Transhumanizam i njegova bitna komponenta transgenderizam, gender ili rodna ili ideologija sintetičkih spolnih identiteta ljude treba pretvoriti, polaganim procesima privikavanja (mediji, društvene mreže, NGO, filmovi, na koncu zakonska regulativa) na buduće prekoljudsko i poslijeljudsko društvo u kojem elita upravlja sa cca 1 milijardom djelomično robotiziranih ljudi (kiborga sa ugrađenim čipovima i potpunom kontrolom uma), ostale će se eliminirati usporavanjem prokreacije, svođenjem prokreacije na čistu mehaniku umjetnih oplodnji i vanmateričnih trudnoća u kojima i otac može roditi. Dakle, trans i postgenderizam koji vodi u bespolno društvo bez ljubavi, samilosti i stremljenja.

Iako, zasada, samo na marginama medijskog interesa, sve češće rabljen pojam transhumanizma, polahko se počinje uglavljivati u svijest prosječnog konzumenta informacija. Semantički, ovaj neologizam značio bi prekoljudstvo, stanje preko humanizma, dakle civilizacije sa čovjekom kakav je po prirodi u novu civilizaciju onkraj ljudske, novu civilizaciju, u konačnoj instanci posthumanističku, poslijeljudsku.

Termin “transhumanizam” je skovao Julian Huxley, brat književnika Aldousa Huxleya evolucijski biolog i prvi direktor UNESCO-a. U knjizi Nove boce za nova vina, izdane u Londonu 1957. godine, Julian Huxley piše: „Vjerujem u transhumanizam: kada jednom bude dovoljno, ljudi koji iskreno mogu reći da će ljudska vrsta biti na pragu novog vida egzistencije, toliko različite od naše kao što je naša od pekinškog čovjeka (jedna vrsta pračovjeka – op.a.), tako će, napokon, svjesno ispunjavati svoju sudbinu.“ Transhumanizam (takođe označavan i kao “H+“) u savremenom smislu pojma datira još u vrijeme rada Maxa More-a i njegovih saradnika na Ekstropijskom institutu. Transhumanistička perspektiva je opisana u tzv. Transhumanističkoj deklaraciji istoimenog svjetskog udruženja.

Transhumanizam je međunarodni intelektualni i kulturni pokret koji podržava svjesnu, društveno prihvaćenu, neograničenu upotrebu novih nauka i tehnologija za poboljšanje ljudskih duhovnih i tjelesnih sposobnosti i prirođenih vještina te poništenje nepoželjnih i nepotrebnih aspekata ljudskog stanja, poput gluposti, patnje, bolesti, čak i starenja te neželjene smrti. Transhumanistički mislioci proučavaju mogućnosti i posljedice razvoja tehnika biotehničkih i genetskih poboljšanja čovjeka i drugih tehnologija za te svrhe. Moguće opasnosti, baš kao i koristi, moćnih novih tehnologija koje bi mogle korjenito izmijeniti uvjete čovjekova života također su predmet djelovanja transhumanističkog pokreta,kako kaže jedan od pobornika pokreta Nick Bostrom u svojem tekstu Transhumanistička misao, objavljenom u Journal of Evolution & Technology.

Iako prva poznata upotreba naziva transhumanizam datira iz 1957. od spomenutog J. Huxleya, savremeno je značenje nastalo tokom osamdesetih godina 20. stoljeća, kada je grupa američkih učenjaka, umjetnika i futurista počela oblikovati ono što je preraslo u transhumanistički pokret. Transhumanistički mislioci polaze od teze da će ljudi vremenom biti transformirani u bića s toliko poboljšanim sposobnostima koja bi opravdala naziv “postčovjek”.Taj je, pak, termin skovao već spomenuti Nick Bostrom.

Transhumanističko predviđanje duboko promijenjene budućnosti čovječanstva privuklo je mnoge zagovornike, ali i kritičare širokog spektra. Transhumanizam, pobornici poput Ronalda Baileya u tekstu Transhumanism: The most dangerous idea?, opisuju kao “pokret koji utjelovljuje najizazovnije, najhrabrije, najmaštovitije i najidealističnije težnje čovječanstva”, dok ga je jedan od istaknutih protivnika, Francis Fukuyama (autor eseja o Kraju povijesti) opisao kao jednu od najopasnijih ideja na svijetu, u tekstu istog naslova kao prethodni, ali bez upitnika na kraju. Neki autori (Miguel Casas u knjizi El fin de Homo sapiens) smatraju da je čovječanstvo već transhumano, jer je medicinski napredak u posljednjim stoljećima značajno izmijenio ljudsku vrstu. Međutim, to ne bi bilo na svjestan i, prema tome, deklarirano transhumanistički način.

