Senzacionalna pobjeda Bodø/Glimta nad Interom i plasman u osminu finala Lige prvaka ponovo je otvorila pitanje: kako zemlja od svega 5,6 miliona stanovnika proizvodi toliko vrhunskih sportista? Od zimskih olimpijskih rekorda do nogometnih uspjeha, Norveška godinama gradi model koji se razlikuje od većine velikih sportskih sistema, manje pritiska, više igre i dugoročni razvoj umjesto rane selekcije. Upravo ta filozofija danas donosi rezultate i na najvećoj evropskoj sceni

Kad je Jens Petter Hauge zabio za 1:0 Bodø/Glimta protiv Intera u Milanu, norveški TV-komentator vrisnuo je toliko glasno u mikrofon da je zvuk „probio“ i počeo krčati. Kod 2:0, pogotkom Hakona Evjena, više ga niko nije mogao zaustaviti. Čak i da razumijete norveški, iza tog emotivnog rafala teško biste razaznali riječi. U grubom prevodu, poruka je bila otprilike: „Poludiću!“

Pogodak Alessandra Bastonija za Inter nije bio problem za Norvežane, prvi meč na sjeveru Norveške već su dobili 3:1. A pobjeda 2:1 na San Siru, u utorak, samo je zapečatila ulazak Bodø/Glimta u osminu finala Lige prvaka. Senzacija je bila potpuna: prvi put je jedan norveški klub dobio eliminacioni dvomeč u „kraljevskoj klasi“i to protiv prošlogodišnjeg finaliste, ekipe koja uvjerljivo vodi u italijanskom prvenstvu.

Sjever Italije očito je dobar teren za norveške sportistkinje i sportiste. Na Zimskim olimpijskim igrama u Milanu/Cortini zemlja od svega 5,6 miliona stanovnika doslovno je „pokupila“ medalje: Norveška je osvojila 18 zlatnih odličja (olimpijski rekord) i ukupno 41 medalju, tačno onoliko koliko su Austrija i Švicarska zajedno.

Bodø/Glimt je u osmini finala Lige prvaka, a norveški nogometni viceprvak tako još jednom potvrđuje posebnu poziciju koju Norveška zauzima u sportu. U zimskim disciplinama to je već decenijama norma. Ali ni u ljetnim sportovima, i ne samo u nogometu, Norveška odavno nije „slaba tačka“. Kako to rade?

Johannes Høsflot Klæbo kao dječak sanjao je da postane nogometaš. Nije isključeno da bi danas, uz Erlinga Haalanda i Martina Ødegaarda, izgledao sasvim prirodno u snažnoj norveškoj reprezentaciji. Ali sa 16 godina morao je presjeći i izabrao je skijaško trčanje. Nije to bila loša odluka: nedavno je postao najuspješniji zimski olimpijac svih vremena. Jedanaest zlatnih medalja govori samo za sebe.

A Klæbo nije usamljen. Nogometašice Caroline Graham Hansen i Ada Hegerberg, teniser Casper Ruud, šahovski genij Magnus Carlsen, atletičari Karsten Warholm (prepone) i Jakob Ingebrigtsen (trčanje), lista norveških sportskih zvijezda duga je i raznovrsna.

Klæbo je izuzetak po razmjerama uspjeha, ali put mnogih norveških sportista sličan je u logici. „Norveška djeca se kreću, tačnije: djeca se kreću sama od sebe. Mnoga krenu u malom sportskom klubu. Odande prave korak po korak“, rekao je nekadašnji profesionalni nogometaš Jan Åge Fjørtoft za Der Standard. Po njegovim riječima, norveške općine su obavezne da u prvim školskim godinama nude poslijepodnevni, vanškolski boravak; zaposleni roditelji djecu često preuzimaju kasnije. „Naravno da sport tu igra veliku ulogu.“

Ključni detalj norveškog modela je ono što mnogim velikim sportskim sistemima zvuči kao hereza: do 12. godine u omladinskom sportu se ne „broji“. Nema rezultata, nema tablica. U prvom planu je igra i radost, pritisak se smanjuje, a djecu se ne gura prerano u specijalizaciju.

