U hercegovačkom selu Trebižat, nadomak Čapljine, smjestio se neobičan, gotovo nestvaran kutak svijeta – Gaucho ranč. Spoj kaubojskog i indijanskog načina života u srcu Hercegovine plod je vizije, strasti i ruku jednog čovjeka – Tihomira Sušca (55), kojeg zovu i posljednjim hercegovačkim kaubojem

Na njegovom ranču, među domaćim biljkama, kamenim zidovima i stoljetnim stablima, stoje koliba od drveta kojeg je sadio kao dijete, meksička kantina, indijanski vigvam, dvije štale, kokošinjac i ognjište na kojem Tiho svakodnevno kuha. Nije to turistički kompleks ni izletnički punkt – to je mali svijet iz nekog drugog vremena, nastao iz ljubavi prema prirodi i starim civilizacijama.

– Gaucho ranč je prikaz američkog načina življenja od prije 150–200 godina. Sve sam izgradio vlastitim rukama. Volim prirodu, drvo, kamen, rijeku, biljke, životinje… Sve to želim sačuvati – ne za sebe, nego za unuke, za buduće generacije – govori Tiho s toplinom, ali i dozom gorčine. – Danas živimo u svijetu u kojem je važan samo novac. Izgubili smo moralne vrijednosti. Ja sam, kao Don Kihot, krenuo u borbu protiv vjetrenjača.

Još kao dječak sanjao je o ranču. Po šumama i poljima sadio je stabla, koja je nakon 45 godina posjekao da bi od njih sagradio drvenu kolibu za stanovanje. Slijedio je vigvam, potom i kantina u meksičkom stilu, koju je napravio prije nekoliko godina. – U glavi sam imao sliku kako bi to trebalo izgledati. Sve radim po svojoj viziji.

U početku je sve bilo samo za njegovu dušu. Ali ranč je brzo postao mala atrakcija – posjetitelji dolaze iz cijelog svijeta. – Ljudi me pitali: “I Indijanci u Hercegovini?” Pa im je to bilo čudno, pa zanimljivo. Dolazili su gosti iz više od 30 američkih saveznih država – priča Tiho ponosno, ali dodaje: – Ne radim ovo komercijalno. Ne naplaćujem ništa.

Tišina, priroda, ognjište, život u skladu sa zemljom. – Ne volim gužvu, ali volim kad neko dođe ovdje iz ljubavi prema ovom načinu života. Volim kad im mogu pokazati kako živim. Ovdje se, kaže, vrijeme zaustavilo. – Kuham na ognjištu, struju imam samo zbog frižidera i svjetla, i to preko solarnih panela.

Posebno ga nadahnjuje filozofija američkih starosjedilaca. – Indijanci nisu zagađivali prirodu, poštovali su je, živjeli u skladu s njom. Mi danas možemo samo da im se divimo. Ne mogu ja postati pravi Indijanac, ali želim biti barem mali dio onoga što su oni nekad predstavljali. Tiho kaže da je Indijanac u duši, ali ne može nositi perjanicu u Čapljini, pa zato nosi kaubojski šešir.

Jedan od najposebnijih trenutaka u njegovoj životnoj priči bio je dolazak prave Indijanke. – Došla je biciklom na moj ranč, pripadnica Navajo plemena. Kad sam je ugledao, tri minute nisam mogao progovoriti. Bila je slučajno u ovom kraju, odsjela u kući iz koje se vidi moj ranč. Kad je vidjela vigvam, rekla je: “Otkud ovdje pripadnik mog naroda?” Susret je bio spontan, nezaboravan. – Radi kao medicinska sestra u rezervatu Navajo, i rekla je da je oduševljena onim što sam stvorio.

Tiho se sjeća i posjete američkog ambasadora u BiH, ali najviše mu znače pokloni od pravih Indijanaca – hvatač snova iz plemena Vrana i alfabet plemena Cherokee, koje su mu donijeli prijatelji iz Montane.

– Kad neko dođe, skuham mu domaću hranu, ali insistiram da zajedno pripremamo. Idemo po jaja, beremo povrće, zajedno kuhamo. Sve na vatri, kruh ispod sača – to je prava stvar.

U kolibi u kojoj spava, Tiho čuva predmete koji svjedoče njegovoj posvećenosti: tomahawke koje je sam izradio, lukove (neki vlastiti, neki poklonjeni), repliku revolvera, ali i indijanske mudrosti napisane iznad sjekira.

– Tu su Bik Koji Sjedi, Geronimo, Ludi Konj… a na sredini – Mandu Cherokee, odnosno Mandu Perić iz Popova polja, iz moje Hercegovine.

Na ranču se organizuju i događaji. – Prošle godine smo imali country zabavu u kantini, svirala je muzika, pila se tekila. Djeca su jahala konje koje je doveo moj prijatelj iz konjičkog kluba.

Iako je morao prodati svog konja nakon nezgode, na ranču i dalje žive njegove životinje: koza Conchita, magarac Poncho, pas El Toro i svinja. – Nazvao sam ranč Gaucho po starim argentinskim stočarima. Živjeli su surovo, bili su macho muškarci, a danas polako izumiru. Htio sam da kroz ovaj ranč ostane nešto od njih.

U svijetu ubrzanom, prepunom stresa i potrošnje, Tiho Sušac živi tiho, u skladu s prirodom i vlastitom dušom, u hercegovačkom selu gdje vjetrovi nose mirise vatre, konja i djetinjstva. Možda je posljednji kauboj iz Hercegovine – ali je i pravi Indijanac u duši.

IZVOR: 24 sata