TEHNOLOGIJA KAO KRAJ EVOLUCIJE

Tehnologija je oduvijek bila produžetak ljudskih sposobnosti, a kako se poboljšavala i napredovala, došla je do trenutka kada na mnogo načina počinje mijenjati samu čovjekovu bit. Ili to misli da čini. Čovjek sada, po takvim stavovima, postaje njezin produžetak, ona mu obećava da će moći nadići svoja prirodna ograničenja. Je li tehnološka nadgradnja čovjeka i njegove društvene strukture nadmašivanje njegove mogućnosti ili mijenjanje njegove biti? Mnogo je pitanja vezano uz taj filozofski i kulturni pokret koji je proizišao iz nastojanja da se ljudska vrsta kontinuirano unapređuje tehnološkim inovacijama. Odnosno, mijenjanjem biti čovjeka dešava li se proces nastavka evolucije kojem je podvrgnuto cijelo čovječanstvo ili se „stvara“, odnosno metamorfira nova vrsta koja će čovjekom nastojati gospodariti?

Transhumanisti vjeruju da se čovjek može i mora unaprijediti ili popraviti te je krajnji cilj stvoriti nadčovjeka, tako da mu se unaprijede tjelesne i intelektualne sposobnosti. Temeljna je ideja transhumanizma ​vjera u znanstveni i tehnološki napredak koji treba biti stavljen u funkciju čovječanstva da ga unaprijedi toliko da čovjek na kraju postane besmrtan. No, niko nije besmrtan i svaka će duša okusiti smrt, kako u nekoliko navrata upozorava Kur'an. Ideja fizičke, ovozemaljske besmrtnosti naprosto nije u skladu sa svemirskim, univerzalnim zakonima i predstavlja tek najnoviju u nizu, tehničkim napretkom oblikovanu tlapnju, iluziju da život na Zemlji može biti vječan i da, shodno tomu, nema odgovornosti za učinjeno niti apsolutne pravde.

Vojske već od Drugog svjetskog rata manipuliraju emocijama svojih vojnika. Eliminacija straha koja pomaže vojniku da izvrši zadatke, postizala se upotrebom velike količine amfetamina, a danas transhumanistički potencijal u vojnim istraživanjima vodi ka poboljšanom supervojniku. Imajući u vidu da su upravo vojne potrebe historijski definirale i poticale razvoj tehnologije, a da su postignuća „puštana“ u civilni sektor tek nakon što je vojska ovladala još naprednijim i moćnijim tehnologijama, razumski se je upitati sa čime najmoćnije vojske svijeta već raspolažu. Transhumanisti žele prevladati čovjekova biološka ograničenja umetanjem tehnoloških implantata i čipova kako bi se stvorila nova, postljudska vrsta, jača, brža i inteligentnija, koja će postupno zamijeniti obične ljude. Njima se suprotstavljaju oni koji u njemu vide kraj ljudske vrste kakvu poznajemo. Bostrom smatra da je kiborg posljednji stadij ljudskog razvoja.

FILOZOFIJA ILI PREVARA

David Salinas Flores transhumanistički pokret naziva prevarom koja ljude polako vodi u digitalno ropstvo. On smatra da se iza transhumanizma kriju dvije teme: upotreba tehnoloških implantanata kao oružja protiv građana i sumnja da se provodi mnogo nedopuštenih istraživanja i pokusa na ljudima, posebno u agencijama povezanima s vojskom, kako bi se stvorio supervojnik. Ovaj je koncept razrađivan i u holivudskim spektaklima iz 80-ih, u filmovima poput Robocop. Salinas Flores smatra da ljudi sa raznim tehnološkim dodacima mogu biti špijunirani, izgubiti privatnost ili da ih se može kontrolirati, pri čemu mogu izgubiti vlastiti identitet i seksualnu narav te postati ljudski robovi u službi transnacionalnih tvrtki i ekonomskih sila. On u tome vidi početak digitalnog fašizma u kojem će ljudi s implantatima biti u službi oligarhije. Ovdje treba primijetiti gubitak seksualne naravi, o čemu će biti riječi nešto poslije.

