Američki predsjednik Donald Trump ponovo koristi svoju prepoznatljivu taktiku: pregovori s Iranom traju samo dok ne počnu bombarderi. Najnoviji udari na iranske ciljeve, izvedeni usred diplomatskih razgovora, otvaraju ozbiljno pitanje – je li riječ o sigurnosnoj strategiji ili o politici ucjene. Washington i Tel Aviv traže potpunu kapitulaciju Teherana, dok kritičari upozoravaju da takva „diplomatija sile“ ruši međunarodna pravila i gura region prema još većem haosu. U pozadini svega stoje i američki izbori, ali i ambicija da se promijeni režim u Iranu

U politici Sjedinjenih Američkih Država povremeno se pojavi predsjednik koji vjeruje da je pregovaranje tek uvod u nešto drugo – demonstraciju moći. Donald Trump je tu logiku pretvorio u metodu. Njegov obrazac prema Teheranu postao je gotovo predvidiv: otvoriti pregovore, stvoriti privid diplomatskog procesa, a zatim, čim rezultat ne bude brz ili potpun, posegnuti za vojnim udarom. Tako je bilo prošlog ljeta, kada su američki napadi na iranska nuklearna postrojenja uslijedili gotovo paralelno s pregovorima u Omanu. Tako je i sada, dok su razgovori još trajali, a iranski režim pokazivao znakove slabosti.

U Trumpovoj političkoj filozofiji to se naziva „diplomatijom sile“. U toj shemi jači nema razloga da pravi ustupke slabijem. Naprotiv, slabost protivnika postaje prilika da se iznudi kapitulacija. Ova vrsta politike ne zahtijeva velike međunarodne koalicije kakve su okupljale američke administracije tokom ratova protiv Iraka 1991. i 2003. godine. Ne zahtijeva ni posebno pravno pokriće, ni dugotrajne rasprave u Kongresu, a još manje mandat Ujedinjenih nacija. Rat se više ni ne naziva ratom. Govori se o „velikim borbenim operacijama“, terminologiji koja podsjeća na rusku formulaciju o „specijalnoj vojnoj operaciji“ u Ukrajini.

Takva strategija ima jasnu poruku: pregovori nisu prostor kompromisa nego instrument pritiska. Washington i Tel Aviv su od Teherana tražili potpunu demontažu nuklearnog programa, odricanje od balističkih projektila i prekid podrške saveznicima u regionu. Za iranski režim, već oslabljen unutrašnjim nemirima i međunarodnim sankcijama, to je značilo jedno – kapitulaciju. Teheran je bio spreman razgovarati i možda pristati na djelimične ustupke, ali ne i na potpuno političko samouništenje.

U tom kontekstu postaje razumljiv komentar američkog pregovarača Stevena Witkoffa, koji je rekao da je Trump „radoznao zašto Iran još nije kapitulirao“. Rečenica zvuči gotovo cinično, ali zapravo otkriva suštinu pregovaračkog pristupa: ako protivnik ne prihvata ultimatum, diplomatija se zatvara, a otvara se vojna faza. Nakon posljednjih udara i dramatične poruke upućene iranskoj vojsci, da položi oružje ili se suoči s „sigurnom smrću“, postalo je jasno da je prostor za pregovore praktično nestao.

Trump svoje poteze predstavlja kao preventivnu odbranu od prijetnje koja traje već decenijama. U njegovoj verziji historije linija sukoba počinje 1979. godine, dolaskom ajatolaha na vlast i talačkom krizom u američkoj ambasadi u Teheranu. Slijede napadi na američke vojnike u Libanu, djelovanje šiitskih milicija u Iraku, pa čak i napad na američki razarač USS Cole 2000. godine. U taj narativ uklapa se i napad Hamasa na Izrael sedmog oktobra. Takva interpretacija omogućava da se današnja vojna akcija predstavi kao kulminacija dugog sukoba, a ne kao politička odluka trenutka.

