Nakon 40 dana razornog sukoba koji je svijet doveo do ruba provalije, a globalnu ekonomiju u stanje šoka, dvosedmično primirje između SAD-a i Irana donosi varljivo olakšanje. Dok Donald Trump pokušava opravdati vojni avanturizam koji je završio tamo gdje je i počeo, a Benjamin Netanyahu suočava s političkim slomom kod kuće, Teheran izlazi iz krize s novim saznanjem o svojoj moći nad svjetskim energetskim tokovima

Dvosedmično primirje, postignuto tek nekoliko minuta prije nego što je istekao ultimatum Donalda Trumpa Iranu, nesumnjivo predstavlja olakšanje za cijeli svijet. Ipak, njegova krhkost jasno ukazuje na to da smo još uvijek daleko od željenog rješenja sukoba koji nikada nije trebao biti pokrenut i za koji američki predsjednik snosi neporecivu odgovornost. Ne može se smatrati uspjehom činjenica da je bilo potrebno više od 40 dana rata, s više od 2.000 mrtvih u desetak zemalja, stotinama hiljada raseljenih u Libanu i dubokim oštećenjima regionalne energetske infrastrukture, da bi se strane vratile pregovorima koji vise o koncu. Ironija je tim veća što su ti isti pregovori već bili u toku dan prije nego što su Sjedinjene Američke Države i Izrael napali Iran.

Imperativ je pozdraviti privremeno utišavanje oružja u sukobu protiv kojeg su upozoravali brojni glasovi, čak i među Trumpovim političkim pristalicama. Upozorenja su se ticala kako nepravednosti same vojne akcije, tako i teških strateških i ekonomskih posljedica po globalnu stabilnost. Idealno bi bilo da ovo primirje preraste u trajni prekid vatre, ali je nemoguće zanemariti Trumpovu historiju nedosljednosti prema onima s kojima pregovara. Iranci imaju više nego dovoljno direktnog iskustva s tim.

Jasno je da je američki predsjednik u posljednjim satima više puta proturječio samome sebi u pogledu broja tačaka o kojima namjerava pregovarati s Teheranom. Zbog toga Bijela kuća mora usvojiti pošten i transparentan pristup. Istovremeno, iranska teokratija mora prekinuti nasilnu unutrašnju represiju nad vlastitim stanovništvom, koju je pokrenula pod izgovorom rata, i okončati globalnu ucjenu u vezi s tranzitom kroz Hormuški tjesnac.

Dodatno opterećenje predstavlja stav izraelske vlade, koja svoju neopravdanu agresiju na Liban stavlja izvan okvira ovog sporazuma. Benjamin Netanyahu, glavni podstrekač ovog rata, ponovo pokazuje potpuno zanemarivanje međunarodnog prava. Pokušava steći stratešku prednost tvrdeći da njegova kršenja humanitarnog prava više nisu među globalnim prioritetima. Masovno raseljavanje libanskih civila, koje je naredila izraelska vojska, mora se odmah zaustaviti i preokrenuti, kao što se mora okončati i invazija na južni Liban.

Realno gledano, prekid vatre treba smatrati tek minimalnom polaznom tačkom u izuzetno složenoj regionalnoj situaciji. Gotovo svaka zemlja u okruženju pogođena je nasiljem na ovaj ili onaj način. Od potpunog uništenja Gaze do nestabilnosti u Siriji, ranjivosti zaljevskih država i neizvjesnosti u Iraku, svjedočimo regiji koja je još jednom demonstrirala svoje globalne reperkusije. Trenutno prisustvujemo prestrojavanju snaga, ali ne i stvarnim znakovima rješenja.

Unatoč krhkosti primirja, tržišta su reagirala naglim skokovima na berzama i padom cijene nafte za više od 10%. Ali to je samo korak unazad od provalije. Sumnje u nastavak teretnog prometa kroz Hormuški tjesnac i uslove pod kojima će se on odvijati i dalje traju. Energetski tokovi se neće oporaviti u kratkom roku. Glavni zaključak koji se nameće nakon ovih sedmica rata jest da Trumpov avanturizam uništava delikatnu međunarodnu ravnotežu.

