Prohrvatska inteligencija okupljena oko Narodne uzdanice znatno će nadjačati “gajretovce”, čime će sama polarizacija Bošnjaka i dalje ostati izuzetno naglašena. Tadašnje Vrhovno starješinstvo islamske vjerske zajednice pokrenut će Glasnik, kao prvo islamsko religijsko glasilo u Kraljevini Jugoslaviji.

Prijelomna godina u ukupnoj bošnjačkoj književnosti, a posebno u prozi i opet posebno u historijskom razvoju romana, jeste 1927. godina i pojava romana Grozdanin kikot. Ovaj lirski roman izuzetne čulnosti, koja nadrasta sve prijašnje i potonje Humine, čak i one pjesničke radove, pojavit će se iste godine kada se javlja i Bjelevčev roman Melika, a koji ostaje na tragu prethodnih piščevih književnih radova. Ta paradoksalna blizina davno prošle poetike, s jedne, i “hipermodernosti” s druge strane, obilježit će ne samo ovu godinu nego i cijeli razvoj bošnjačke historije, a samim tim i književnosti. Činjenica da se Humin roman pojavljuje u Beogradu, ćirilicom na ekavici, a Bjelevčev u Zagrebu, ne ukazuje na tadašnju ekspresionističku nadmoć Beograda u odnosu na Zagreb, čak je suprotno, ali ukazuje na nastavak ideološke podijeljenosti bošnjačkih intelektualnih krugova, dok će običan čovjek sve vrijeme biti sasvim svjestan da ni jedan ni drugi centar nisu njegovi centri.

Iste se godine (1927) pojavljuje i prvi broj Novog Behara, lista koji je zamišljen kao obnova davno ugašenog Behara. I zaista će novi časopis biti dostojan nasljednik prethodnog, te će okupljati sada novu generaciju bošnjačke književne scene: Ahmed Muradbegović, Hamid Dizdar, Alija Nametak, Husejn Ðogo Dubravić, Ilijas Dobardžić, Hamza Humo, Hasan Kikić, kao i novu intelektualnu scenu: Muhamed Hadžijahić, Mehmed Džemaludin Čaušević, Mehmed Handžić pa do samog Tina Ujevića. Ovaj će list uspješno izlaziti sve do kraja Drugog svjetskog rata. Osim tekuće književnosti, Novi Behar donijet će i zavidan broj sakupljačke građe, što je također jedan od naslijeđenih zadataka iz prethodnog časopisa. Naredne 1928. godine pojavljuju se dva djela, Humina pripovjedna zbirka Pod žrvnjem vremena i Muradbegovićev dramski uradak Unesite mrtvaca, što će u Huminom slučaju označiti zaokruživanje estetskih dosega njegove pripovijetke, dok će Muradbegović tek započinjati raznolika okušavanja – od pastoralne i drame ranog egzistencijalizma, preko niza jednočinki do historijskih tema.

Tridesete godine 20. stoljeća bit će u znaku prestrojavanja bošnjačke intelektualne zajednice. Sada će već prohrvatska inteligencija okupljena oko Narodne uzdanice znatno nadjačati “gajretovce”, čime će sama polarizacija Bošnjaka i dalje ostati izuzetno naglašena. Početkom tridesetih godina (1933) tadašnje Vrhovno starješinstvo islamske vjerske zajednice pokrenut će Glasnik, kao prvo islamsko religijsko glasilo u Kraljevini Jugoslaviji. Ubrzo nakon toga (1937) bit će u Zagrebu pokrenut ljevičarski list mlade bošnjačke inteligencije pod simboličkim naslovom Putokaz, kojim će ponovno pokušati iscrtavanje i usmjeravanje ka “novim vremenima”. Skender Kulenović, Hasan Kikić i Safet Krupić okupljeni oko urednika Šukrije Huskića formirat će novi talas ne samo u bošnjačkoj književnoj nego i u političkoj misli. Iako će usmjerenje lista često biti ocijenjeno kao socijalističko ili komunističko, njegova je ideja zapravo više išla u odmicanju od trenutnog stanja zajednice nego u primicanju proruskih ideja tog doba. Težnja lista jeste ukazivanje na moderne evropske tokove, na raskid s tradicionalnom učahurenosti, na brigu o običnom čovjeku iz naroda, na promicanje otvorenih tema o Istoku i Zapadu i Bošnjacima na međuprostoru ovih polariteta. S druge strane, socijalne teme ulaze u bošnjačku književnost još u vrijeme austrougarske okupacije, a ne s pojavom pisaca lijeve orijentacije, što se također često zna previdjeti. Prateći kontinuitet ovih i sličnih ideja, uviđamo kako se društveni sistemi mijenjaju, ali problemi zajednice i potreba za razvojem ostaju, s tom razlikom što će u austrougarskom periodu ideje biti umnogome istovjetne težnjama Monarhije, u periodu Kraljevine bit će u dubokoj sjeni javnosti, dok će nakon Drugog svjetskog rata biti u skladu s određenim tendencijama nove države.