Postavlja se također pitanje odgovornosti i etike. Ako supervojnik, poboljšan, bezosjećajan i snažan, počini zločin, ko je odgovoran? On, medicinski tim koji ga je „stvarao“ ili programeri koji su sudjelovali u raznim fazama njegovog razvoja? Postoji i društveni aspekt tog problema: šta raditi sa takvim vojnicima kad nema rata, mogu li se vratiti kući i biti produktivni članovi društva?

Filozof Mariano Asla transhumanizam vidi kao znanstveni i kulturni pokret koji predlaže “modifikaciju ljudske biologije konvergencijom novih tehnologija”. To su nanotehnologija, biotehnologija, računalna tehnologija i kognitivna znanost. Njezin cilj je “stvoriti novu vrstu” u kojoj su granice između biološkog i umjetnog “potpuno zamagljene”. Prema njegovu mišljenju, cilj je učiniti ljude “zdravijima, inteligentnijima, empatičnijima i dugovječnijima”. Da se granice zamagljuje već sada pokazuje Neuralink, američka neurotehnološka tvrtka u vlasništvu Elona Muska, koja je ugradila čip u mozak prvog pacijenta, koji je ubrzo uspio pomaknuti kursor svog računala uz pomoć misli. Neuralink nastoji “stvoriti generalizirano sučelje mozga kako bi se vratila autonomija onima s medicinskim nedostatcima danas, a sutra otključao ljudski potencijal”.

Jedan od glavnih etičkih izazova transhumanizma, smatra Asla, je utjecaj na sve aspekte ljudskog života, od “reprodukcije i rođenja do društvene organizacije, uključujući obrazovanje, emocionalni život, rad i starenje”. No, radikalnom izmjenom ljudskog tijela nastaje potreba za detaljnom analizom mogućih koristi, ali i “troškova, rizika i mogućih neželjenih posljedica”. Sa etičkog aspekta, Asla navodi dva moguća slučaja moralne upitnosti. Ukoliko je, recimo, za povećanje dugovječnosti potrebno eksperimentirati na zdravim ljudima i izložiti ih nepredvidivim rizicima, koji ne bi bili moralno dopušteni ili otvara li se stvarna mogućnost stvaranja eksponencijalnog povećanja ljudskih nejednakosti, što dovodi do elitnih društvenih klasa (poboljšanih) i ranjivih i rizičnih klasa (prirodnih). Kao kršćanski filozof, on smatra da je najveći izazov transhumanizma oblikovanje odgovarajuće filozofije i teologije ljudskog tijela. Zaziva dijalog transhumanizma i vjere koji ne podrazumijeva odricanje od istine, one otkrivene objavama.

TRANSGENDERIZAM I TRANSHUMANIZAM

Dio teoretičara i kritičara transhumanizma posebnu pažnju poklanja Salinas Floresovom gubitku seksualnog identiteta, posebno u definiciji roda i razlikovanju roda i spola. U SAD postoji snažan pritisak na stanovništvo da prijeđe sa dimorfne definicije spola na široko prihvaćanje i širenje spolnog identiteta na tzv. sintetičke spolne identitete. U tome prednjači porodica Pritzker iz Illinoisa, koji su pomogli Baracku Obami u Bijeloj kući i među kojima su bivša američka ministrica trgovine Penny Pritzker, sadašnji guverner Illinoisa J. B. Pritzker i filantrop Jennifer Pritzker (transseksualac).

