Rat je ušao u svoju četvrtu sedmicu, a Trump nije ništa bliže ostvarenju svojih ciljeva nego što je bio prvog dana. Bez obzira na to da li je njegova najava da pregovara s iranskom vladom istinita ili ne, ona ilustruje njegovu haotičnu putanju u ovom ratu, kojoj nedostaje definirana strategija koja bi ocrtala njegove ciljeve

Nije prošlo mnogo vremena otkako je Donald Trump, dajući iznenađujući odgovor novinaru, obećao da neće eskalirati rat protiv Irana napadom na njegove elektrane. Na upit o tome s kim Steve Witkoff razgovara na iranskoj strani, predsjednik je ponudio tek obrise misterije, govoreći o „vrlo važnoj osobi“ čiji identitet ne smije otkriti. Jedino što je kategorički negirao bila je umiješanost Mudžtabe Khameneija, novog vrhovnog vođe zemlje. Razlog za ovu naglu diskreciju, prema Trumpovim riječima, leži u banalnoj sigurnosti, jer Washington navodno ne želi da tajni sagovornik bude ubijen.

Malo ko je očekivao da će Trump povući svoj prethodni ultimatum u vezi sa situacijom u Hormuškom moreuzu i zamijeniti ga petodnevnim rokom, obavezujući se da neće napadati iransku energetsku infrastrukturu. Taj se potez indikativno poklopio s prvim radnim danom u sedmici, kada se otvaraju tržišta nafte i svjetske berze. Ovi navodni pregovori, koje je Teheran požurio demantovati, bili bi nemogući bez kredibilne iranske strane, no Trumpov skepticizam seže duboko. On navodno ne vjeruje ni izraelskoj vladi, strahujući da bi Tel Aviv mogao eliminisati potencijalnog partnera kako bi spriječio Washington u namjeri da okonča sukob. S druge strane, ako su Iranci ti koji sumnjaju, postavlja se pitanje ima li tajanstveni pregovarač uopšte moć da sprovede bilo kakav sporazum.

Rat je zakoračio u svoju četvrtu sedmicu, a Trump se ne čini nimalo bliže svojim ciljevima nego prvog dana. Njegova retorika oscilira između ratobornosti i neutemeljenog optimizma. Jednog dana obećava „potpuno uništenje“ Irana, proces koji bi neminovno trajao godinama, dok već sljedećeg tvrdi kako su ciljevi nadohvat ruke. Njegove najave o slobodnoj plovidbi kroz Hormuški moreuz redovno prate prijetnje iranskim vlastima najgorim ishodima ako ne ukinu blokadu, koja ionako selektivno pogađa svjetske flote. Iako je iransko političko i vojno vodstvo desetkovano, režim i dalje čvrsto drži sve poluge moći. Izraelski i američki udari na policijske stanice i centre Revolucionarne garde u Teheranu, izvedeni s nadom da će sigurnosne snage izgubiti kontrolu nad ulicama, nisu donijeli očekivani kolaps.

Svega nekoliko dana prije početka kampanje bombardovanja, direktor Mossada David Barnea navodno je obavijestio Benjamina Netanyahua o planu za podsticanje masovne pobune. Američke obavještajne službe su još prije rata procijenile da su šanse za uspjeh takvog scenarija minimalne, ali je Netanyahu uspio uvjeriti Trumpa da je upravo to opravdanje za ofanzivu koju je svaki američki predsjednik od 2001. godine uporno odbacivao. Ipak, stvarnost na terenu natjerala je izraelskog premijera na priznanje sredinom marta da se revolucije ne mogu praviti isključivo iz zraka, što je bio prvi eksplicitni znak da od unutrašnjeg prevrata u Iranu neće biti ništa.

Hormuški moreuz ostaje vitalna arterija svjetske ekonomije i decenijama se smatra najjačim adutom Irana u odvraćanju neprijatelja. Svaki poremećaj u ovom prolazu, kroz koji dnevno prolazi 21 milion barela nafte, ostavlja dramatične posljedice na Evropu i Aziju. Rat je već prepolovio broj tankera, a uticaj na cijene energenata bio je trenutan. Prema podacima S&P Global Market Intelligence, stotine tankera trenutno su zaglavljene s obje strane moreuza, dok sav katarski plin i kuvajtska nafta ostaju zarobljeni u geopolitičkom škripcu.

U potrazi za rješenjem, Trumpova administracija razmatrala je slanje marinaca i zauzimanje ostrva Kharg, ključnog iranskog naftnog terminala. Republikanski senator Lindsey Graham neozbiljno je uporedio ovu potencijalnu operaciju s bitkom za Iwo Jimu, zanemarujući činjenicu da su Americi 1945. godine za taj podvig trebale hiljade života. Iako bi samo zauzimanje Kharga tehnički bilo jednostavnije, marinci bi ostali izloženi iranskim raketama i dronovima, dok sama okupacija ne bi spriječila Iran da nastavi izvoz nafte drugim kanalima. Uz to, glavnina američkih snaga neće stići u regiju prije isteka Trumpovog petodnevnog roka.

Teheran je uspješno prenio rat na teritoriju američkih saveznika u Zaljevu. Šteta nanesena Saudijskoj Arabiji, Kataru i Emiratima nije bila totalna, ali je bila dovoljna da ove zemlje shvate opasnost od dugotrajnog sukoba. Iranski napadi dronom na katarsku plinsku infrastrukturu bili su direktan odgovor na izraelske udare na iranska polja, čime je Teheran jasno pokazao da će cijena rata biti regionalna. Trumpovo čuđenje nad iranskom agresivnošću prema susjedima djeluje kao retorika čovjeka koji je jedini ostao iznenađen scenarijem koji su analitičari godinama najavljivali.

Sada, pritisnut potrebom da proglasi pobjedu nad iranskim nuklearnim programom, Trump se okreće gotovo filmskim rješenjima. Američka štampa spekuliše o operaciji specijalnih snaga s ciljem zapljene 400 kilograma visoko obogaćenog urana iz podzemnih postrojenja kod Isfahana. Ipak, vojni eksperti upozoravaju da je takav poduhvat u realnosti gotovo neizvodiv bez dugotrajnog prisustva na terenu ili saradnje samog Teherana. Jedina izvjesna posljedica ovog rata jeste da iranski režim kratkoročno neće pasti, ali će sada imati veći podsticaj nego ikada da svoj program transformiše u nuklearno oružje kao jedino preostalo sredstvo odvraćanja. U tom ishodu, Trumpova odgovornost bit će nezaobilazna.