Američki predsjednik iz ovih dana izlazi duboko oslabljen na međunarodnoj sceni. Iran je dokazao da je puko zatvaranje Hormuškog tjesnaca dovoljno za postizanje velike strateške prednosti. Rusija i Kina su s nevjericom posmatrale kako se mrvi povjerenje u američku vanjsku politiku, a čak je i Evropa, obično podijeljena, reagirala gotovo jednoglasno protiv vojne avanture svog glavnog saveznika. Pitanje koje bi Trump sebi trebao postaviti, a koje danas svi postavljaju, glasi: da li je prolivena krv bila vrijedna toga da se vratimo tamo gdje smo bili prije 40 dana?

Poruka na hebrejskom, koja je počela kružiti društvenim mrežama rano u srijedu, najbolje sažima raspoloženje: „Zapamtite da ste proveli 40 dana u skloništima samo da biste otvorili morski put koji je oduvijek bio otvoren.“ Tekst odražava zaprepaštenje i bijes stanovništva koje vidi kako su neprijateljstva, koja su Netanyahu i Trump započeli 28. februara predviđajući brzu pobjedu i kraj režima u Teheranu, naglo prestala bez ijednog ostvarenog cilja. Pregovori su vođeni Netanyahuu iza leđa. Trebalo mu je 18 sati da se obrati naciji na hebrejskom; do tada je davao izjave samo na engleskom. Njegovo pojavljivanje nije ponudilo ništa novo. Insistirao je da prekid neprijateljstava ne znači kraj rata s Iranom i da će se vratiti borbi ako bude potrebno. „Prst nam je na obaraču“, izjavio je, dok su se istovremeno čuli sve glasniji pozivi na njegovu ostavku.

Netanyahu i dalje insistira da je Izrael „pobjednička strana“, rugajući se onima koji ne vide „ogromna“ vojna postignuća. Međutim, politička opozicija koja je u početku prihvatila njegov ratni žar, sada ga oštro kritizira zbog pogrešnih procjena i irelevantnosti. Osjećaj na cijelom političkom spektru je da je cijela ova muka bila nepotrebna. Liban plaća najvišu cijenu; usred natezanja oko njegovog uključivanja u prekid vatre, izraelska vojska je tamo ubila više od 250 ljudi u najžešćoj kampanji bombardiranja, što se tumači kao očajnički čin agresije koji bi mogao potkopati primirje.

Ovaj prekid sukoba ostavlja Netanyahua u teškoj poziciji samo šest mjeseci prije izbora. Ankete mu ne predviđaju ostanak na vlasti. Jedan visoki izraelski zvaničnik priznao je da je najava sporazuma bila „iznenađenje u posljednjem trenutku“, što je u direktnoj suprotnosti s Netanyahuovim tvrdnjama o „koordiniranoj odluci“ s Washingtonom.

Ni arhiva ne ide u prilog premijeru. U junu 2025. godine, nakon još jednog kratkog rata s Iranom, obećavao je „historijsku pobjedu koja će trajati generacijama“. Ta pobjeda trajala je samo osam mjeseci. Već 28. februara 2024. godine, Izrael i SAD su pokrenuli novi rat, ponovo usred pregovora. Početno bombardiranje, u kojem je ubijen vrhovni vođa Ali Hamnei, imalo je podršku više od 90% jevrejskog stanovništva. Bio je to trenutak biblijskih referenci i velikih obećanja o padu režima.

Ipak, kako su sedmice prolazile, postignuća su kopnila. Bombardiranje ciljeva koji su ranije smatrani uništenim i shvatanje da se režim ne može srušiti samo iz zraka, polako su gasili početni entuzijazam. Netanyahu je počeo uzmicati od retorike o promjeni režima, a procurile su informacije u kojima se krivica prebacivala na šefa Mossada, Davida Barneu, zbog navodnog promoviranja nerealnih ciljeva.

