Mornaričko groblje u Puli mjesto je na kojem su okončane brojne ljudske sudbine, vojevanja, nacije i vjerovanja. Svaka njegova nadgrobna ploča priča zanimljivu priču, tu tiok jedni do drugih leže mornari, oficiri i regruti, katolici, pravoslavci, protestanti, Jevreji i muslimani. Posebno mjesto u njemu zauzimaju skromni mezari Bošnjaka, vojnika iz dalekih sela i gradova Bosne i Hercegovine koji su, u austrougarskim uniformama, stigli do Istre da bi u njenoj crvenoj zemlji pronašli vječni smiraj.

Mornaričko groblje u Puli, poznato i kao K.u.k. Marinefriedhof, jedno je od najvećih vojnih groblja u Evropi. Ovo mjesto, čije tihe staze čuvaju priče o vojnicima, mornarima i njihovim sudbinama, nije samo groblje – ono je živi spomenik multikulturalne prošlosti Austro-Ugarske monarhije i grada Pule. Posebno mjesto na ovom groblju zauzimaju mezari Bošnjaka koji su služili u Austro-Ugarskoj vojsci i čiji nadgrobni spomenici svjedoče o njihovoj hrabrosti, žrtvi i prisutnosti u ovom istarskom gradu.

Mornaričko groblje u Puli osnovano je 1862. godine od strane Ministarstva austrougarske mornarice, u vrijeme kada je Pula postala glavna luka ratne mornarice Austro-Ugarske monarhije. Tada je kupljeno 4.000 kvadratnih metara zemljišta u novoosnovanom pulskom kvartu Sv. Polikarp, a groblje je prvotno zauzimalo oko 3.250 kvadratnih metara. Već krajem 19. stoljeća, točnije 1870-ih, groblje je prošireno za dodatnih 2.900 kvadratnih metara, da bi između 1912. i 1915. godine doseglo svoju današnju površinu od impresivnih 22.000 kvadratnih metara.

Pula je u doba Austro-Ugarske bila ključni strateški centar, a nakon otvaranja arsenala 1856. godine doživjela je značajan urbani rast. Godine 1842. Pula je imala samo 1.076 civila i 50 vojnika, dok je 1885. taj broj porastao na 19.166 civila i 8.500 vojnika. Do 1910. godine grad je brojao 58.955 stanovnika, od čega je 16.907 bilo vojnih časnika i službenika. Upravo je u tom razdoblju riješen višestoljetni problem sahranjivanja u Puli, gdje su se pokojnici do tada ukopavali kod katedrale, na Marsovom polju, u četvrti sv. Teodora ili na drugim mjestima. Otvaranjem Mornaričkog groblja 1862. godine, Pula je dobila dostojanstveno mjesto za ukop svojih vojnika i službenika, uključujući i muslimanske vojnike koji su dolazili iz Bosne i Hercegovine nakon Aneksije 1908. godine.

Groblje je podijeljeno na dva dijela: stariji i noviji. Stariji dio sastoji se od deset grobnih polja različitih veličina, s redovima koji sadrže između sedam i 18 grobova, dok je noviji dio, s četiri velika grobna polja, prostraniji i više nalik parku zbog manjeg broja ukopa. Prema vjeroispovijesti, na groblju počiva 160 pravoslavaca, 116 protestanata, 81 musliman i 26 pripadnika jevrejske vjere, uz ogromnu većinu katolika, što odražava multikulturalnost Austro-Ugarske monarhije.

Posebnu pažnju na Mornaričkom groblju zaslužuju mezari muslimanskih vojnika, Bošnjaka koji su služili u austrougarskoj vojsci. Austro-Ugarska monarhija bila je poznata po svojoj multikulturalnosti i poštivanju vjerskih prava svojih podanika. Muslimanski vojnici imali su ista prava kao i pripadnici drugih vjera, što se očitovalo u izgradnji džamije s minaretom u sklopu kasarne „Marije Terezije“ u Puli. Ova džamija, izgrađena u austrougarsko doba, gotovo stoljeće čekala je na obnovu, koja je konačno realizirana tridesetak godina nakon osnivanja Islamske zajednice Pula 1969. godine. Muslimanski vojnici imali su pravo na vojnog imama, a jedan od njih, Kjamil ef. Juzbašić, koji je preminuo 1915. godine, pokopan je na ovom groblju.