Naprotiv, ohrabruje ih se da isprobaju više sportova, i da što više njih što duže ostane „u igri“. Studije pokazuju da djeca i mladi najčešće odustaju iz dva razloga: zato što im sport prestane biti zabavan ili zato što pritisak postane prevelik. Norveška pokušava spriječiti i jedno i drugo.

Tore Øvebrø, norveški direktor elitnog sporta, sažeo je filozofiju u rečenicu koju je izgovorio za CNN: „Mnogo velikih sportskih sistema više se bavi eliminisanjem mladih nego njihovim razvojem. Selekcija je samo drugi način da se ljudi ‘riješe’. Nas je malo. Moramo brinuti o svima.“

Zato se u Norveškoj manje radi o ranom otkrivanju talenata i usmjeravanju u jednu „stazu“, a više o tome da se mladim sportistima ostavi prostor da sami pronađu put. Haaland je, recimo, do 16. godine igrao u istom mješovitom timu u Bryne FK, zajedno s 39 dječaka i jednom djevojčicom. Nije bilo podjele na „prvu, drugu i treću“ ekipu, niti razreda učinka.

„Kad isprobavaš različite sportove, upoznaješ različite kulture, i to znači da razvijaš socijalne vještine za rad s različitim ljudima“, rekao je Øvebrø. „Osnova učenja je široka, i s takvom djecom lakše je graditi kulturu vrhunskog učinka, znaju ko su i šta žele. Želimo da djeca imaju osjećaj da to rade zbog sebe.“

Prema Øvebrøu, 93 posto norveškog stanovništva do 25. godine na ovaj ili onaj način bilo je uključeno u organizovani sport. U zemlji postoji oko 12.000 multisportskih klubova s približno tri miliona članova.

Veliku ulogu odigrao je i „Olympiatoppen“,centar iznad Osla u kojem se vrhunski sport razvija kroz različite discipline. Zimski sportisti tu rade uz ljetne, struke se miješaju, znanje se dijeli. „Tamo se svi stručnjaci razmjenjuju, tamo je objedinjeno znanje“, rekao je Tirolac Alexander Stöckl, koji je od 2011. do 2024. bio glavni trener norveških skakača. U blizini je i sportski univerzitet koji unosi naučnu komponentu, komunikacija je kratka, „ostrvsko razmišljanje“ nema prostor.

A postoji i ono što se najčešće naziva „kulturološka razlika“. Austrijski skijaš-trkač Mika Vermeulen, koji živi u Norveškoj, opisao je to u intervjuu za Der Standard: „Ako u Austriji u marketu kažem da dolazim s treninga, prva reakcija je: Pa kakva je to muka, što sebi to radiš. Ako isto kažem u Norveškoj, kažu: Jao, lijepo, gdje si danas bio?“

Na dodjeli medalja na Nordijskom svjetskom prvenstvu u Trondheimu 2025. godine, uprkos oluji i kiši, bilo je 30.000 ljudi. „Mnogi mladi sportisti tada pomisle: to želim i ja jednom doživjeti“, rekao je Fjørtoft.

Aspmyra stadion u Bodøu prima samo 8.200 gledalaca. I u prvoj utakmici protiv Intera u toj areni, i u revanšu u Milanu, devet Norvežana bilo je u početnoj postavi. A put kluba iz grada od 50.000 stanovnika koji je nedavno dobio i Manchester City i Atlético Madrid nastavlja se.

U osmini finala Lige prvaka Bodø/Glimt ide na Sporting iz Lisabona ili ponovo na Manchester City. A ono što je do jučer zvučalo kao nemoguća senzacija, danas više nije nezamislivo: plasman u četvrtfinale više ne bi bio šok, nego još jedan dokaz da Norveška, u sportu, do vrha ne dolazi jednim putem, nego na svoje načine.

IZVOR: Der Standard