Tridesete godine ponudit će književne proizvode šarolikih poetičkih usmjerenja i isto tako šarolike estetske vrijednosti. Paralelno s novim književnim tendencijama ekspresionizma, produbljivanja socijalnih tema i modernističkog odnosa prema tradiciji, javlja se svojim tradicionalističkim pripovijedanjem Alija Nametak i cijeli niz njegovih saputnika u književnosti: Džemila Hanumica Zekić, Sait Orahovac, Husejn Ðogo Dubravić, Mustafa Grabčanović, Hamid Dizdar i Husein Muradbegović. Novi talas u književnosti također će proizvesti svoje saputnike: Ilijas Dobardžić, Husnija Čengić, Rasim Filipović i drugi, koji će stasavati uz Kikića, Humu i Muradbegovića, ali neće izrasti u pisce kanona. Upravo će stoga međuratni period jasno razlučiti dva toka u razvoju bošnjačke književnosti – ka modernizmu i ka tradicionalizmu, s razumljivim osciliranjima unutar samih tokova.

Važno ime u razvoju bošnjačke nauke o književnosti zasigurno je Fehim Bajraktarević (1889–1970), osnivač orijentalistike na Filološkom fakultetu u Beogradu, prevodilac s orijentalnih jezika, oštar kritičar orijentalnih bavljenja nakon Drugog svjetskog rata, sakupljač i tumač usmene književnosti, antologičar. Posebno su vrijedni pažnje njegovi radovi o mevludu hafiza Saliha Gaševića i o Nasrudin-hodži. Zbog svog tendencioznog imenovanja mevluda kao “srpske pesme o Muhamedu”, često je bio zaobilažen u ozbiljnijim pristupima ovoj temi. Bez obzira na sve, njegov doprinos razvoju bošnjačke književne kritike u tom ranom razdoblju od izuzetne je važnosti. S druge strane, njegovi radovi o rječniku turcizama Abdulaha Škaljića umnogome su doprinijeli popravljanju ovoga kapitalnog projekta u novim izdanjima.

Humine novelističke zbirke Slučaj Raba slikara (1930) i Ljubav na periferiji (1936) te roman Zgrada na ruševinama (1939); Muradbegovićeve drame Majka (1934) i Na Božjem putu (1936) kao i zbirka novela Svijet u opancima (1936) te Kikićeva zbirka Provincija u pozadini (1935) i romani Ho-ruk (1936) i Bukve (1938) najznačajniji su književni proizvodi iz ove decenije, a svojim su temama i poetičkim iskoracima omogućili zreli razvoj bošnjačke književnosti – od romantičarsko-realističkog prosedea austrougarskog razdoblja ka modernizmu nakon Drugog svjetskog rata. Ovo je središnje razdoblje po kulturnim pojavama iznimno oskudno, kao i po broju časopisa, novih izdanja, prevodilačkog ili naučnog rada, ali ta rijetka djela uspješno su pratila ključne tendencije književnosti na južnoslavenskom i evropskom prostoru. Samu aktuelnu estetiku, koju vjerno slijede, ova djela sublimiraju s kulturnim nasljeđem Bosne, društveno-političkim iskustvom Bošnjaka i vlastitim osjećajem za popravljanjem trenutnoga stanja. Stoga će ova djela omogućiti pojavljivanje Dizdara, Selimovića, Sušića i Kulenovića, bardova bošnjačke književnosti, što u književnohistorijskom smislu djelima međuratnog razdoblja daje važno mjesto unutar razvojnog slijeda ove književnosti. Čak, posmatrajući samu estetiku u okviru ekspresionističke stilsko-formacijske škole, prepoznajemo zavidan uspjeh ovih djela ostvaren u nimalo povoljnim okolnostima.