Na Mornaričkom groblju ukopano je šezdeset i šest Bošnjaka, većinom pripadnika Drugog hercegovačkog puka, kojim je zapovijedao Muhamed-beg Hromić. Da su tu okončali svoje v ojevanje zabilježeno je na nišanima, od kojih su mnogi danas bez imena, ali svaki od njih priča priču o hrabrosti i žrtvi. Među imenima i preziumenima koja se još uvijek daju iščitazi vide se Jahić, Mustedanagić, Hodžić, Brkić, Duraković, Arnautović, Dilberović, Dedić… Ovi vojnici, regrutirani nakon Aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine, dolazili su u Pulu gdje su obavljali vojne i administrativne dužnosti.

Posebno mjesto na groblju zauzima spomen-obilježje posvećeno bošnjačkim vojnicima i mornarima poginulim u Prvom svjetskom ratu, podignuto 2006. godine od strane Bošnjaka Pule i Istarske županije. Ovo obilježje, smješteno u starom dijelu groblja, simbol je sjećanja na doprinos Bošnjaka historiji Pule i Istre. Uz njega, na groblju se nalaze i nemarkirani mezari, dok s desne strane stoje spomenici vojnicima iz Slovenije, Poljske, Mađarske, Hrvatske i borcima Narodnooslobodilačkog rata (NOR-a).

Esad ef. Jukan, imam Medžlisa Islamske zajednice Pula: Puležani se još spore je li u njihovom gradu Austro-Ugarska podigla džamiju

Medžlis islamske zajednice Pula osnovan je 11. maja 1969. godine. Jasna je povijest naseljavanja muslimana na područje Pule od završetka Drugog svjetskog rata ali je i vrlo teško preciznije utvrđivati do koje točke u povijesti sežu veze ovoga dijela Republike Hrvatske s muslimanskim svijetom. Ja nisam povjesničar ali kao imam u Medžlisu Islamske zajednice Pula pokušavam skupiti sve relavantne činjenice o povijesti muslimana na području Pule. Najviše je o povijesti muslimana u Medžlisu Islamske zajednice Pula istraživao rahmetli muftija Ševko ef. Omerbašić koji je te podatke objavljivao u svojim autorskim djelima.

Za razliku od drugih prostora današnje hrvatske države koji su, što dulje što kraće vrijeme, bili u sastavu osmanske države, gdje je, dakako, živjelo i muslimansko stanovništvo, neposredno doticanje Pule i Istre s islamom i muslimanima bilo je moguće tek u vrijeme Austro-Ugarske uprave na ovim prostorima, i to nešto više od vremena kad je i Bosna i Hercegovina, od Berlinskoga kongresa evropskih sila 1878. godine, postala sastavnim dijelom Austro-Ugarske monarhije.

Sama činjenica da je od godine 1859. pulska luka postala glavna austrijska ratna luka i glavno središte brodogradnje, te da se Pula, iz gradića izblijedjela antičkoga sjaja, preobrazia u industrijski grad, svakako da je među onima koji su, diljem Habzburškoga carstva, što bi se reklo, išli u potragu za kruhom, bilo i pripadnika islamskoga svjetonazora.

Povijesni izvori govore da je u Puli 1864. godine, u vojarni Marije Terezije, izgrađena džamija s munarom. U toj džamiji su Austro-Ugarski vojnici muslimani obavljali svoje redovite vjerske obrede i upriličavali prigodne blagdanske islamske svečanosti. U jednom tekstu novinara Mustafe Gafića o muslimanima u Austro-Ugarskoj vojsci, odnosno o imamima i vojnicima muslimanima poginulim u toku Prvoga svjetskog rata u sjevernom Tirolu a sahranjenima u grobljima u Innsbrucku, spominje se i ime Muharema ef. Kulenovića iz Dubrovnika (rođen 1888.), završio medresu u Cazinu 1910. godine, za kojega se zna da je bio vojni imam u Puli i da je poginuo 1917. godine.

U blizini džamije nalazi se groblje koje Puljani, ili, kako stanovnici Pule više vole reći za sebe, Puležani, zovu Mornaričko groblje. Na groblju se nalazi šezdeset šest grobova muslimana koji su, mahom, bili pripadnici Austro-Ugarske vojske. Među njima se ističe turbe podignuto vojnom imamu, Hadži Kjamilu ef. Juzbašiću, koji je preminuo i pokopan 1334. godine po Hidžri, odnosno 1915. godine prema gregorijanskom kalendaru. Nažalost, ne mogu se točno pročitati imena svih pokopanih s obzirom da su pločice na grobovima uništene. Samo na jednom nadgrobnom biljegu moguće je pročitati da je na tomu mjestu, godine 1917., pokopan Halil Halilković.

Postoje i drugačija razmišljanja pa se tako navodi da nije bilo nikada džamija u sastavu vojarne a da navedena građevina je konjušnica a samo turbe i mezari pripadaju jednom trgovačkom turskom brodu koji je potopljen u pulskoj luci 1915. godine. Nadam se da ćemo jednog dana dobiti pristup i pregledati arhiv koji postoji u Beču i ustvrditi točno sve povijesne činjenice.