U svemu tome presudnu ulogu ima Izrael. Malo ko u Washingtonu poznaje iransko pitanje bolje od Benjamina Netanyahua, a još manje političara zna kako uvjeriti američkog predsjednika da je vojni udar jedini izlaz. Otuda mnogi analitičari smatraju da je stvarni cilj operacije promjena režima u Teheranu, projekat koji Izrael zagovara godinama.

Međutim, upravo tu počinje paradoks. Promjena režima bez kopnene invazije gotovo je nemoguća. A slanje američkih vojnika u Iran politički je i vojno rizično do mjere da ga niko ozbiljno ne razmatra. Rezultat bi, umjesto rušenja vlasti, mogao biti suprotan: konsolidacija režima, radikalizacija društva ili čak raspad države u haosu i građanskom ratu. Takav scenarij ne mora nužno zabrinjavati izraelsku vladu, ali bi mogao imati dugoročne posljedice za cijeli Bliski istok.

Za samog Trumpa, ova operacija ima i ličnu dimenziju. On želi ući u historiju kao lider koji je slomio iranski režim, zaštitio Izrael i demonstrirao moć američke supersile. U njegovoj političkoj retorici to je trenutak odlučnosti: poruka svijetu da se američka snaga ne dovodi u pitanje.

Problem je što takva politika ruši i neke mitove o samom trumpizmu. Tokom kampanja Trump se često predstavljao kao političar koji izbjegava velike ratove i kritizira intervencionizam svojih prethodnika. Međutim, niz poteza posljednjih godina govori drugačije. Najprije bombardiranje Irana, zatim dramatična operacija protiv venecuelanskog lidera Nicolása Madura, a sada i novi regionalni sukob koji prijeti širenjem. Sve to ukazuje na transformaciju američke politike od unilateralnog policajca do aktera koji djeluje mimo međunarodnih pravila.

Tu dolazimo do ključnog pitanja: legitimnost. Prema međunarodnom pravu, rat može biti opravdan samo ako predstavlja odgovor na neposrednu agresiju, ako je proporcionalan i ako su iscrpljene sve diplomatske opcije. Takođe, očekuje se podrška međunarodne zajednice, prije svega kroz institucije poput Ujedinjenih nacija. U slučaju najnovije operacije protiv Irana teško je pronaći ijedan od tih elemenata. Napadi su izvedeni dok su pregovori još trajali, bez šire međunarodne podrške i bez jasnog dokaza o neposrednoj prijetnji.

Zato kritičari tvrde da Washington time podriva poredak koji je sam pomogao izgraditi nakon Drugog svjetskog rata. Ironija je gotovo tragična: država koja je decenijama bila ključni arhitekt međunarodnog sistema sada djeluje izvan njegovih pravila.

Ostaje pitanje zašto baš sada. Jedno objašnjenje leži u američkoj unutrašnjoj politici. Kako se približavaju izbori za Kongres, predsjednici često traže načine da demonstriraju odlučnost i snagu. U prošlosti su to činili ekonomskim reformama ili političkim kampanjama. Trump bira drugačiji put, geopolitiku visokog rizika.

Bombardovanje Irana tako postaje više od regionalnog sukoba. Ono je dio šire političke strategije u kojoj vojna akcija služi kao signal moći, ali i kao instrument unutrašnje mobilizacije. U toj igri diplomatija postaje dekor, pregovori kulisa, a stvarna poruka šalje se projektilima.

Historija nas, međutim, uči da takva politika rijetko završava onako kako njeni autori očekuju. Bliski istok je pun intervencija koje su počele kao brze operacije, a završile kao dugotrajni haos. Upravo zato današnja kriza nosi težinu mnogo veću od jedne vojne kampanje: ona otvara pitanje kakav će svjetski poredak nastati ako se sila ponovo nametne kao glavni argument međunarodne politike.