Pritzkerovi, vlasnici lanca hotela Hayat, posvetili su se filantropiji usmjerenoj ka normalizaciji transrodnosti. Od 2018. su prestali koristiti tu imenicu jer nema jasne granice, beskoristan je termin za komunikaciju i, umjesto toga, su uveli sintagmu sintetičkog spolnog identiteta koji smatraju da jasnije definira njihov cilj, uz ignoriranje biološke realnosti „muškog“ i „ženskog“ i „homoseksualnog“ i „heteroseksualnog”. Sintetički spolni identitet stavljen je pod egidu zaštite ljudskih prava. Njegovim uvođenjem LGBTQ+ mreža blisko sarađuje s tehno-medicinskim kompleksom, velikim bankama, međunarodnim pravnim tvrtkama, farmaceutskim gigantima i korporativnim moćnicima kako bi nametnuli koncept da ljudi nisu seksualno dimorfna vrsta – što je u suprotnosti sa stvarnošću i osnovnim pretpostavkama ne samo „tradicionalne“ religije, već i za gay pokrete te većinu feminističkih pokreta, za koje su spolni dimorfizam i rodne razlike koje proizlaze iz njega temeljne premise. Ti pokreti sada, paradoksalno, ali zapravo razumski postaju protivnici transrodnosti i pripadne ideologije.

Kroz ulaganja u tehno-medicinski kompleks, Pritzkeri i drugi elitni donatori pokušavaju normalizirati koncept da ljudski reproduktivni spol postoji u spektru. Njihove investicije teže stvaranju novih sintetičkih identiteta, koristeći se operacijama i lijekovima te uvođenjem brzih jezičnih reformi radi inauguracije novih identiteta i poticanja institucija i pojedinaca na njihovu normalizaciju. Godine 2018. u Medicinskom centru Ronald Reagan na Kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu (gdje su Pritzkerovi glavni donatori i imaju različite titule), Odsjek za porodiljstvo i ginekologiju reklamiralo je nekoliko opcija za mlade žene – koje misle da mogu biti muškarci – da im se uklone reproduktivni organi, što je postupak koji se naziva „skrb koja afirmira spol”. Pritzkeri pomažu u financiranju Nacionalnog centra za zdravlje rodnog spektra Sveučilišta u Minnesoti, koji tvrdi da “rodni spektar uključuje široku lepezu rodnih identiteta izvan binarnih definicija roda – uključujući cisrodne i transrodne identitete, rodne queer i nebinarne identitete kao normalan dio prirodnog izražavanja roda. Rodni spektar je zdrav, afirmiran, pozitivan razvoj rodnog identiteta i izražavanja koji je u skladu s osjećajem pojedinca o sebi”. Jennifer Pritzker je u Kanadi pomogla financirati Bonhamov centar za studije seksualne raznolikosti Univerziteta u Torontu, obrazovnu instituciju koja ulaže u dekonstrukciju ljudskog spola kao i otvaranje prve katedre za transrodne studije na Univerzitetu Victoria u Britanskoj Kolumbiji.

Utemeljili su godišnju konferenciju pod nazivom Moving Trans History Forward, čiji je glavni govornik 2016. bila poznata transhumanistica Martine Rothblatt, kojoj je mentor bio transhumanist Ray Kurzweil, vodeći čovjek Googlea. Rothblatt je predavala o vrijednosti stvaranja organizacije koja bi služila tehnološki obrazovanim transrodnim osobama u uzgoju “tehničkih transhumanista”. Rothblatt je sastavni dio Out Leadershipa, ogranka LGBTQ+ pokreta za poslovno umrežavanje, te tvrdi da “stvaramo Boga implementiranjem tehnologije koja je sveznajuća, uvijek prisutna, svemoćna i dobrotvorna”.

Profitne medicinske korporacije i neprofitne institucije koje se isprepliću sa infrastrukturom LGBTQ+ nevladinih organizacija, od kojih mnoge primaju Pritzkerova sredstva, stvorile su političku skelu za projektiranje institucionalizacije ideologije sintetičkih seksualnih identiteta i medicinske prakse u Sjedinjenim Američkim Državama — učvršćujući koncept „ljudi koji su rođeni u tijelima pogrešnog spola“. Najmanje dvije klinike u Kaliforniji sada pružaju nebinarne operacije i operacije “nulifikacije” za pojedince koji se osjećaju kao muško i žensko, ili kao nijedno. Gender Multispeciality Service u Bostonskoj dječjoj bolnici, “prvi veliki program u SAD koji se fokusira na rodno različite i transrodne adolescente”, osnovan je 2007. Od tada, navodi njihova web-stranica, proširio je program na pacijente od 3 do 25 godina. Od tri godine života! Prva takva klinika za djecu na Srednjem zapadu, Gender & Sex Development Program u Dječjoj bolnici Lurie, otvorena je u Chicagu 2013. uz Pritzkerovu donaciju.