Jedna od najintrigantnijih priča vezanih uz muslimanske grobove na Mornaričkom groblju je urbana legenda o turskom admiralu. U sekciji V groblja nalazi se uočljiv četvrtasti nadgrobni spomenik s osmanskim natpisom na arapskom jeziku, ukrašen malom kupolom. Dugi niz godina vjerovalo se da je tu pokopan turski admiral. Međutim, istraživanja su pokazala da je riječ o Hacı Kamilu Efendiju Mehmedu, glavnom činovniku (u činu kapetana) turske vojske, koji je preminuo 12. aprila 1918. godine u Puli i pokopan dva dana kasnije, 14. aprila 1918.

Ovaj spomenik, visok 80 centimetara, nosi natpis na arapskom pismu koji glasi: „Mualbata-Afrika Grobaldi suk Maamuri, yuzbashi Hagi Kamel Afandi, Borawah Madfundar, Mawla Rhamt Ilaihi“. Datum na spomeniku, 1334. godina po islamskom kalendaru, dugo je bio predmet zabune. Islamski kalendar počinje 622. godinom (Hidžra), a budući da islamska godina traje 354,36 dana, razlika u odnosu na gregorijanski kalendar nije konstantna. Inicijalno se smatralo da 1334. hidžretska godina odgovara 1915. godini, no daljnja istraživanja, uz korištenje Osmanskog rumi kalendara (koji je temeljen na julijanskom kalendaru s konstantnom razlikom od 584 godine), pokazala su da je to zapravo 1918. godina.

Istraživanja su otkrila da Mehmed Kamel nije bio ni admiral, niti vojni imam, kako se ranije pretpostavljalo, već kapetan koji je upravljao turskim skladištem u Puli, osnovanim od strane Teşkilat-ı Mahsusa, specijalne vojne organizacije Osmanskog Carstva. Ova organizacija bila je odgovorna za tajne operacije tokom Prvog svjetskog rata, uključujući poticanje pobuna muslimana u kolonijalnim područjima sila Antante, poput Velike Britanije i Francuske. Mehmed Kamel bio je zadužen za logistiku, prijem i dostavu vojne opreme, vođenje korespondencije te isplatu plaća i putnih troškova turskim oficirima koji su prolazili kroz Pulu, često u podmornicama, vjerojatno austrijskim ili njemačkim.

Ova otkrića, potkrijepljena esejem turskog profesora Vahdeta Kelesyilmaza, bacaju novo svjetlo na historiju Pule i doticaj Osmanskog Carstva na ovaj grad. Kamelova uloga u Puli bila je značajna, ali njegova iznenadna smrt 1918. godine ostavlja mnoga pitanja bez odgovora: od čega je umro, je li bio žrtva špijunaže, kakav je bio njegov odnos s građanima Pule?

Prisutnost Bošnjaka u Puli nije ograničena samo na doba Austro-Ugarske. Nakon Prvog svjetskog rata, bošnjačka zajednica u Puli raspršila se zbog talijanske okupacije, tokom koje su sahranjivanja na Mornaričkom groblju bila zabranjena. Međutim, nakon Drugog svjetskog rata, Bošnjaci su se ponovno počeli doseljavati u Istru, privučeni poslovnim prilikama u rudnicima, brodogradnji, građevinarstvu i turizmu. Islamska zajednica Pula osnovana je 1969. godine, a džamija iz austrougarskog doba obnovljena je tridesetak godina kasnije.

Bošnjaci su značajno doprinijeli životu Pule. Naprimjer, 1965. godine u Galižani je u kući Sulejmana Crnovića mektepski vjeronauk pohađalo 30 djece, što svjedoči o organizaciji vjerskih aktivnosti unutar zajednice. Mnogi Bošnjaci doselili su se iz Bosne i Hercegovine i Makedonije, otvarali slastičarne i aktivno učestvovali u društvenom životu grada. Danas bošnjačka zajednica u Puli čuva uspomenu na svoje pretke kroz održavanje Mornaričkog groblja i njegovanje vjerskih običaja.

Mornaričko groblje u Puli proglašeno je spomeničkim grobljem 1960. godine, a 1997. godine, nakon obnove, uvršteno je na popis spomenika pod zaštitom Haške konvencije. Od 11. septembra 2025. godine nalazi se na listi Udruženja značajnih evropskih groblja (Association of Significant Cemeteries of Europe – ASCE), što potvrđuje njegovu kulturološku i historijsku vrijednost.