno na raseljavanje samo u posljednja tri mjeseca. Više od 90% teritorije Gaze proglašeno je nepogodnim za život

U Gazi više ne postoji sigurno mjesto – ni za žive, ni za mrtve. Izraelsko bombardiranje i vojna okupacija spriječili su čak i dostojanstvene dženaze. Tradicionalna groblja su nedostupna, označena kao „crvene zone“, zabranjene za civile. Umjesto toga, širom pojasa Gaze nastaju improvizirana groblja – tihe oaze bola gdje porodice, pod letećim dronovima i u strahu od novih napada, pokušavaju sahraniti svoje najmilije.

Petnaestogodišnji Nazmi Abu Lehia u improviziranom groblju u Al Mawasiju završava zatvaranje mezara svoga oca, Mohammeda, ubijenog u izraelskoj pucnjavi blizu tačke za distribuciju humanitarne pomoći u Rafahu. Sahranu je odgodio za jedan dan, nadajući se da će ga uspjeti odvesti do porodične parcele: „Želio sam da počiva pored mog djeda i amidža“, govori Nazmi. „Tamo smo ih posjećivali, učili Fatihu, donosili cvijeće. To nam je donosilo mir.“

Ali porodično groblje sada se nalazi unutar izraelske „crvene zone“, područja intenzivnih borbi. „Sada su i naši mrtvi raseljeni“, kaže Nazmi.

Prema podacima Ministarstva zdravstva u Gazi, koje je pod kontrolom Hamasa, od 7. oktobra 2023. godine Izrael je ubio najmanje 57.000 Palestinaca, a broj ranjenih premašuje 134.000. Humanitarne organizacije upozoravaju da su stotine tijela i dalje zatrpane pod ruševinama, a snimci iz Gaze svjedoče o leševima ostavljenim na ulicama, koje su čak napadali i psi.

U takvim okolnostima, ni posljednje zbogom ne može biti kako dolikuje. Porodica Abu Lehie klanja dženazu pod zujanjem dronova. „Nismo stigli proučiti sve dove. Samo želimo završiti što prije“, priznaje Nazmi.

U palestinskoj kulturi, ukop među precima simbol je duhovne i porodične bliskosti. Mnogi Gazani unaprijed određuju gdje žele biti ukopani. Ali rat je uništio i te posljednje želje. „Od početka rata, ukopali smo više od 40 članova porodice izvan našeg porodičnog groblja“, kaže Abu Mohammad, Nazmijev amidža. „Neki su izričito tražili gdje da ih ukopamo, ali sada to više ništa ne znači.“

Bilo je slučajeva da su porodice pokušale sahraniti bližnje u starim grobljima i bile napadnute, ili su morale bježati sa tijelima, tražeći sigurno mjesto za ukop. Prema podacima UN-a, više od 714.000 ljudi u Gazi – trećina populacije – bilo je prisiljeno na raseljavanje samo u posljednja tri mjeseca. Više od 90% teritorije Gaze proglašeno je nepogodnim za život.

U martu 2024. godine, osamdesetogodišnji Imran al Astal iz Al Mawasija donirao je parcelu zemlje za ukop mrtvih, nakon što je vidio porodice kako pokušavaju sahraniti tijela u ulicama. Sa sinovima, građevinarima, iskopao je prve mezare. „Vidjeli smo ljude kako nose tijela i nemaju gdje da ih sahrane. Spremali su se kopati po sokacima. Učinio sam što sam mogao“, kaže Al Astal.

Danas je to jedno od desetina improviziranih grobalja u Gazi – smještenih na poljima, pustarama, među ruševinama. Ali i ta groblja se brzo pune. „Skoro je popunjeno. Pokušavam pronaći još zemlje. Ljudi umiru svakog dana, a nemaju gdje da počivaju“, kaže Al Astal.

Al Mawasi je i sama postala utočište za žive. Trenutno tu boravi oko 425.000 ljudi, što je skoro četiri puta više nego prije tri mjeseca, kada ih je bilo 115.000.

U Khan Yunisu, nedaleko od bolnice Nasser, novoizgrađeno „Alžirsko groblje“ postalo je mjesto posljednjeg počinka za oko 1.200 ljudi. Ime nosi po alžirskoj humanitarnoj organizaciji koja je finansirala gradnju mezara. Većina ukopanih potječe iz Rafaha i Khan Yunisa – mjesta sada pod potpunom izraelskom vojnom kontrolom.

Za porodice, trauma gubitka dodatno je pojačana činjenicom da se njihovi najmiliji ukopavaju „među strancima“. „Moj sin Abdulrahman sada počiva među nepoznatima“, govori Mohammad al Faqaawi. Petnaestogodišnji Abdulrahman ubijen je kod tačke za humanitarnu pomoć u Rafahu. „Naše porodično groblje udaljeno je svega dva kilometra, ali to je crvena zona. Nisam mogao riskirati“, kaže kroz suze. Njegova kćerka Hanan ubijena je prošle godine. Bila je sahranjena u starom groblju, ali nakon izraelske ofanzive na Rafah, njeno tijelo je nestalo. „Nikad je nisam našao“, slomljeno priznaje.

Psiholog Said al Kahlout objašnjava da biranje i briga o mjestu ukopa igra važnu ulogu u procesu žalovanja. „U Gazi ne ukopavamo samo tijela – mi ih sidrimo, vežemo za tlo, za sjećanje. Ali sada ljudi sahranjuju svoju djecu u neobilježenim parcelama, na mjestima na koja možda nikada neće moći da se vrate.“

On je nedavno izgubio majku. Njena posljednja želja bila je da počiva pored svoga muža. Uprkos opasnosti, on i njegova braća su to ispunili. „Igrali smo se s vlastitim životima, ali znali smo koliko joj je to bilo važno“, kaže. „Razgovarao sam s muškarcima koji plaču ne samo zbog smrti sina, nego zato što nisu mogli da ih sahrane kako treba“, dodaje. „Porodice su plaćale ogromne svote da izvuku tijela ispod ruševina – samo da bi ih dostojno ukopali. Čak i usred rata, to je važno.“

Na Alžirskom groblju, redovi svježih mezara protežu se unedogled. Mnoge su bez imena, bez nišana. Porodice lutaju pokušavajući da se prisjete gdje su sahranili svoje najmilije. „Ne znam hoću li opet uspjeti pronaći ovo mjesto“, kaže Al Faqaawi. U Al Mawasiju, Nazmi Abu Lehia stavlja mali cvijet na mezar svoga oca i briše prašinu s ruku. Oko njega, drugi čine isto. „Ako se ikada vratimo kući, povest ću oca sa sobom“, obećava.

IZVOR: El Pais