Bitka kod Caporetta, vođena između oktobra i novembra 1917. godine, bila je posljednja velika Austro-Ugarska pobjeda Prvog svjetskog rata, a u njenom središtu našli su se i Bošnjaci iz bosanskohercegovačkih regimenti Austro-Ugarske vojske. Njihova hrabrost, disciplina i pobožnost stekle su gotovo mitski status među savezničkim i neprijateljskim vojskama. U panici italijanskih redova ime „Bosanci“ izgovaralo se sa strahom, a fes je postao simbol moći i hrabrosti. Među njima je bio i mladi Banjalučanin, kasnije blaženi Ivan Merz

Malo je događaja koji su ušli u vojnu historiju s tolikim intenzitetom i simbolikom kao bitka kod Caporetta, vođena između 24. oktobra i 26. novembra 1917. godine. Ona je za Italijane postala sinonim za poraz, a za austrougarske trupe, među kojima su se borili i Bošnjaci iz četiri bosanskohercegovačke regimente, simbol izdržljivosti, hrabrosti i ratne discipline, njihova posljednja velika pobjeda. Jedan od onih koji se našao usred bitke bio je mladi Banjalučanin Ivan Merz, koji će decenijama kasnije postati jedan od najpoznatijih blaženika Katoličke crkve.

Italija je 23. maja 1915. objavila rat Austro-Ugarskoj, nadajući se teritorijalnim dobitcima oko Trsta i Dalmacije. Međutim, umor, glad i iscrpljenost su do jeseni 1917. gotovo slomili italijansku vojsku. U oktobru te godine, kombinovane njemačke i austrougarske trupe pod komandom Otta von Belowa pokrenule su iznenadnu ofanzivu na grad Caporetto (današnji Kobarid).

U samo nekoliko dana, italijanske linije su se raspale. Povlačenje je preraslo u paničan bijeg: do kraja bitke zarobljeno je 280.000 italijanskih vojnika, što je bila gotovo polovina svih talijanskih zarobljenika u ratu. Austrougarske trupe, potpomognute njemačkim jedinicama, napredovale su duboko u italijansku teritoriju.

No, unutar tog trijumfa, u redovima austrougarske vojske, nalazila se jedna od najneobičnijih i najhrabrijih formacija tadašnje monarhije — bošnjačke regimente.

U habsburškoj vojsci Bošnjaci su, njihove jedinice, poznate po fesovima i besprijekornoj disciplini, uživali reputaciju elitnih boraca. Prva regimenta okupljala je Sarajlije i okolinu, Druga je bila banjalučka, Treća tuzlanska, a Četvrta mostarska. Kasnije su, do kraja rata, formirane još četiri.

Prema istraživanjima, broj Bošnjaka u bici kod Caporetta varira: neki izvori govore o devet hiljada, dok drugi navode čak pedeset hiljada vojnika iz Bosne i Hercegovine. Ipak, većina se slaže da su upravo Druga i Treća regimenta igrale ključnu ulogu u prvim danima ofanzive.

U Caporettu se borilo oko 64.000 Bošnjaka i Hrvata (iz Hrvatske), od kojih je 4.000 poginulo između 24. oktobra i 27. novembra 1917. godine. Talijanske su trupe, kada bi čule povike „Dolaze Bosanci!“, reagirale panično. U pismima talijanskih vojnika taj strah se jasno vidi. Jedan od njih, izvjesni Giovani iz Verone, pisao je zaručnici: „Draga Maria, smrt je spas, strah ogroman. Kad začujemo panične uzvike ‘Dolaze Bosanci!’, istoga časa poželim da se nađem na dnu pakla. To nisu ljudi – to su vragovi…“

Prema kazivanju kustosa muzeja u Caporettu Vojka Hobiča, italijanska vojska toliko se bojala vojnika s fesovima da je austrougarska komanda ponekad davala fesove i drugim vojnicima kako bi izgledalo da Bošnjaci nadiru.

Kada bi Bošnjaci bili odsutni s fronta, kroz rovove su se nosili fesovi nataknuti na štapove, čime su zavaravali neprijatelja. Taj strah, međutim, nije bio samo posljedica njihove borbenosti: Bošnjaci su, svjedoče arhivi, pokazivali i izuzetnu humanost. Spašavali su ranjenike, dijelili posljednji komad kruha i često riskirali život da izvuku ranjene iz rovova.

U izvještajima se navodi da su upravo Bošnjaci spasili najveći broj italijanskih i austrougarskih ranjenika tokom krvavih dana kod Kobarida.