Ministar vanjskih poslova Gideon Saar prošle je sedmice priznao da ne može obećati da će ovo biti „posljednji rat“ s Iranom. Narodna podrška je pala, a protesti u Tel Avivu postali su najmasovniji do sada. Objava prekida vatre, dok Netanyahu čeka Trumpovu odluku poput gladijatora u koloseumu, pretvorila je sumnje u žestoke kritike. Opozicija mu zamjera što je obećao jasnu pobjedu koja se na kraju pretvorila u ništa. Diplomatska dopisnica izraelske televizije, Gili Cohen, to je najbolje opisala: „Trump obećava zlatno doba Bliskog istoka, a jučer je govorio o vraćanju Irana u kameno doba. To je Trump. Ali šta je s nama?“

Bivši premijer Yair Lapid nazvao je situaciju „političkom katastrofom“. Izrael uopće nije bio za pregovaračkim stolom dok su se donosile odluke o njegovoj nacionalnoj sigurnosti. Yair Golan, vođa Demokrata, istakao je jaz između očekivanja i stvarnosti: nijedan cilj nije postignut, nuklearni program nije uništen, raketna prijetnja ostaje, a režim u Teheranu iz rata izlazi čak i jači. Avigdor Lieberman, s desnog spektra, upozorava da svaki dogovor koji ne uključuje odricanje Irana od uništenja Izraela samo znači da će se sljedeći rat voditi pod još težim uslovima i uz višu cijenu.

Gotovo 24 sata nakon što su SAD i Iran proglasili dvosedmično primirje, ostaje više otvorenih pitanja nego odgovora u vezi s budućnošću Hormuškog tjesnaca. Donald Trump je pristao na prekid vatre pod uslovom „potpunog, trenutnog i sigurnog otvaranja“ ove ključne morske rute. Trenutno više od hiljadu brodova, uključujući 420 tankera nafte i 19 tankera tečnog prirodnog plina (LNG), stoji zarobljeno u Perzijskom zaljevu. Iako su neki brodovi počeli isplovljavati, o normalizaciji saobraćaja nema ni govora. Dok je prošle godine tjesnacem prolazilo do 150 brodova dnevno, Iran sada navodno dopušta prolaz tek za njih desetak, uz stroge kontrole i visoke naknade.

Revolucionarna garda Irana pretvorila je prolaz u unosan biznis. Prema izvještajima, brodovi moraju plaćati naknadu od oko milion dolara, a neki izvori navode i cijenu od jednog dolara po barelu nafte, plative u kriptovalutama. Iran je time pokazao da svoju kontrolu nad tjesnacem može direktno pretvoriti u politički i finansijski kapital.

Stručnjaci ističu da je Islamska Republika sada svjesna svoje stvarne strateške moći; ono što je nekada bila teorijska prijetnja, sada je dokazana poluga nad globalnom ekonomijom. Ekonomista Gabriel Felbermayr nazvao je ovo „školskim primjerom geoekonomije“,kontrola nad Hormuzom vrijedi više od kontrole nad zračnim prostorom cijele države. SAD jesu najveća sila svijeta, ali tu silu sada ograničavaju tržišta.

Upravo su eksplodirajuće cijene nafte bile ključni faktor koji je prisilio Trumpa na povlačenje prije predstojećih izbora u novembru. Cijena barela WTI nafte skočila je tokom rata za 70%, dostigavši 112 dolara. Za Trumpa, čija politička budućnost ovisi o cijeni benzina na američkim pumpama, nastavak rata bio je nemoguć. Kako primjećuje Robin Brooks iz Brookings instituta, ovaj rat je živio na „posuđenom vremenu“. Primirje je bilo nužnost unutrašnje politike, a ne rezultat diplomatske zrelosti. Analitičari upozoravaju investitore da ne očekuju brz oporavak; šteta na infrastrukturi i nagomilani zastoji u transportu značit će visoke cijene energije još dugo vremena.

Trumpov avanturizam ne samo da je uzdrmao tržišta, već je i nepovratno narušio sliku američke pouzdanosti. Dok se svijet pita hoće li pregovori u Islamabadu donijeti trajni mir, jedno je sigurno: 40 dana rata donijelo je samo razaranje, smrt i dokaz da se strateški promašaji ne mogu sakriti iza bombastičnih naslova. Bliski istok ostaje bure baruta, a fitilj je ovaj put skraćen nepromišljenim odlukama iz Mar-a-Laga i Jerusalema. Pitanje „da li je bilo vrijedno?“ odjekivat će regijom dugo nakon što se i posljednji tanker probije kroz tjesnac koji nikada nije ni trebao biti zatvoren.

IZVOR: agencije, Der Standard, El Pais, ABC