Psihologinja Jeanne Pritzker članica je odbora posjetitelja u školi Geffen, koja je povezana s dječjom bolnicom nazvanom po Mattelu – multinacionalnoj tvrtki za proizvodnju igračaka koja je debitirala s “transrodnom Barbie”, nedavno napravljenom po liku transrodne glumice Laverne Cox. 2019. guverner Pritzker izdao je Izvršnu naredbu 19-11, pod nazivom „Jačanje naše predanosti afirmaciji i inkluzivnim školama, za dobrodošlicu i podršku djeci s proizvedenim spolnim identitetom“. Tada je osnovana radna skupina za izradu državnih kriterija za škole i nastavnike – izmijene politike školskih odbora “kako bi ojačali zaštitu transrodnih, nebinarnih i rodno nekonformnih učenika”.

DEKADE EKSPERIMENATA I PROMJENE PARADIGME

Transhumanizam i, kako vidimo, njegova bitna komponenta transgenderizam, gender ili rodna ili ideologija sintetičkih spolnih identiteta ljude treba pretvoriti, polaganim procesima privikavanja (mediji, društvene mreže, NGO, filmovi, na koncu zakonska regulativa) na buduće prekoljudsko i poslijeljudsko društvo u kojem elita upravlja sa cca 1 milijardom djelomično robotiziranih ljudi (kiborga sa ugrađenim čipovima i potpunom kontrolom uma), ostale će se eliminirati usporavanjem prokreacije, svođenjem prokreacije na čistu mehaniku umjetnih oplodnji i vanmateričnih trudnoća u kojima i otac može roditi. Dakle, trans i postgenderizam koji vodi u bespolno društvo bez ljubavi, samilosti i stremljenja.

Već sada se djeca podvrgavaju propagandi promjene spola ili uklanjanja spolnih organa, na Eurosongu pobjeđuju transrodne osobe, nebinarne (šta god to značilo), na televizijama s nacionalnim frekvencijama emitiraju se emisije u kojima muškarci oponašaju žene i obratno, a u crtanim filmovima za djecu i slikovnicama se pojavljuju trans i homoseksualci kao normalna i poželjna pojava. Sve to vodi u smanjenje prokreacije. Tzv. karbonski i društveni krediti, ovi se potonji već testiraju u Kini dodatno ograničavaju slobode i prava i na način da zaglupljeni ljudi lažnim narativom o štetnosti CO2 sami počinju vjerovati da ih je potrebno ograničavati kako bi se manje ugljika slalo u atmosferu (uzgoj goveda, način ishrane insektima, ograničavanje putovanja avionima u zamjenu za povećanu konzumaciju mesa) sve pod punom kontrolom Velikog brata. Ili kako kineski recept pokazuje – ne možeš dobiti kredit ako si govorio ili nešto na društvenim mrežama napisao protiv Velikog vođe ili dijela njegove politike.

Istovremeno, tim karbonskim kreditima trguju burzovni spekulanti iz elite, dok ona preostala masa ljudi koji nisu samo beskorisni žderači (kako oni vide većinu stanovništva svijeta koju treba podvrgnuti depopulaciji, da bi „božica Zemlja“ mogla podnijeti teret, dakle čista idolatrija najstarijih civilizacija u kojima su božanstva bila antropomorfna) biva kontroliranom i produktivnom. Potpuna kontrola uma, djelovanja, misli… Orwellova 1984 u tehnološkom okruženju 21. vijeka. Preživjeli, koji nisu samo beskorisni žderači već poluljudi – polustrojevi s ugrađenim čipovima, davno apsolutno individualizirani društvenim mrežama (paradoks), slobodno vrijeme provode igrajući video igre masovnog nasilja, jedući ono što im se dronovima dostavi pred kuću i buljeći u serije na Netflixu koje se prekidaju oglasima Velikoga brata i njegovim stalnim ratovima sa uvijek novim neprijateljima. Za svoj rad, onaj dio koji je nužno potreban visokotehnologiziranom društvu, dobivaju i dovoljnu naknadu u virtualnoj valuti kojom mogu podmiriti osnovne potrebe za hranom, vodom, higijenom. O prokreaciji računa opet vodi sistem. Čista fašistička utopija, treba se sjetiti stihova Tomasa Marinettija u slavu tehnologije i strojeva – onih mehaničkih, ne ljudski poredanih pojedinaca, dakle ne saffova prirodnog zakona svjesnih pojedinaca – ličnosti.