Jedan od tih Bošnjaka bio je Ivan Merz, tada mladi banjalučki intelektualac. Nakon što je mobilisan 1916, poslan je na italijanski front gdje je vodio dnevnik o svakodnevnim iskustvima rata. Ti zapisi, koji su danas dio njegovih sabranih djela, svjedoče o užasima Caporetta, ali i o njegovom duhovnom preobražaju.

U zapisu od 27. oktobra 1917., Merz piše: „Prelaz preko Krna. Mjesečina obasjava snježna brda. Italijani ostavili Krn navrat-nanos. Magazine pune hrane, rublja, cipela; u ‘unterstandima’ slikarski aparati i druge vrijedne stvari… Sav put s Krna do dolje pun je stvari koje su ostavili Italijani bježeći.“

Samo nekoliko dana kasnije, 30. oktobra, dodaje: „Kiša je pljuštala, mostovi bijahu srušeni. Očaj u tim časovima okuplja dušu čovječiju. Iz jedne nezgode u drugu stupa vojnik. Grozota je gledati kako bijelo rublje, crne hlače, strojevi za šivanje leže porazbacani. Mislim na svoje roditelje; kolika bi to bila nesreća kad bi morali bježati od svoga doma…“

Ti zapisi svjedoče o mladom čovjeku koji, usred rata, traži smisao i vjeru u ljudskost. Merz će nakon rata posvetiti život vjeri i obrazovanju, postati profesor i duhovni vođa katoličke omladine, a 2003. papa Ivan Pavao II ga je proglasio blaženikom upravo u njegovom rodnom gradu, Banjoj Luci.

Historijska istraživanja potvrđuju da su bošnjačke jedinice u Caporettu imale presudnu taktičku ulogu. Hrvatski historičari Vijoleta Herman Kaurić i Nikola Tominac detaljno navode bojne koje su sudjelovale: „3., 4. i 8. BH lovačka bojna, 1. BH pukovnija (Sarajevo), 2. BH pukovnija (Banja Luka), 4. BH pukovnija (Mostar)“.

Prvog dana bitke, 24. oktobra, Bošnjaci su zajedno sa Zagrepčanima i Dalmatincima vodili krvave borbe kod Volčanskih Ruti. U magli i kiši, uspjeli su očistiti brdo Čempon od italijanskih mitraljeskih položaja i zarobili oko 2.900 talijanskih vojnika.

U narednim danima, bošnjačke jedinice su nastavile napredovati. Druga banjalučka regimenta probila je italijanske linije kod Meje, dok su sarajevski i mostarski bataljoni učvrstili položaje kod rijeke Nadiže. Njihov dvostrani napad natjerao je Talijane na povlačenje i omogućio austrougarskim snagama da prodru do Udina.

U slovenskom Kobaridu danas se nalazi Muzej Prvog svjetskog rata, gdje su sačuvane brojne uspomene na bošnjačke vojnike: uniforme s fesovima, bajoneti s arapskim natpisima, pa čak i rukom pisani zapisi o vojnicima koji su molili prije bitke. Kustos muzeja kazao je da su lokalni Slovenci Bošnjake pamtili kao „ratnike i ljude sa srcem“ a mnogi su, nakon rata, ostali u grobovima bez imena.

Bitka kod Caporetta bila je posljednji veliki trijumf Austro-Ugarske. No, iza pobjede krije se tragedija naroda koji su je vodili. Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Slovenci, svi su se borili pod zastavom carstva koje će uskoro nestati. Za Bošnjake, to je bio trenutak složenog identiteta: boriti se u tuđoj uniformi, ali s ponosom koji je prepoznat i kod saveznika i neprijatelja. Njihova disciplina, dostojanstvo i pobožnost učinili su ih legendom ne samo na frontu nego i u sjećanjima svih koji su preživjeli.

Ostat će poznata i po tome što su se na jednom mjestu, na jednom frontu u isto vrijeme našli Ernest Hemingway, Božidar Jakac, Pietro Badoglio, Benito Mussolini i Erwin Rommel, koji se proslavio nakon zarobljavanja 3.000 italijanskih vojnika 25. oktobra 1917. godine

Danas, više od jednog stoljeća kasnije, ime Caporetta rijetko se spominje u Bosni i Hercegovini. Ipak, ta bitka ostaje jedno od mjesta gdje su Bošnjaci ostavili dubok trag u evropskoj historiji, kao vojnici, humanisti i ljudi koji su usred najcrnjeg rata zadržali vjeru u čovjeka. Njihov doprinos, iako često zaboravljen, bio je temelj na kojem su mnogi poslije gradili priču o Bosni kao zemlji hrabrih i dostojanstvenih ljudi. A lik Ivana Merza, mladog intelektualca koji je u rovovima pronašao Boga, stoji danas kao duhovna spona između tame i svjetlosti, između ratnika i svetitelja, između Bosne i Evrope.