Prvo je trebalo hiperseksualizirati ljude, da bi ih se, prezasićenjem prvo heteroseksualnim paradigmama, pa kasnije, u narednoj generaciji pripremilo na homoseksualnu i LGBTIQ+ tranziciju koja posljednjih godina u trećoj generaciji postaje aseksualnom. Sve to bilo bi nemoguće bez vrijednosnih tranzicija iz proizvodnog u potrošačko društvo, iz principa višeg reda u zadovoljenje vlastiti potreba, sve brojnijih i sve besmislenijih. Smisao života pojedinca nije u činjenju dobra, onog općeg već u samozadovoljavanju. Otuda i neprirodna podjela na generalizirane karakteristike generacija, od baby boom, do generacije Z. Svaka je bila podvrgnuta ispiranjima mozga, od buntovništva bez razloga Jamesa Deana i rock ‘n’ rolla Elvisa Presleya, preko bitnika i njihovog uvoda u flower-power kontrakulturnu revoluciju, poduprtu ideologizacijama maštanja Aldousa Huxleya, koja je završila u kasnije raspalim komunama saturiranim drogama, preko intenzivne seksualizacije druge polovine 60-ih i čitave dekade 70-ih godina, „Me“ generacije 80-ih i 90-ih koja je apsolutizirala individualizam i money making kao vrijednosti i svrhu, pa millenialsa te X, Y i Z generacija od kojih je svaka imala svoj set lažnih vrijednosti. Malo je trebalo da se u narednim dekadama hedonizam uspostavi kao vrhovna vrijednost, a za njegovo omogućavanje koristi tehnološki napredak.

Odilon Singbo smatra da se ovdje prožimaju tehnološka i filozofska pitanja po tome što pomoću tehnike želimo „obezvrijediti“ filozofska načela kojih se čovjek ne može odreći, kao što je npr. pitanje smisla života općenito, ali i pitanje smisla tehnokratskog života posebno. Transhumanizam nas vraća na temeljna pitanja koja je čovječanstvo oduvijek nosilo, ali ih želi nadilaziti, odnosno riješiti pomoću tehnike. No, zaboravlja da čovjek ne može riješiti zagonetne dimenzije svojeg života pomoću izuma vlastitih ruku i uma. Spas mora tražiti u nečemu što je izvan njega, tj. što ga nadilazi. Zanimljivo je da Singbo vidi korelaciju postmoderne i transhumanizma. Jean-François Lyotard skovao je aktualan pojam „postmoderna“, pod kojim želi istaknuti kulturno stanje u postindustrijskim i informatičkim društvima zapadne civilizacije u 20. stoljeću. Ne radi se o odlasku iz moderne, već o svijesti o određenom raskidu i promišljanju o moderni iz druge perspektive. Nisu više u središtu tradicionalni načini odgoja i obrazovanja čovjeka, nego tehnologija, koja ima gotovo ključnu ulogu te ulazi u sferu kulture, religije i eshatologije, pokušavajući dati odgovor na drevna egzistencijska pitanja. Radi se dakle o „novom“ stanju duha, a ne nekoj promjeni razdoblja, smatra Singbo.

Informatička dimenzija postmoderne logična je posljedica govora o posthumanom stanju jer nas po transhumanizmu upravo informatika, zajedno s drugim znanstveno-tehničkim granama (nanotehnologija, biotehnologija, informatika, kognitivne znanosti), vodi k tom stanju. Dakle, transhumanizam je u korelaciji sa postmodernom, uz napomenu da je posthumano stanje još radikalnije jer se želi raskrstiti sa ljudskim, u krajnjoj konekvenci. Transhumanizam je prijelaz prema tom stanju, a posthumanizam bi trebao biti ostvareno stanje nadljudskoga. Kakav destruktivni utopizam. Osim što daje lažnu nadu, polazi od krivih postavki. Naime, od odricanja od duha, duše, to jest nematerijalnog i nadnaravnog, vodi k autodestrukciji, odnosno raščovječenju čovjeka. A upravo to i jest cilj.

Postčovjek nije čovjek, po definiciji. Napokon, ideja o prevladavanju smrti tehnologijom, o besmrtnosti tijela nije nova niti originalna. Od faraonskih grobnica težnja je ljudi da postanu besmrtnima. Smrt je sastavni dio života i daje mu smisao. Smrt izaziva etičke postavke po pitanju načina življenja. Pod utjecajem transhumanizma čovjek želi dati odgovor na metafizička pitanja kroz utopijsku ambiciju kojom sebi obećava mogućnost besmrtnog življenja posredstvom blagodati digitalnoga doba. Prema takvom pogledu, još smo smrtni, ali ćemo pobijediti smrt koja u tom smislu postaje patološko i rješivo stanje. Je li to zaista moguće? Gdje nema smrti, teško bismo uopće govorili o životu jer ga ni ne bi bilo, kaže Singbo.

Promatramo li tehnologizaciju ljudskog rađanja po kojem se može birati neke karakteristike budućeg djeteta sve do izbora spola, primjećuje se kompatibilnost transhumanizma sa raznim ideologijama, pa i s rodnom. U tom duhu, mehaničkom se duplikacijom ljudskoga može izbjeći seksualnu reprodukciju sa svime što ona nosi, poput otvorenosti prema ljepoti drugosti, zatim iznenadnosti, neplaniranosti i nepredvidivosti, naglašava Singbo. Takav stav vodi k postgenderizmu kao stanju dokinuća drugosti, različitosti i komplementarnosti u ime apsolutne autonomije pojedinca. Donna Haraway u kiborgizaciji vidi alternativu za borbu protiv zapadnih dualizama koji podređuju tijelo duhu, ženu muškarcu, žensko muškom, materijalizam idealizmu i prirodu civilizaciji, stvarajući na taj način hijerarhiju klasa, kultura i rasizam. Nova bi se verzija ljudskog bića kroz kiborgizaciju oslobodila tog dualističkog tereta, počevši od tjelesnog tereta i obveza identiteta ukorijenjenih u tijelu. Mislim da je takvim stavom jasno kamo nas vodi jedno krilo transhumanizma. Prema tome, nemoguće je ne povezati ovaj pokret s takvim ideologijama, premda transhumanizam nije samo to, zaključuje ovaj afrički katolički svećenik sa adresom u Hrvatskoj.

Konačno, sve ovo zaziva dileme. Šta je onda transhumani čovjek, a posebno posthumani, bez spolnog identiteta i rodno zbunjen. Igramo li se Boga kako kaže Julian Huxley, „stvaranjem“ novog čovjeka kroz bioinžinjering, kiborgizaciju i umjetnu inteligenciju. Nije jednom čovječanstvo pokušalo igrati se Boga. Paradigma kule babilonske koju navode i Tevrat i Kur'an opomena je svim civilizacijama, nastalima nakon prve, arhajske babilonske. Ili pokušavamo stvoriti raj na zemlji, a taj je nemoguć. Inženjeri umjetne inteligencije uvjeravaju nas da androidi mogu samostalno učiti i naučeno primjenjivati. Već, ne samo da komuniciraju s ljudima, već skladaju simfonije, pišu romane i rješavaju diferencijalne jednadžbe višeg reda, ali i ulaze u romantične veze, zasada još samo virtualno.

Velimir Srića upozorava da neki ljudi već umjetnom inteligencijom kreiraju vlastita božanstva. Hoće li u bliskoj budućnosti biti kadri nadvladati makar i tehnološki poboljšane ljude? Je li ovo što sada rade kreativno ili je još uvijek temeljeno na strahovito brzoj obradi u njih implantiranih podataka i informacija? Može li se od njih očekivati temeljna otkrića u znanosti, traženje odgovora na temeljna pitanja filozofije i umjetnosti? Mogu li oni razviti osjećaje i njima manipulirati? Na koncu, ako će to sve biti u stanju, čemu onda ljudi? Osim prokreacije koja ionako može biti kontrolirana. Nismo li sami sebi priredili propast, baš kao i graditelji kule babilonske koja je stremila onom fizičkom izjednačavanju s Bogom?

Kršćanski teolozi i filozofi već su se uhvatili u koštac s ovim izazovom. Islamski, koliko je poznato, nisu neaktivni, ali se njihov glas slabo čuje.